Dragan Minderovic – Minda je bio veliki ovisnik. Dok je, na severu Amsterdama, gde je proveo poslednjih 20 godina života, nabijao crni marokanski hašiš u lulu, pitao sam ga, uz jutarnju kafu, da mi uporedi sve svoje adikcije.
- „Hašiš je najmanje zlo. Cigarete su, naravno, veća droga. Ali, ništa od toga ne može da se meri sa alkoholom. To je ubedljivo najbolji delirijum koji može da se postigne veštačkim pomagalima…“
A onda je dodao:
- „Ali, naravno, sve je to manja navlaka od seksa, od koga je gadnija adikcija na perfekciju, koja uopšte ne može da se meri sa adikcijom na revoluciju…“
Minda je bio vrhunski pijanista. Prestao je da svira nakon drugog razvoda za koji je, kao i za prvi, optužio klavir.
- „Nema te žene koja može predugo da izdrži sa osobom koja svaki dan jednostavno mora da svira 14 sati, i to ne zato što te neko tera na to, već zato što si adikt na perfekciju. Pa satima sviraš istu frazu od osam tonova, prvo da bi je usavršio do perfekcije a onda da bi slušao tu perfekciju, uvek iznova do u beskonačnost. Jednostavno, ne možeš da prestaneš…Ja da sam mogao da sviram koncerte tako što ponavljam to što sviram hiljadu puta na sceni, negde oko osamstotog puta bih bio najbolji pijanista na svetu…ali, na žalost, publika to ne bi izdržala da sačeka…“
Pa je zato prešao na alkohol, čiji je ukus inače mrzeo, tako da je najčešće konzumirao votku, pošto ona em nema neki ukus em jako brzo dovodi do pijanstva. To se sve dešavalo dok je još živeo u Parizu, gde bi često završavao sa beskućnicima ispod mostova, do trenutka kada bi ga Danilo Kiš pronašao, okupao i poveo na ambasadorske žurke, da nešto pojede, i pomogne mu da zabavi goste ciganskim pesmama. U Amsterdam se preselio krajem osamdesetih, kada su mu rekli da je jedini način da još malo poživi, da odmah prestane da pije i predje na dijetu koja se zasniva na mleku i vitaminima. U kombinaciji sa hašišem, ta dijeta mu je pomogla da mu pankreas izdrži još dvadesetak godina, umesto predvidjenih par meseci…
Minda je u Pariz stigao ilegalno, bežeći preko krovova Beograda, od policije koja je došla da ga hapsi, kao jednog od vodja studentskih demonstracija 1968. godine. Njegova majka, Zora, inače sestra filozofa Mihajla Markovića, po svedočenju Mindinog brata, Zorana, predlagala je studentima 1968. transparent ’Štampa laže’, ali im je to bilo previše radikalno, pa su ublažili u ’Ne verujte štampi’.
Otac je bio pisac, partizan, narodni heroj i član Centralnog komiteta Komunističke Partije Jugoslavije, čuveniji kao autor teksta pesme „Budi se istok i zapad. Budi se sever i jug. Koraci tutnje u napad. Napred uz druga je drug…“. Ulica, koja od Kneza Višeslava, odmah iznad Šumarskog fakulteta, vodi ka Topčiderskom groblju na Banovom brdu u Beogradu, i dan danas nosi njegovo ime.
- „E, sa tim zaista ništa ne može da se meri. Revolucionarni adrenalin je bez konkurencije najbolji doup! Mi smo na to bili porodično navučeni“ - završio je Minda svoj ekspoze o adikcijama.
Mindu sam upoznao preko Dušana Kuzmanovića – Kuze, koji mi je bio blizak prijatelj, i koga su beogradski praksisovci postavili kao sekretara u Centru za filozofiju i društvenu teoriju, odmah nakon osnivanja, da bi mu malo kompenzovali za činjenicu da ga je eksponiranost kao jednog od njihovih pristalica, godinama koštala mogućnosti da dobije neki pristojan posao. Preko Kuze sam upoznao i ostale studente-revolucionare iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. Počev od ikone studentskih demonstracija 1968. Vlade Mijanovića, zvanog ’Vlada Revolucija’, koji je svoj revolucionarni angažman platio sa dve godine zatvora, da bi kasnije nailazio na dobro zamandaljena vrata, gde god da je kucao tokom sedamdesetih da traži neki posao.
Vlada mi je pričao da su, 9. juna 1968. nakon Titovog „studenti su u pravu“ govora - koji će ostati zapisan u istoriji kao ’procentualni’ (po izjavi da je 99% učesnika u demonstracijama bilo dobronamerno), studenti svuda po Beogradu slavili i igrali Kozaračko kolo, dok su on, Minda i ostali, na Filozofskom fakultetu, pali u depresiju, tačno znajući da će biti svrstani u onih preostalih 1%. Ta je depresija, medjutim, bila kratkotrajna, jer joj revolucionarni adrenalin nije dopustio da opstane, a borba, koju je Vlada na svoj način vodio do kraja života, je morala da se nastavi, pa makar i pod nepovoljnim okolnostima…
Neki od ovih šezdesetosmaških aktivista su duh 68. preneli u sedamdesete, kao, recimo, Lazar Stojanović, koji je zbog svog diplomskog filma ’Plastični Isus’, koji je napravio 1971. završavajući studije režije na Filmskoj akademiji u Beogradu - a koji su vlasti videle kao direktnu uvredu Tita - zaglavio tri godine zatvora, uz gubitak prava da ikada više režira neki film u Jugoslaviji.
Ono što me je uvek fasciniralo kod Laze je bilo odsustvo gorčine i ljutnje na vlast koja ga je progonila („oni su radili svoj posao“), profesore na Fakultetu koji su ga praktično ’prodali’ da bi se sami ’oprali’ („oni nisu radili svoj posao“), pa čak i druge studente koji su ga medijski linčovali, kao što je to, recimo, uradio Vuk Drašković („on je ionako uvek radio samo ono što će mu doneti neku korist, bez obzira na to što je često pogrešno procenjivao šta treba da radi“).
Laza je bio od onih koji su znali sve o svemu. Od toga šta je Platon napisao u Timeju, pa do toga ko je napravio upaljač koji sam upravo izvadio iz džepa. Jednom mi je objašnjavao da sebe vidi kao veoma skupog konsultanta, koji radi štagod da nekome zatreba za jako visoku satnicu. Kada sam ga pitao da li, uprkos tome, ima puno posla, odgovorio mi je:
- „I ovako i onako me niko ne angažuje ni za šta. Tako da mi onda više prija da držim satnicu na nivou koji odgovara mojim vrednostima, a da zamišljam da me niko ne angažuje samo zato jer sam previše skup…“
Ovo je, naravno, bilo samo zarad vica, pošto uopšte nije bilo da nije radio baš ništa. Bio je i pozorišni reditelj, i mirovni aktivista, i publicista, i novinar, i zaista konsultant za različite medijske produkcije, i edukator, i učesnik u mnogim simpozijumima i seminarima. I, naravno, uvek spreman da se bori za prava potlačenih, ko god oni bili, sa kojima je direktno i neposredno saosećao, „jer telo pamti torturu, čak i kada je samo mentalna“.
Jednom sam pitao Mindu da mi odsvira nešto od onoga što sam i ja sam svirao u životu, da vidim kako to izgleda kada direktno posmatraš iz blizine prste nekog pravog majstora na delu. Dugo se protivio. Nije ozbiljno vežbao godinama a ruke mu je uništio artritis. Onda je ipak pristao da odsvira neki takt Šopenove revolucionarne etide. To je ona za koju leva ruka baš mora da bude uvežbana do perfekcije. Seo je za klavir i odsvirao prvih dvanaestak taktova. Nisam disao! Kakav doživljaj! Kakva moć izraza! Pritom, mislim da je barem jedno 50% nota isfalširao, jer se beskompromisno držao tempa i dinamike iako prsti više nisu mogli da pogode ispravne dirke. Atonalni Šopen! Ali stvarno monumentalan!
- „Au, čoveče, ti si baš bio veliki umetnik!“, rekao sam mu fascinirano.
- „Revolucionarna etida“, odgovorio je Minda. „Spoj moje adikcije na perfekciju i na revoluciju… Mada, daleko je to sada od perfekcije…a i revolucija je pojela svoju decu…“
Pomislio sam, možda perfekcija ustvari i nije fakticitet, već stanje duha… Uostalom, kao i sama revolucija…
Autor: Slobodan Simović