100 godina 16 mm filma 1923 – 2023
Pre tačno sto godina, Eastman Kodak predstavlja novu kameru koja je revolucionisala filmsku produkciju. Kompanija je do tada prodavala kino opremu i materijal više od dve decenije, ali je ova nova sprava, kamera Cine-Kodak, u kompletu uz kućni projektor Kodascope ponudila novi masovni horizont, mogućnost snimanja i prikazivanja filmova kod kuće, bez posebnog tehničkog znanja. Kamera je bila opremljena kasetom za laku zamenu snimljenog filma ne snimljenom trakom, tako da se snimci u manipulisanju nisu mogli lako osvetliti i upropastiti. Tehničko čudo, nije bila sama kamera, već i film. Uska dvostrano perforirana traka koji je omogućavala stabilno kretanje kroz mehanizam kamere uz pomoć četiri perforacije po sličici. Do 1923. godine, format koji se najčešće koristio bio je širok 35 milimetara.
Šesnaestica je omogućila manje kućne projekcije, jeftiniju traku i za rukovanje jednostavne prenosive kamere. Od kako ju je Kodak predstavio kao siguran i pristupačan proizvod za ljubiteljsko tržište, sistem je evoluirao u respektabilan profesionalni medij koji je demokratizovao filmsku produkciju, prvo kroz privatne, namenske i dokumentarne i eksperimentalne filmove, a onda ju je zbog mobilnosti, brzine obrade i cene masovno prihvatila i u to doba rastuća televizija a potom i nezavisna „Indy“ produkcija tako je ovaj format započeo novu kinematografsku eru omogućivši talas filmova nastalih van holivudskog sistema. Obični ljudi su sada mogli da snimaju svoje živote, avangardni umetnici svoje eksperimente i performanse novinari reportaže, vojnici mogu da snimaju usred rata, dokumentaristi aktivističke eseja, a špijuni sve njih zajedno. Sve dok analogni a zatim i digitalni video nije ranih osamdesetih i devedesetih stupio na scenu kao instant medijum šesnaestica je bila oslonac amatera i nezavisnih filmskih stvaraoca, format koji nije zahtevao ni velika ulaganja, ni tehnička znanja znanje komercijalne produkcije.
Format je tokom dugog života doživeo nekoliko unapređenja. Pojavile su se motorizovane kamere sa većim magacinima za traku. Usvojeno je C vešanje objektiva, a optika je postajala sve osetljivija i preciznija. Zatim je tržištu ponuđena i crno bela i kolor reverzibilna „umker“ traka koja je zaobilazila proces negativ-pozitiv i samo jednim razvijanjem davala snimak koji se mogao prikazivati. Vo je veoma ubrzalo proces i omogućilo distribuciju dnevnih vesti što je za televiziju bilo od suštinskog značaja.
Drugi proizvođači kamera nudili su sve sofisticiranije kamere sa sve boljom optikom i mehanizmima. Pallard Bolex, Pathe, Beaolieu usavršili su mehanizme da do te mere da je i danas izuzetno zadovoljstvo snimati njima. Sa Bolexom sam bar dva puta obišao svet. Snimao po pustinjama, prašumama, u najgorim uslovima, po zimi i ledu i nikada me nije izdao. Šesnaest milimetarske kamere su manje, lakše i diskretnije. Lakše se snima komplikovan mizanscen u pokretu. Imaju zbog veličine i optike ogromnu prednost u tesnim i skučenim prostorima, njima se brzo mogu snimiti neobični i retki uglovi koje bi bilo nemoguće postići glomaznom profi tehnologijom. U dokumentarnim filmovima se retko gube ključni trenutci.
Profesionalna industrija brzo je odgovorila gotovo savršenim modelima koji su kvalitetom funkcionalnošću i izdržljivošću mogli da servisiraju bilo koji žanr. Arriflex je na tržište izbacio seriju Modele C, ST i SR. Robusne kamere sa snažnim motorima moćnom optikom i sofisticiranom mehanikom pouzdane u svim uslovima pogodne za rad na terenu ili studiju.
Ko nije čuo zvuk motora Palard Bolexa, ili ARIFLEX-a C taj ne zna šta je uzbuđenje snimanja filma na celuloidnoj traci. Vremenom su zahtevi, naročito kada je snimanje tonskih sekvenci u pitanju, narasli pa je Arriflex dizajnirao oklopljenu ( olovom blimpovanu ) robusnu kameru sa kvarcnim sinhro motorom ( model BL ) koja je postala standard filmske „Indy“ i TV industrije.
A za njom se pojavio i kompaktni super model Ari 16 SR kojom autori, koji imaju prilike da rade na pravoj filmskoj traci, i danas najčešće snimaju umetničke niskobudžetne filmove. SR je najpouzdaniji instrument svakog sofisticiranog direktora fotografije.
I drugi proizvođači kamera, kao što su Eclair, Pathe, Beaolieu I C.P. su odgovorili izuzetno maštovitim i svrsishodnim modelima kojima su snimljeni kultni filmovi. Francuski proizvođač Eclair je osmislio izvanrednu ergonomski balansiranu seriju modela NPR od koje uz Angenieux optiku svakom snimatelju zastaje dah. Kada sam je prvi put uzeo u ruke prosto sam progledao.
Celuloidna podloga trake je vremenom zamenjena novim materijalima, emulzija je postajala sve osetljivija, kolor sve bolji, Ipak i pored svih inovacija sam format se nije dugo menjao, sve dok transportni mehanizmi kamera nisu postali toliko precizni da mogu glatko da transportuju traku samo uz pomoć perforacija sa jedne strane, tako da je druga strana mogla biti oslobođena i iskorišćena za povećavanje aktivne površine kvadrata za oko 20%. Tako je nastao super 16 hibridni format, koji je po visini ostao isti, ali je dobio Vistavision dijagonalu (prošireni 4/3 akdemski format).
Kada se projektuje na platno, analogni film ima trodimenzionalnu, pointilističku teksturu koja se naziva „zrno“, ona je proizvod hemijsko fizičkih procesa, sastava i obrade emulzije i podloge filma. Šesnaestica ima izraženiji efekat zrna nego u 35 m.m. traka, što rezultira manje oštrom treperavom slikom po kojoj stohastičkim zakonima ’plivaju’ neki diskretni artefakti nalik jedva vidljivoj prašini naročito na visoko osetljivijim tipovima filma. To slici daje specifičan karakter. Filmskim profesionalcima visoke holivudske produkcije dvadesetog veka taj efekat se činilo kao nedostatak, jer su težili ka oštroj realističnoj slici sa što više detalja. Ali danas, kada digitalni senzori visoke definicije svojom sirovom naturalističnošću prezasićuju oko, neki novi autori ponovo biraju šesnaesticu upravo zbog njenog specifičnog izgleda. I bez dodatnih intervencija taj magični format nas uvodi u iluziju i podseća da ono što gledamo nije svet kakav jeste, već transformisana vizija umetnika, koju omogućuje složen opto- hemijski proces.
Kultni reditelj Daren Aronofski je snimio debitantski film, „Pi“ 1998. na super šesnaestici iz nužde nemajući sredstava za pro format . On i snimatelj, Metju Libatik, osetili su da uski format a posebno negativ visokog kontrasta i umker ( preobratni film ) naglašavaju halucinatorni stil crno-belog psihološkog trilera čija tema su opsesije glavnog lika teoretičar paranoičnih brojeva. Taj proces im je pomogao da sličnim metodama snime još nekoliko filmova prepoznatljivog izraza ("Rvač" 2008, "Crnoi labud" 2010, i "Majka!" 2017 ) Svoju estetiku iz sličnih tehnoloških specifičnosti uskog formata crpi i Keli Rajhard. Tako se šesnaestica posle digitalne revolucije ponovo vratila u kinematografiju na velika vrata.
„Seks i grad“, je sniman super šesnaesticom da bi se dobio osećaj perioda radnje. „The Valking Dead“ je uglavnom sniman šesnaesticom na kontrastnom materijalu da bi se dočarao prljavi svet i derutni osećaj dobrog starog horora.
Spajk Li u „Da 5 Bloods“ koristi uski format da radi stvaranja utiska da su pojedine scene arhivski žurnali. Njutn Tomas Sigel, direktor fotografije tvrdi da je Li insistirao na korišćenju 16milimetarskog umker filma za sekvence rata u Vijetnamu uprkos logističkim izazovima slanja materijala na razvijanje u laboratorije iz Viujetnama u Ameriku i nemogućnosti dnevnog pregleda snimljenih scena.
DP Ed Lachman dobio je nominaciju Akademije za „Mildred Pierce“ 2011 i „Carol“ 2015, koje je snimao super šesnaesticom.
Tokom proteklih sto godina šesnaestica je postala format izbora za dokumentarce, obrazovne i informativne filmove. Televizija ju je koristila da telekinirala bezbroj programa i sve do 1990-ih. Sačuvala je živu sliku o čitavoj epohi i bila arterija nezavisnog filmskog stvaralaštva, stvorila generacije avangardnih umetnika koji su unapredili filmski izraz. Vek kasnije, i dalje ostaje važan kreativni alat čije potencijale su plodno iskoristili stvaralaci poput Vesa Andersona, Darena Aronofskog, Džoanu Hog, Ketrin Bigelou, Spajk li-a, Apičatponga Virasetakula, Toda Hejnsa i mnoge druge.
Studijske fotografije kamera: Rade Kovač
Autor: Milan Peca Nikolić