Još u osnovnoj školi sam se svako malo zaljubljivao, ali obѕirom da sam bio zatvoren i stidljiv nisam to nikada ni jednim gestom pokazivao. Odrasli su me u šali pitali ona glupa pitanja kao što su: ’Imaš li ti devojku?'- ili 'kada ćeš da se ženiš?' Ali sam prema njima bio rezistentan, gord, pa čak i drzak. Drugari su me katkad zadirkivali, a devojčice bi se ponekad zaletale da me štipaju, jer sam bio miran i mekan. Ništa dalje od toga. Međutim, u gimnaziji je počeo pakao.
Prve nedelje smo imali neku obaveznu radnu praksu koja je profesorima služila da nas procene i na osnovu toga rasporede u odeljenja. Praksa se odvijala u odumirućem drvnom kombinatu na obali Save, koji je tavorio proizvodeći nešto rezane građe za lokalne potrebe, gajbice za pakovanje jabuka za okolne plantaže od nekvalitetne topole, što se masovno sadila na močvarnom terenu, rasla brzo i svako malo se morala seći i obnavljati. Jedan pogon je bio specijalizovan za proizvodnju mrtvačkih sanduka od lake jelovine, sušene i po desetak godina, da bi odgovarala nameni. Još predratni industrijalci, u dug magacin uskladištili su ogromnu količinu tankih dasaka i ostavili da se suše, spremajući ih za izvoz. Na velikim vratima hangara još uvek je stajala tabla sa natpisom: ’Morna forest’, što je verovatno bio berzanski naziv za tu klasu građe. Zaliha se polako smanjivala, ali su se u praznom delu gomilali redovi koso poređanih gotovih proizvoda različitog kvaliteta, od onih jednostavnih sirotinjskih, premazanih samo bajcom do bogato rezbarenih, lakiranih, sa ’zlatnim’ ručkama. Ujutro bi nas postrojili u gimnazijskom dvorištu, pa bi smo dvoje po dvoje u crnim bluzama, kao gavrančići praćeni budućim razrednim starešinama krenuli kroz grad. Te crne bluze su bile obavezne uniforme
gimnazijalaca. Osnovci su nosili crvene ili plave. Nenošenje bluze smatralo se ozbiljnim prekršajem. Mrzeli smo ih i smatrali poniženjem, ali su bile pravilo, bez izuzetka. Instrument unifikacije, disciplinovanja, pokoravanja i nadzora. Jaknice, vijetnamke i farmerke su krenule da ih potiskuju tek pred kraj gimnazije, kada je gvozdena zavesa počela uveliko da rđa, pa se kroz njene rupe počeo ukazivati privid nekog drugog sveta. Kasnije sam se čudio da i danas u mnogim zemljama, Britaniji, Japanu, Peru-u. Americi u boljim školama đaci nose obavezne uniforme ponoseći se njima kao simbolom pripadnosti nečemu. Drugi svet, druga priča. Doduše ti njihovi kostimi su mnogo bolje zamišljeni i krojeni, funkcionalniji su i od boljih materijala. Naši su bili nametnuti, kruti i neudobni, smišljeni za uravnilovku, pa smo ih bušili
cigaretama, flekali i cepali puni gneva prema onome što su predstavljali. Zvali su se kecelje, a samo su poltroni, preplašeni i kukavice imali svu dugmad, cele džepove i kragne. Na izlasku iz varoši, uz bočni krak industrijske pruge, išlo se makadamskim putem do pristaništa jedno dva, tri kilometra, a tu negde pred kraj nalazio se i drvokombinat. Razredne starešine su ćaskale okrećući se s vremena na vreme da popreko pogledaju ponekoga ko bi se gurkao, probao da promeni parnjaka, ili bi katkad pitale pojedine za ime ne bi li ih upamtili. Klatio sam se bunovan, poluzatvorenih očiju u toj anonimnoj koloni užasnut crnim mislima o tome šta me sve još čeka u maglovitoj budućnosti. Par puta me parnjak munu u rebra da me probudi i kad otvorih oči umalo ne izgubih pamet. Prvo što sam ugledao bila su ona crvena usta sa isplaženim jezikom, simbol Roling Stonsa na majici kratkih rukava. A tek onda me udari grom. Divna ramena, bujna kanirana afro frizura i graciozno telo gotovo zrele žene. Hodala je poput pume. Mora da sam ispustio dah, pa se ona okrenula i razvukla širok, veseo osmeh. Oči, usne, zubi, grudi, stas. Nikada takve nisam video. Ukopah se u mestu. Nije mi bilo dobro, ali priđe matematičarka i strogo joj se obrati:
- „Gde ti je kecelja?“
- „Vruće mi je“ – odbrusi joj devojka podigavši nos.
- „Svejedno je obuci“ – insistirala je matematičarka.
- „Imam slabo srce“ - drznu se lepotica spremna na raspravu.
- „A ja preku narav. Nemoj da te vratim tamo gde ti je i mesto. Oblači to smesta.“
Sa matematičarkom se nije moglo izaći na kraj. Bespogovorna. Njena je bila zadnja. Devojci zaigra obraz, pa besno prebaci kecelju preko ramena.
- „Rekla sam obuci“ – prosikta profesorka glasom zmije i devojka poče da uvlači ruke u rukave i da se nevoljno zakopčava, a anakonda se obrati meni.
- „Jesmo li te probudili, blago meni. Hoćeš limundu?“
Onako zbunjen i još uvek neispavan, suvih usta od dugog hoda u nedostatku
pametnijeg odgovora lupih:
- „Hoću.“
Stela ne izdrža i poče da se smeje, a za njom i ostale uhvati zarazan smeh.Pocrveneh preko ušiju ne znajući kome se smeju, ali se matematičarka
nije dala.
- „Idi kući pa neka ti je napravi mama. Dva neopravdana zbog nediscipline!
Uto se pojavi sekretar škole uze matematičarku pod ruku i odvede je napred nešto joj šapućući diskretno. Ja ostadoh ukopan na mestu ne znajući da li da se zaista vratim dok je kolona odmicala. Uto naiđe jedan profesor pogleda me ojađenog i reče:
- „Vrati se na svoje mesto, nađi svog para. Dva neopravdana, ništazato, koliko vidim imaćeš ih ti još dosta“ – stavi mi ruku na rame i blago me gurnu da potrčim i nađem svoje.
Stela se tog dana više nije osvrtala. Do popodne sam po vrelom suncu zakucavao daščice i prebio prst tražeći je pogledom. Uspeo sam nekako da se raspitam, zapravo sam načuo, da je Stela prethodno ponavljala razred i to ne zbog ocena nego zbog vladanja i da je bila isterana čak iz dve velegradske gimnazije, da je napravila neki skandal i zbog toga se sa majkom preselila ovamo, kod bake; da su joj roditelji razvedeni, da joj otac živi u Londonu i da je leto provela tamo, da se šminka, puši, nosi šorc i mrežaste čarape, da ima leđa, nekog moćnog pukovnika koji je ne znam ni ja šta... Sve to su torokale devojčice dok smo gluvarili predveče u parkiću na prozorima Doma armije. Njih je njena pojava uzbudila verovatno više i od mene, kome je onaj isplaženi jezik na majici izlazio pred oči čim zažmurim. A tek ramena, nagli okret, osmeh, oči, figura grudi… Goreo sam.
Narednih dana sam mogao samo iz daleka da je posmatram kako ’mingluje’ po koloni. Vešto je zaostajala ili ubrzavala, menjala parnjake, osmehivala se, ili bi nešto došaptavala sa ponekim. Više je niko nije mogao uhvatiti na delu, kretala se kao lasica, oprezno ali odvažno birajući momente kada bi se profesori zapričali. Pokušavao sam da pratim njeno kretanje ali mi je svaki čas nestajala iz vidokruga. Tu i tamo zasijala bi bujna riđa kosa. Odjednom se pojavila iza mene, odbacila mog parnjaka kukom unazad i dodirnula mi prste. Srce mi je stalo, a ona mi je u šaku stavila nešto vlažno i prohladno, pa se još veštije progurala napred. Nisam
stigao ni da je pogledam a u ruci mi je ostao mali termos sa veštačkom limunadom. Do tada ni slutio nisam kako je na devetom nebu, ne samo da sam bio do ušiju zaljubljen, nego sam spoznao i svog heroja, hrabru gusarku, Angeliku, Jovanku Orleanku, Majku hrabrost.
U kombinatu je nestajala, osvrtao sam se, išao po daščice, raznosio tuđegotove gajbice ne bih li je negde sreo, pa se vraćao u hladovinu da sanjarim otpijajući po gutljaj limuntusa kao da pijem somu. Pred sam kraj prakse pojavila mi se iza leđa, samouverena, širokog osmeha. Zanemeo sam i pružio joj termos, koji sam čuvao kao relikviju uveren da je došla po njega. Ona ga je spustila na nedovršenu gajbicu uzela mi iz ruku heftalicu, spustila je i mirno rekla:
- „Dođi, trebaš mi nešto.“
Izšunjali smo se iza brda daščica, provukli pored nekoliko šupa i našli pred magacinom na čijim je vratima stajala tabla ’Morna forest’ Ona se provukla kroz manja vrata koja su bila urezana u velikim hangarskim, povukla me za sobom pa je potrčala držeći me za ruku među dugim tesnim prolazima u redovima do plafona uredno složenih dasaka. Mirisalo je na prašinu i čamovinu. Smejala se glasno i razdragano. Jedva sam je sustizao. Odjednom se nađosmo u moru uredno poređanih mrtvačkih sanduka. Stadoh začaran. Stela nije mogla da zaustavi smeh. Ostavi moju ruku pa ode do jednog raskošnog ukoso položenog kovčega, skide poklopac i leže u crveni brokat. Pamet mi se oduzela. Sumnjam da sam disao. Ona me zadihana mirno pogleda i reče tiho:
- „Dođi.“
Da sam se okamenio lakše bih se pokrenuo. Srce je žudelo, volja htela napred, ali se telo kretalo kao kroz med. Priđoh nekako ukočen, a ona se malo pridiže obgrli me oko ramena:
- „Dođi da se ljubimo francuski.“
Potonuh sa njom u brokat. Celo telo joj je drhtalo. Moje - bog te pita. Stisnuli smo se u tesan kovčeg, ni sam ne znam kako, ona rasna, bujna, ja sitan. Gubili smo dah, pa ga opet hvatali. Grebala mi je šake noktima, ovijala se i izvijala, pritiskala me grudima dok je kovčeg pucketao na granici da se raspadne. Osećao sam se kao da u trijumfu prolazim kroz slavoluk kapije Tanhojzer u centru vasione. Najednom se nekako ukočila a srce je počelo da joj udara nenormalnom snagom u suludom ritmu. Uplaših se za nju i odmaknuh. Žmurila je. Pokušah da je prodrmam. Ona napokon otvori oči i osmehnu se nekim setnim osmehom, odgurnu me i zavali mi takvu šamarčinu da mi se glava oko vrata dvaput okrenula. Zujalo mi je u
ušima:
- „Stela šta ti je? Jesi li dobro?“ - upitah sluđen.
- „Nisam ti dozvolila da izgovaraš moje ime. Gubi se odavde. Da mi nikada više nisi pri prišao!“
Klonuh kao meteorološki balon posle velike oluje. Pocepan, sav u param- parčadima. Glava mi klonu dok sam hodao unazad gledajući je kako ustaje i uređuje raščupanu kosu.
- „Šta ti je? Jesi li dobro?“ - imitirala me je podrugljivo poluglasno.
- „Magarče, naravno da sam dobro. Stela je uvek dobro!“ – a onda me srdito pogleda pa viknu:
- „Gubi se, šta čekaš!“
Skupih nekako snagu pa zamakoh među daske, a onda me očaj i poniženje katapultiraše u sumanut trk. Na vratima hangara se sudarih sa sekretarom škole.
- „Šta ti tražiš ovde?“ upita dobri čovek iznenađeno. „Moram u VC, hitno!“
- „Pa, idi tamo iza žbunja. Olakšaj se“ – i ja potrčah prema nekim
šupama a on doviknu za mnom:
- „Ima li tamo još nekoga?“
- „Nema, nema nikoga, samo neke daske“ - smandrljah u trku, pa zamakavši za ugao počeh da povraćam, a on ode dalje da traži zabušante.
Mirisao sam na limuntus, nju, sebe, čamovinu, prašinu, lak za kovčege, a mučnina nikako da prestane. Bolovao sam od uzbuđenja i stresa više od nedelju dana, pio promincle, budio se u snu u strahu od povratka u školu i sledećeg susreta. Dugo je nije bilo. Nije redovno dolazila u školu, ponekad bih je na hodniku tek okrznuo pogledom i skliznuo niz stepenice, sluteći onaj
miris nje, limuntusa, čamovine…
Tek naredne godine susreli smo se u ćošku za pušenje iza škole pošto sam pobegao sa časa nacrtne geometrije. Pojavila se tiha i lepa, lepša nego ikada. Hteo sam da pobegnem, ustuknem, ali je zid bio iza mene, hteo sam da propadnem u zemlju, ali je dole bio čvrst beton. Prišla mi je tiho:
- „Molim te ponudi me cigaretom.“ – reče gledajući me umorno pravo uoči.
Drhtao sam od nervoze. Jedva napipah paklo. Ruke su mi se tresle dok sam joj palio cigaretu. Udahnula je duboko. Način na koji je pušeći držala ruku je bio poseban, delovalo je kao da se drži dim, da joj je on najčvršći oslonac. Ćutala je neko vreme a onda progovorila dubokim glasom grešnežene:
- „Još si ljut?“
Odmahnuh glavom.
- „Nisam. Nisam nikada ni bio. Prosto, zbunjen sam.“
Ona me tužno pogleda:
- „Dođi.“ - reče.
Skoro da sam se trgao, ali me ona uze za ruku i stavi je na grudi. Srce joj je kucalo veoma sporo, nepravilnim ritmom, kao neka pokvarena pumpa koja će kad-tad da stane. Teška srčana mana.
- „Sada razumeš.“
Ubrzo je nestala. Ponekad se ponešto čulo o njoj, uglavnom zlonamerno i skandalozno. Poneko se hvalio da su bili u vezi, ali nigde je nije bilo. Sreo sam je tek posle par godina. I dalje čudesno lepu, ali ruiniranu. Počela je da se drogira. Vodala jeza sobom neku Šilu, podbulu reinkarnaciju Dženis Džoplin. Videlo se da je uništava. Hteo sam da joj pomognem. Ponudio sam joj malu ulogu, ali se nije pojavila na snimanju. Ponovo je nestala, a onda mi je poznanik koji ju je viđao rekao da je potpuno potonula i zarazila se iglom, redom hepatitis, pa AIDS.
Jedne ledene noći zatekao sam ih u prljavom beogradskom haustoru. Šila je krizirala, a ona, u ništa boljem stanju, pokušavala da joj pomogne. Raspadale su se. Šta sam drugo mogao sem da ih povedem u sa sobom stan. Ona se pribrala, tražila tople vode, u kašiku razmutila limuntus, podvezala Šili venu i sasula joj polovinu šprica, a ostatak ubrizgala sebi. Hodao sam zgrožen po kući poput Baltazara, ne znajući šta sa njima da radim. Činim li im dobro ili sam saučesnik. Šili je od limuntusa bilo malo bolje, pa je tražila čaj. Dok sam ga kuvao, povraćala mi je u vazu i ukrala novčanik. Stela joj ga je oduzela i vratila mi ga. Uprtila je obamrlu prijateljicu i ponela sa sobom izbljuvanu vazu:
- „Moram da je bacim zaražena je, Šila je teško bolesna.“
Jabučica mi je stajala pod grlom.
- „A ti, jesi? “
Ona se nasmeja, nije više imala sve zube, ali je i dalje bila lepa, zapravo bile su to samo njene upale i dalje mistične oči.
- „Šila i ja smo više nego sestre. Otvori mi vrata, još uvek je teška.“
Pokušao sam da joj ponudim nešto novca, ali je odbila.
- „Za dop nemaš, a ništa drugo mi nije potrebno. I da znaš, bio si mnogo sladak.“
Gledao sam je odozgo, kroz prozor, kako u kontejner baca vazu i onako oronula za sobom vuče polu mrtvu ženu. Dok su se približavale poslednjoj uličnoj svetiljci senke su im postajale sve duže, a onda kao sablazni utonuše u mrak. Mirisalo na limuntus.