AKO BIH MU PISAO PISMO
Kako provodim vreme? Ne bi ljudi verovali, čitam knjižurinu o umiranju. Ne ubacuje se čovek u nevolje, sigurno ne, sa svojim pristankom. Postoje situacije u kojima smo mimo svoje volje. Ta realnost, takav je moj slučaj, može se nazvati poetičnom, ciničnom, mukom, farsom, ali je sigurno da sam zaražen onim što donosi svakodnevnica, i sigurno je da se sve odvija bez mog pristanka. I sada, već pateći zbog situacije u kojoj se nalazim, izvlačim se naivno. Kao i uvek, posle svega čini nam se da je bilo hiljadu i jedan izbor, a ja i moj sin kao da nismo imali petlju. Naime, pošto su se studije debelo odužile, dragi sin odlučio je da utekne u inostranstvo, ništa manje nego u Kopenhagen. Ne znam šta je u odluci fantazija, koliko ima stvarnosti, ali on je mene i majku ostavio da nam se muke međusobno smenjuju. Zbog nedostatka sažaljenja, odmah prelazim na događaje. Tada sam mu rekao da meni ne piše, ne telefonira, da ja neću odgovarati, telefonirati. Pretpostavimo, majka dobija redovno pisma od njega, ona mu odgovara, ja čitam šta je napisao, vidim da mu ne ide kako je zamislio, i odlučio sam da pišem u svesku kako bi ja odgovarao, ali majka je preuzela na sebe ulogu utešitelja i ona u njega veruje, jer ni majka se ne bira kao što se ne biraju sudbine i nevolje. Ta dva poslednja pisma majci su me iznervirala, i seo sam složio nekoliko odgovora s kojim bih, da ih pošaljem, dozvao ga pameti. A moji komentari su i dekorativni i pakleni.
>Mene silno iznenađuju tvoja pisma, kuknjava, da ja zbilja ne znam šta si sebi predstavljao u pogledu rada i vrste posla. Ti svojim žalopojkama dovlačiš u našu pamet misli i stvari koje stvaraju haos u glavi. I mi svi radimo svaki dan isto, samo svako na svoj način. Ja sam sedam godina svaki dan knjižio osam sati jedno te isto, a kasnije sam radio na drugim poslovima jedno te isto, i danas tako radim, i nije mi dosadilo i dosadno. Zamisli samo kao bi ti bilo da moraš da nosiš džakove po suncu i kiši, kao što je radio Nikolin sin u Francuskoj, ili pak da moraš da pereš u kakvom restoranu sudove, i tako - nikad kraja. Nemoj misliti da je variocu, strugaru, lekaru, itd. - milina ono što radi i da za njega posao nije uvek isti.<
>No, bilo kako bilo, mnogo toga je stvar navike. Međutim, ti si, moj dragi, srećan jer kako mi piše Mihajlov otac, Mihajlo radi u noćnoj smeni u fabrici peciva i hleba, nema veze sa elektronikom koju je učio, dok ti, ipak, kad tad, sve zavisi od tebe, možeš da dođeš na svoje. Taj blistavi svet smotava ti pamet kao Jordan novine i kao da se tako meša sve. Treba imati strpljenja i sreće. Ne ide sve brzo kako sebi zamišljaš. Nakon izvesnog vremena dolazi rutina, radne navike. Sreo sam Milana, treba da se vidimo pre nego se vrati tamo. Od njega čujem da pored redovnog posla i drugo radiš. Šta radiš, nisam razumeo. Ali ti mora, pod jedan, da naučiš jebeni danski, jer bez toga mrka kapa da kreneš putem koji zamišljaš, želiš.<
>Kukaš da je zarada mala, ali, i pored toga si, ipak uštedeo nešto, dok mi, aman, kada dažbine poplaćamo – imamo nulu, a ja radim na stručnijem poslu nego je tvoj tamo. I svaki slabije plaćeni posao nadnosi čoveka da se zamisli nad svojom sudbinom. Dragi moj, od posla niko nije krepao. Ti radi lepo i savesno, što je najvažnije, jer se kroz rad može sve postići. Razumem, kada budeš savladao taj prokleti jezik, treba da se zainteresuješ za drugačije poslove, moliš rukovodioce, i Milan će te podržati, da dobiješ bolji posao. Treba vremena. Ni ja nisam postao ono što sam preko noći, i moj put je trnovit. Iako idem u penziju krajem godine, svi žele sa mnom da rade, ne zbog mojih lepi očiju, već znanja i radinosti. Da si, moj dragi, učio kako sada radiš, sigurno bi svršio i fakultet. Ali, ništa nije kasno jer možeš fakultet svršiti i tamo – i pre nego ovde, razume se, treba imati vremena i volje. Vidi se da kod tebe deluje malo nostalgija, ali proći će kad središ svoje misli.<
>Dok ne nađeš garsonjeru, ne osvrći se na migrante, izbegavaj ih, i to je najbolje da radiš. Da si sada u društvu primitivaca, razumljivo je, ne treba ni da ti smeta, kada si na poslu, srećom radiš sam u sobi. Do tebe je da nađeš društvo koje tebi odgovara. Mislim da je rano da bi se u tom pogledu mogao skroz snaći. Ja sam u Beogradu radio godinu dana a da nisam znao ni za šta drugo nego stan i pravo kancelarija, i, eventualno, odlazak u neki dobar bioskop, ali ne i u kafane. Odlazak je tebe istrgnuo iz „blaženstva“ familije, gurnut si u ko zna šta i gde. Ako si dokon, ti uzmi pa uči jezik ili novine, piši nam, biće ti lakše. Nemoj misliti da je i meni kada sam bio mlad i prepušten sebi, da nije bilo neki put teško, ali sve takve stvari vreme leči, pa će i kod tebe, moj dragi, i onda udari brigu na tambure i veselje.<
>Od Mihajlovih roditelja sam saznao da njegov brat namerava da navrati u Kopenhagen za mesec - dva. Ja sam mu poslao adresu tvoga biroa i zamolio ga da te potraži. Izgleda da bi i on hteo da promeni mesto, jer se, u međuvremenu, oženio. Ako dođe ranije, s njim razgovaraj i piši kakav je utisak na tebe ostavio. I bez obzora na tvoju trenutnu situaciju nemoj ništa preduzimati dok se ne posavetuješ sa Milanom, jer on i taj zemljak koga pominješ imaju dobre veze sa velikim fabrikama i biroima. Po mom mišljenu, suviše je rano da menjaš posao, dok se ne ustališ i imaš kakvu ušteđevinu. To i jeste bila tvoja želja. Da radiš lep i dobro plaćen posao, ali sve je to još uvek želja. Nije sve crno i ne izgleda. Ono što tu zarađuješ - ovde i da imaš fakultet ne bi mogao zaraditi. Danas ljudi i sa fakultetom ovde ne mogu lako da dođu do posla. Čujem od Jevrema da ti je deset strana napisao, a nadam da i od tvoje “dragane“ iz Praga dobijaš pisma. Ne znam zašto, ali majka kaže da pisma dugo putuju, i kad se šalju avionski. Iz novina vidim da je kod vas sada hladno, no kada dođe proleće sve će da bude drugačije. Kod nas ima kiše, košave i tmurno je, i najbolje nam je kad sedimo kod kuće. Tamo kod vas bar sneg donosi promenu. Elem, kod nas sve po starom, osim brige za tebe. Zamisli kako je tvojoj majci kad mora svaki dan da kuva, a odmah sve pojedemo. Ti bar ne moraš da pereš sudove i imaš čist posao koji je za naše pojmove veoma dobro nagrađen. Za takav posao ovde verovatno ne može da se dobije ni trećina tvoga primanja, a od toga se ne može živeti, jer bi samo stan plaćao pola plate, a ostalo za hranu ti ne bi bilo dovoljno, a da o odevanju i ne govorim.<
>Majka se sprema da šalje paket, kao da tamo nema jela ni pića, naterala me je da sastavim spisak svega: stavila je suvog banatskog sira, valjda od ovaca, nekakav keks, ima i halve, tri kutije sardina, pa jednu litru rakije od kajsija, koju je Stevan pekao, nekakve čokolade i deset kutija „Drina“ cigareta, veli: „Ide Nova Godina!“ A jedna majka malo se razlikuje od druge majke, rekao bi da je razlika simbolička. Nešto mislim, rakiju i cigarete najbolje je prodati. Ne treba pušiti, a cigarete su isuviše skupe. Htela je, blago meni, da šalje i druge stvari, ali se plaši carine.<
>Moji u kancelariji se svi interesuju za tebe, i nemoj da ih razočaraš. Svi su bili zadovoljni kada si uspeo da dobiješ posao. Valjda si svestan toga. Dakle, tvoj drug Stanko, koji je imao saglasnost firme, odbijen je od vlasti Nemačke, i nije dobio vizu. Više nije ni za Nemačku lako, a on sedi kući i ništa ne radi. I studije su mu propale, izgubio je godinu, jer nije ništa polagao, bolje rečeno – nije ni njemu potaman, jer na posao u Hamburgu je računao kao na gotovu stvar. Kod nas mladi ne ispaštaju zbog politike, nego što pogrešno izaberu zanat, školu. Opet dolazi ono moje, velim, nemoj graditi i tvrditi nešto unapred, jer ništa nije sigurno dok ti nije u rukama. Mene je život, a malo je bilo ljudi da pripomognu, naučio da sve primam sa rezervom i izvesnom dozom skepticizma, nema tu nikakvog cinizma, jer čovek mora da se pripremi da kasnije lakše podnese i neuspeh. Optimizam je lepa stvar, ali dovodi često do razočarenja, i nije ni najmanje prijatno, ubija volju. Opet sam počeo da popujem, valjda nije naodmet. Uzmi sve ovo malo i kao savet, malo kao moju brigu za tebe, i posebno od majke, takvo je vreme.<
>Kada budem razgovarao sa Milanom opet se javljam. Nimalo nije zavidnije kod ovih tvojih koji su ostali ovde, priznajem, nema raja. Ne treba biti nestrpljiv. U vezi s pismima, uvek treba staviti datum, da se ne pobrkaju, a na poleđini adresu, ako se izgubi. Moram da podsetim da treba Milanu i familiji čestati Novu godinu, jer oni ne slave Božić, iako se u Danskoj slavi taj koji ranije dolazi. A sada, moj dragi, glavu gore, pamet u glavu, pritegni kaiš, i sve će biti kao treba. Tebi ne fali upornosti, pokazao si je željom i verom da treba da odeš odavde, na tebi je da nedaće savladaš, pa ćeš kasnije razumeti da sam bio, za mnogo toga, valjda, u pravu.<
>Ta ideja da sa Dancem otvoriš agenciju nije loša stvar, ali ideja da se odavde izvozi meso je klimava. Naime, treba znati da ovde nemamo mesa dovoljno ni za sebe, a izvoz može da ide samo ako ga ima prema trgovinskom sporazumu između zemalja. Koliko mi je u pameti, izvoz mesa, osim nekih vrsti konzervi, nije predviđen. Uostalom, ovo se proverava u ambasadi, imaju o međunarodnim sporazumima podatke, gde je utvrđena i lista roba. Ne treba se zanositi da slična mogućnost postoji. Drugo, preduzeća odavde posluju samo direktno sa kupcima, a ne preko agencija i mislim da ta vrsta posredovanja, što se tiče mesa otpada. Ovde izvoznik može da bude proizvođač ili nekakav „Geneks“ ili „slon“ firma pod kontrolom države, tamo ljude ne znam, ali znam da nemamo dovoljno mesa, i cenu se krenule u nebo. Prijatno je kad čovek razmišlja kako da zaradi pare, ali kad se pogreši nema oproštaja. Možda bi trebalo da se bavite drugim poslom, da vršite prodaju za račun neke tamošnje firme, jer posredovanje kod izvoza mesa je tvrdo. Ne bi voleo da sam te obeshrabrio i razočarao, ali je stvarnost je surova, gorka. <
>Raduje me da imaš nameru da pomogneš bratu i nama, ali, dragi moj, želja da pošalješ polovan kamion se nadovezuje na pitanje troškova prevoza do ovamo, carine. Za carina treba hrpa para, a ja tolike pare nemam. Onda se javlja pitanje dozvole za rad, vozačke dozvole potrebne kategorije, benzina, ovde privatnicima ne daju dozvole za transport roba. Tu je pitanje garažiranja i registracije, osiguranja, velike pare. Dakle, nemoj misliti da ja odbijam, deluje nemoguće. Ta misao da pomogneš je za svaku pohvalu. Majka i dalje sanja nedeljni porodični ručak kada smo svi za stolom, ali se osipamo. U međuvremenu, izgleda da će i tvoj brat uspeti da dobije vizu za odlazak u Nemačku ili Austriju. On marljivo uči da položi šoferski, i ovo može i tamo dobro doći, bez obzira na vrstu posla koji radi. Da je bio pametan, koliko nije, a govorio sam mu, pa da je u Beogradu radio besplatno, u kakvoj garaži ili servisu, danas bi mogao zaraditi pare jer su cene usluga visoke, a to sam onda i tebi predlagao, sada serviseri privatno grdne pare mlate. <
>Dragi moj, čuvaj se i vodi računa o zdravlju, ono je najvažnije. Priznajem, i majka je i ja se osećamo slabijim nego pre deset godina, iscrpljeni. Znamo da nije ni tamo lako, budi na oprezu. Tvoj odlazak je za majku strašan. I ona iznova ponavlja sa suzama. Ljudi su na rečima veliki, a kod dela - nema dela! Iz naše štampe i sa TV saznajem da kod vas izbeglički elementi, i severnije, uznemiravaju naše ljude koji su došli tamo radi kore hleba. Mora da si i ti o tome čuo ili čitao. Treba se čuvati takvih, i bolje je da se držiš Danaca. Nije teško oceniti takve ljude.<
>Ja i majka smo, hvala Svevišnjem, sada dobro. Koristimo kad je lepo vreme da odemo do Fruške gore. Štedimo, nemoj se smejati, da opremimo šator. Treba nam poljski krevet. Ovde se ne može naći baš sve. I nema vešalica koje se montiraju na šator. Majka je s nogom dobro. Rvem se sa engleskim i italijanskim, slabo ide. Slab sam đak, mora da si ti na mene. Što se tiče Marka, sedni da ne padneš. Pre nedelju dana oženio se sa Milicom, svojom „velikom“ ljubavi. Jedva da je punoletan, a on ni ona nemaju kuda, a i srednja škola im nezavršena. Njegovi se sa ovim ne mire, a ni njeni, a njen je otac poznati slikar. Tako Marko, do daljeg ostaje kod svojih, a Milica kod njenih. Neka se na tome svrši, pa da su dobro. Tako je nama naš dragi Marko priredio svima iznenađenje. On su u oblacima sada. Oženiti se sa osamnaest nije samo avantura, nego su prevarili roditelje, oboje. <
>Majku posebno raduje da si čvrsto odlučio da nastaviš studije, i vreme je da nastaviš da učiš. Kada sam bio kod Stevana u bolnici, reuma, majka mi reče da si zvao telefonom. E, dragi moj, ti kad se dokopaš nekih para, telefoniraš. Razume se, posebno majci, drago nam je da te čujemo. Najvažniji je siguran posao. Tvoja poseta ovamo, znam da bi voleo, skopčana je sa izdacima. Pored svega, ostala je i obaveza za vojsku, a znaš da od toga zavisi izlazna viza. Ovde sada ne daju nikome izlaznu vizu ako tamo nema odobrenje za rad. Nakupilo se prevaranata i lopova i ovde, sposobnih da izbegnu služenje otadžbini. Bojim se da bi dolaskom sve pokvario. Da nije takve situacije, nas bi dolazak veselio, strpi se za tvoje dobro.<
>Ti znaš da je Milija bio sedam godina u Moskvi, u našoj trgovačkoj firmi kao zastupnik, nije ni krio da radi i za „organe“, misli da je ideje u vezi zastupanja dobra. Ali u našim uslovima još neostvariva. Pitam se, šta je sa tvojim slikanjem, kad si posustao? Svi kažu da imaš talenta, pa nađi tamo neku galeriju za koju bi mogao da uradiš koji pejzaž. Najbolje bi bilo ako ima kakva stipendija, pa da se učenja prihvatiš. Izgleda da su i tamo, kao i ovde, samo jalova obećanja - ludom radovanja. Ne obilazi sve kao kiša oko Kragujevca. Nije rđavo da kupiš televizor, nije veliki izdatak, mada TV uzima vreme od učenja. Ovo pišem iz iskustva, jer penzionerima je TV spas, tvoja majka nađe da gleda i ono što mene ne interesuje. Voleli bi da čujemo kako se savladao danski, i da li, i dalje, usavršavaš engleski. Naime, ja mator pa ne odustajem od engleskog, zgodilo se da je kod nas stigla moje tetke Marije unuka, lepa devojka, ima 23 godina. I pošto ona ne zna srpski, ja sam sa mojim engleskim i rečnikom vodao je kroz Beograd. Ona je završila taj njihov koledž i radi u bolnici u Kaliforniji. Ostala je kod nas tri dana, jer nije dobila sobu u hotelu, a majci ti se dopala zbog skromnosti. Tako sam ja s njom „parlao“, i progovorio, snalazio se kako sam znao i umeo. I vratila se u Ameriku, veli da je štedela da vidi odakle joj je majka. Sad sam se „bacio“ na italijanski, a pošto dosta znam francuski, lakše je. Svestan sam da žvaćem gluposti, razglabam o besmislicama, nemam čime da se hvalim. Majka mi reče da se bio preneražen Markovom ženidbom. Neosporno je da on ima smisla i dara za pisanje, ali daleko je on od para i diploma. Ne vidi dalje od nosa. Ako mu pišeš, probaj mu otvoriti oči.<
>Verica Jelkina je tresnula i izgubila pravo na redovne studije. I mora da se zaposli. Brat ti polaže šoferski ovih dana. Izgleda da će, konačno, put Nemačke. Tako nas dvoje ovde ostajemo kao dva ćuka. On kaže da se za tebe ne boji, umeš da se snađeš. Lepo je od brata da tako o tebi misli. Nekako mi je tvoja sadašnja adresa nesigurna, možda je bolje da pišemo na POST - RESTSANT. Napiši mi štampanim ulicu i broj. Krenuo sam da zalijem cveće, ali evo nekoliko reči o tim drvenim flautama koje trebaju Dancu. Nekako sam umoran od kucanja na mašini. Stigla i priznanica za TV i radio, idem da platim. Plašim se računa za struju, moramo da uključujemo i grejalicu. Majka je na balkonu, cedi liker od oraha. Svejedno je, tvrdoglava je, da li sad ili posle ovo da uradi. Ima, dakle, drvenih flauta, nisu skupe ni jeftine. Treba da znam kakva treba, da li za orkestar? Ovde ih uvoze iz „druge“ Nemačke, i retko dobijaju. Ima i horna. Kupiću kada budem znao kakvu, ako cena odgovara. Kako vele kod nas, roditelj je pre svega obaveza, za ostalo su odgovorna deca. Toliko od mene, jeste razbacano, tako mi mozak radi.<
Navalila majka da popustim, da se pomrimo preko pisama, ali mene ovo još ne stiže. Ona veli da je najgora osobina kod ljudi tvrdoglavost. „A šta je mislio“, pitam je, „kad je onako otišao, guzicom zatvorio vrata?“ Nju ne zanima šta je mislio, mene zanima, ja sam staratelj stopostotno i želim mu najbolje. I tako, reč po reč, nije tipično da se mi tako prepiremo, nema nikakvog dogovora. Nema sumnje da ja patim zbog ovakve situacije, zato i ostavljam ovaj dnevnik za vreme kad on bude imao decu, takvo vreme mora da usledi, a u međuvremenu životarim, uz njegova pisma majci i njene odgovore. Ona me prekori kako mi nije žao, kako se ne osećam krivim, on je sam u belom svetu, ali ja mu želim uspeh, zdravlje i svu sreću. Da, najviše volim da popujem, da savetujem o onome o čemu ne znam ništa. Obuzima me, ipak, povremeno tuga, ima ovde neostvarenog života mog i njegovog. I čitanje tibetanske knjižurine o umiranju, ne umanjuje i ne povećava mi strah od smrti. Ovaj drugi sin misli da je sve zabavno, da se ovde, u senci, krije moja briga i ljubavi za njih dvojicu, ne krije da je tako bratu i napisao. Tri godine koliko je sebi dao da provede tamo je prilično velikodušno od njega, ali mislim da je on ovo vreme namerno naduvavao, da me nervira, a on nađe utehu. Ne mogu da zamislim nešto prijatnije nego da se izmirite, prebacuje mi žena. Pa sad, ja se branim - ja mogu: priželjkujem da završi fakultet, oženi se, dobijemo unuke.
Napisao: Ratko Dangubić
fotografije: Dijana Omec i arhiva MPN magazina