Kada se prezasitim sve druge muzike i ona prestane išta da mi znači, obrišem prašinu sa crne vinilke i pustim neko izvođenje pod Furtvenglerovom dirigentskom palicom. Da je kakav terorista nekim slučajem tridesetih godina detonirao Berlinsku filharmoniju, ili Lajpciški Gevandhaus dok je maestro dirigovao, razneo bi crni cvet nacizma, uključujući i Hitlera, gebelsa, Geringa, Rozemberga, Hesa, i sav taj morbidni nacistički šljam i spasao milione nedužnih, ali to se naravno nije desilo, iako je maestro brisao znojavu šaku pošto se rukovao sa Gebelsom.
Nadčovek, nečovek, kukavica i muzički genije?
Furtvengler je najdublje razumeo i osećao klasičnu muziku. Pedesetih godina prošlog veka postao je jedan od najboljih svetskih dirigenata. Njegovo dirigovanje ima magičnu moć. Subjektivan u svakom taktu, ipak nikada nije iznosio sebe već je budio muziku. Ni jedne mrtve note! Mršav, visokog čela, dirigovao je, spolja gledano, vrlo suzdržano i jednostavno, bez efekata i pretencioznih gestova. Njegovi štedljivi pokreti ličili su na neku vrstu grčevitih nekontrolisanih gestova, naizgled daleko od partiture, postizao je ujednačen i dubok zvuk, najširi raspon dinamike, od tuti-ja do prozirnog klavira. Ove osobine iskazao je, zahvaljujući urođenoj genijalnosti, napornom radu, veri u poziv i ljubavi prema nemačkoj muzici, Betovenu, Vagneru, Bramsu, Maleru, Štrausu, Šenbergu, Hindemitu. Da ga spletka oko preuzimanja mesta dirigenta Njujorške filharmonije i sukob sa nadmenim Toskaninijem nisu zadržali u nacističkoj nemačkoj verovatno bi jedino fon Karajan nosio epitet Gebelsovog muzičkog sluge.
Furtvenglerov ekspresionistički stil ležao je u subjektivnom osećajnom pristupu delima. Držeći se partiture, proizvodio je proizvoljan zvuk, ne sledeći bukvalno note, a stvarajući tako infleksivne logičke celine u muzici. To je proizvodilo jako brz, a često i trom tempo, ali uvek čist ton divne muzike.
Kažu da je jednom Furtvengler prisustvovao Toskaninijevoj probi Devete simfonije. Kada je Italijan izveo početne taktove, Furtvengler je prošaptao: “Prokleti taktodavac!“, i odmah napustio salu.
Tokom napada na Berlin, sovjetska vojska je u berlinskom radio centru pronašla neprocenjive snimke doduše u lošem stanju. Posle višegodišnje restauracije u Moskvi, neki od njih su vraćeni u nemačku demonstrirajući primere najviše umetnosti jednog od najboljih dirigenata svih vremena. Ovom temom se bavi film Oskarom nagrađenog mađarskog reditelja Ištvana Saboa, "Taking Sides" rađen po drami Ronalda Harvuda.
A kada se jednom slegne radioaktivna prašina i počne večna nuklearna zima, koja će kako slutim, izvesno nastupiti pod teretom nagomilane sveljudske oholosti, gluposti i gramzljivosti, zamišljam da će tišina tada zvučati kao Betovenova deveta sinfonija pod Furtvenglerovom palicom.
Autor teksta: Milan Peca Nikolić