Dok sam preturao po rasturenim knjigama tražeći Džensona ispade mi iz oveće monografije na pod jedna stara razglednica iz sedamdesetih. Spreda potpuno crna, a na praznoj pozadini je pisalo: „Ovo je Marina. Možda je ona veštica?“
Podseti me na stepenice Studentskog kulturnog centra, brade hipika koji se tiskaju da prođu, a osetih ponovo i hladnoću vlažnog zida koja je probijala kroz ’vietnamuku’ dok sam ga pridržavao leđima. Uz taj zid sam pročitao ’Stranca’ čekajući da se nekako promuvam u veliku salu, divanhanu ili u dvorište, na predstavu, film, diskusiju ili hepening. U to doba su svi pušili pa i nije baš bilo uputno gurati se. U dvorištu potpuni mrak. Miriše na petrolej i kudelju. Promuvah se među ’zvoncarama’ u čučećoj pozi napred, ali mi neko odozgo zalepi žvaku u kosu. Po vonju pačulija prepoznah gorgonu koja je i danju i noću nosila blu-bloker naočare i znala Blejka napamet, onu koja me je na smrt prepadala dubokom premetačinom mojih još uvek dečijih misli. Čini mi se da sam tada već čitao Barouza, da sam gledao Bread and Pupet Theater i Boba Vilsona i odustao od Kroulija posle pedeset dosadnih fotokopiranih strana. Memorija komprimuje detalje, ali je u pitanju to vreme, svakako. Petrolej u tmini prska po betonu, miriše i na naftu, katran, gadna smeša. Tišina. Zaista ume da zaustavi vreme na tren. Čuje se upaljač i ona iscrtava plamenu zvezdu petokraku. Gola, oštra vatra. Sumnjam da je prethodno probala smešu. Oprljiće je, dohvatiće joj kosu! Napeto. Neprijatno. Oduzima dah. Strepim, da ne osetim miris ljudskog izgorelog mesa a ta petokraka je siguran sam za sve prisutne uključujući i nju asocirala pre na komunistički simbol nego na kilkor. ’Ma kakva veštica! Gnevna hajlenderka, ambiciozna egzibicionistkinja umetnica sa viškom energije, jaka, inventivna i siguran sam da ne zna da crta. Svi smo znali da je jedino umetnost magija. Ko se još pametan ’ložio’ na Kroulija kada je konta Kaljostro proslavio Aleksandar Dima, a Johan Štraus u njegovu čast napisao vals. Umetnica u svemu preteruje, rizikuje, ali je nešto arhetipsko čuva od samopovređivanja. Pramajka peformansa nasreću nije završila sa opekotima višeg stepena. Više na sreću, nego od velikog iskustva jer tada još nije imala dublju koncentraciju, ali je posedovala snagu volje i ostavljala snažan utisak. Rođena minglerka, antički teatralna, jasne misli, divlja bolesno ambiciozna…
Ostalo već znate. „Umetnik mora da bude lep, umetnost mora da bude lepa“ Nema potrebe da ponavljam. Marina ima adekvatno mesto u istoriji umetnosti dvadesetog veka. Stoji! Ali sada je već dvadeset prvi vek, post-post-moderno doba. Vreme može da se zaustavi na tren, ali ne i zamrzne u kristal u kome je kvantni rob.
Postoji kod umetnika u poznoj dobi jedna tužna osobina, slikari se zatvaraju u atelje i kopiraju svoje radovi iz mladosti, pesnici potkradaju sopstvene pesme. Marina je likovni umetnik, konceptualista, performer, znači radi se bezpredmenoj vrsti umetnosti, a i previše je pametna da bi potkrada sopstvenu prošlost. Reciklira atraktivnu dokumentaciju svojih ranijih radova što je sasvim ok. No primetih da pominje neku sopstvenu metodu, institut… Pomislih da se Dišan u grobu prevrnuo. Dobro institut, prozrela je pragmatičnu prirodu protestantskog duha, postala goldmajnerka, ikonizovala se. To je radio i Vorhol monetizujući sopstveno pojavljivanje na privatnim partijima, ali nije od toga stvarao metodu bivši svestan sopstvene neponovljivosti. Ali metoda? Ako ovde ostavimo po strani polje naučne metode problem sa metodama je što ih nema mnogo i već su odavno poznate, a mnogi paramount sebe, kada im je još uvek očuvan neumeren timos, a ostalo u svemu po malo popusti pod teretom vremena, požele da uspostave svoju metodu! Tu često počinje prekid uvida u realnost, divinizacija madona, ili još češće pohlepan, analnozgrtački, guru hokštapleraj.
Marina je provokator, ali ne i prevarant, ipak sopstvena metoda!? Od tog virusa oboljevaju od provincijskih profesora glume, personalnih trenera i NLP programera do velikana. Čak je i Blavacka odustala kada joj je Krišnamurti pokazao da nije od njega stvorila božanstvo. Dobro Džein Fonda je ’izumela’ Aerobik, holivudski budizam Pilates… ali to su parcijalne tehničice svrsishodne adaptirane sa ciljem monetizacije. Strah me je da sa takvim preterivanjem ne razcrvotoči jednan značajan momenat u istoriji umetnosti jedno već ostvareno postignuće i da zbog nemanja uvida ne prođe poput agonije Vilhelma Rajha ili još gore, kolona inih zombija, diletanata koje je puka sujeta gonila da kvare i ono malo što im je dato jer nisu nikada ni razabirali o čemu se zapravo radi.
U jednoj drugoj priči Stanislavski je priznao Li Strazbergu da je metoda glume samo delimični produžetak sistema, detalj, sitna tehnilčka adaptacija za nove tehnologije, film i druge medije odloženog posredovanja i da sem u tom smislu u njoj nema ničega novog ako želi da bude učinkovita…
Umetnost smo uostalom, sahranili kao i istoriju i ritualno je oplakali dekonstruišući je i rekonstruišući. Post moderna, tempi pasati. Sve u muzej pa neka turisti prave selfije, a kasa otkucava. No zatekosmo se u post-post-modernom stanju. Kovid kriza, nuklearna kriza, kriza sistema, transhumanistička dekadencija. Kapitalizam i nije ništa drugo nego samoporađajuća kriza sam po sebi, pa makar bio i liberalni, beskonačna sekvenca mučnih reinkarnacija, sklon je dekadenciji padu u narcizme ovog ili onog obika, neokolonijalizam, aparhejd, rasizam, uostalom kao i negovo ogledalo praktični komunizam. Političko biće društvene krize. Da li je post-post i win-win kombinacija to ćemo još videti 5G brzinom, ali sam uveren da pored post-istine postoji i istina i da nje radi mutiti vodu i brkati umetnost i dizajn nije dobro. Mislim ovde na dizajn kao socijalni inženjering koji koristi slična konceptualna sredstva kao i umetnost, ali ne poseduje i njen smisao. Tu dvosmislenost ne pomaže, zamagljivanje granice u tim stvarima je štetno, makar umetnost i bila zaista mrtva. To što Marina danas radi izvan koliko toliko seriozne aeheo-muzeološke scene je nešto drugo, ne spada umetnost, već u estradu ili kako se to danas zove šoubiznis, osnovni modus operandi u „Društvu spektakla“ i ona to ne krije, ali ostavlja priliku da se time manipuliše i shodno tome stvara šanse da ruinira unazad postignuto. Ona se otelotvoruje kao selebriti, i to je uredu, ona to između ostalog i jeste. To što sablažnjava malograđane i zabaljava našmrkane nju-ejdžere radi mani-fišinga, u toj kulturi na čijoj pozornici nastupa, pretpostavljam je takodje uredu, pod uslovom naravno da imate taj stomak. Uostalom na to radi uspešno, ali to je krvav posao, težak, istrpljujući, veliki pad za umetnika, otprilike kao kada bi ste sa Slikanja sikstinske kapele spali na krečenje plafona u jeftinoj garsonjeri, dok vam odozgo ispod špahtle u oči pada trunje i prašina u formi bitkoina. Na molerskim merdevinama se u tom položaju, pogotovo u poodmaklim godinama, u glavi muva svašta. Tu ne pomaže ni kapa nevidimka a kamoli molerska. Zbog položaja dijafragme, otvorenih disajnih puteva i uzdignute hipofize u gordoj izmučenoj glavi kolaju samo univerzalne misli na „veliko delo“, a šta ćeš veće od sopstvene metode. Čista divinizacija. Ne tvrdim, ali strepim kao onda kada sam strepeo da se performerka ne isprlji od petroleja. Pojačan timos, alavost, grandiozne ideje preko granice moći i znanja u grandomanskom okruženju. Svi se lože a nema ko da gasi kako mudro kaže u jednoj pesmi Rambo Amadeus. Strazberg je imao sreće da ga je kruti Stanislavski upućeno upozorio, ali mnogi, čak i velikani, je nemaju pa umisle da su mahmatme i da će im se telo uz malau pomoć plastičara samo-mumificirati, da će iz mumije cureti miomirisno ulje… Kako bilo, u smislu o kome je ovde reč, postoji samo jedna metoda bilo da se zove najashastra, sistem ili već...
U nekom zamišljenom panteonu velikana performansa u najširem smislu te reči Marina ( njena umetnost ) je za mene odmah rame uz rame do grofa Kaljostra, najopnjkanije osobe na svetu. Ona je kontesa samoopanjkavanja, nema ko je nije ogovarao, o njoj svi sve znaju, postala je tema. Jaka kao dinarska narikača, rođena tragetkinja, umetnica provokacije i iscrpljivanja, prelaska preko sopstvenih i granica drugih, plesačica na vrhu igle, isposnica koja sanja da je šao lin puma srebroljubivija od Baje patka… Ali kod metode kao i u svemu drugom uostalom, suštinsko je pitanje mere i proporcije. Ne stvara je samo šiza, kao što u slučaju Markiza de Sada, kongeniozne ali ipak sumanute grandomanske ideje već je i predvorje starosti, blaga demencija može osloboditi iz davno potisnutih datoteka memorije, i pretvoriti moćnu osobu sa značajnim delom u Korobočku iz ‘Mrtvih duša’ ili nekog Sada-gurua u Bentliju ili na Harliju. Marina, umetnica je autentična, neponovljiva, predpostavilo bi se da je toga i svesna kada je svesna. Tu naknadna pametu nema šta da traži. Čemu još i metoda? U čemu je smisao? “Metoda” je drevna veština školovanja umetnika izvođača u najužem, a učenika i sledbenika u najširem civilizacijskom pogledu. Autentične veličine ne zadobijaju sledbenike metodom, već harizmom. Ni jedno individualno iskustvo, ma koliko bogato, nema ništa novo da doda toj aksiomackoj plemenitoj veštini, pogotovo ne u opštim stvarima, ili se bar to taloženje toliko sporo odvija da je u razmerama ljudskog vremena gotovo neprimetno. Brendiranje tog pojma sopstvenim markama izaziva inflaciju i poništava efikasnost metode. Moram da verujem da Marinina ambicija nije da napravi diznilend za male Hari Potere, ali nikada neću prodreti u to masovno pedagoško ludilo. Više ne znam nikoga ko nekome nešto ne predaje sopstvenom metodom. Svi bi da školuju sledbenike. Valjda je to atavizam želje za šetnjom posle smrti, za produžetkom u vremenu, „Dar rođake Marije”, šta li? Kao da vlada neka epidemija laičkog vampirizma. Umetnik nije pedagog, to mu nije dato, jer je on umetnik jedino ako je slobodan, a pedagog je povlašćeni rob koji vaspitava, ali to radi izvrsno jer je duboko posvećen… I Stanislavski i Li Strazberg i Stela Adler su bili umetnici, ali im nije padalo ni napamet da su pronašli neku svoju metodu. Jednostavno su je duboko poznavali i odgovorno primenjivali. Aleksandar tehnika je nešto sasvim drugo, dolazi pre iz fizijatrije nego iz psihologije i dragocena je kao reverzibilni postupak u rehabilitaciji od profesionalnih psihosomackih bolesti izvođača, pa se ipak zove tehnika. Tvrdim dakle da ne postoje nikakve nove ili posebne metode. Ćutaćemo, pa šta!
Provocira me ipak razglednica koja mi je iz knjige pala pred noge. Provocira me njena preminula umetnička snaga. Ipak radi. Naravno da Umetnica nije veštica, ali me je ta ideja o divinizaciji kroz metodu nekako prepala, nije više samo da strepim da se ne oprlji nego se bojim… Gor metastazira u horor. O tome dovoljno znam, kao i da su faustovske muke najgore. Tu nema čak ni hamletovske dileme, užasnija je jedino Lejdi Magbet. Oni umetnici koji upadnu u tu zamku postanu monetao Zombiji, zapravo prvo kripto-meta vampiri što ’sišu krv’ sopstvenom delu, a kada mu izcrvotoče i kosti šetaju svoje mrtvo delo minglujući pozornicom megalomanije i besmisla. Na kraju im se osuši kičma od težine odličja kojekakvih akademija redom od Virdžinije do Gagauzije i Tunguzije i onda tako kljakavi pišu nove i nove ‘memorandume’ i manifeste nudeći svoja drhtava i raspala usta od osušenog silikona za penetraciju slučajnim prolaznicima. No, ni to samo po sebi nije problem na individualnom nivou, ali obično biva da zahvaljujući radu publiciteta, koji umnožava lažni sjaj tih odličja za primerom krene mnoštvo neukih, uglavnom mladih, kojima je trajna tiha propaganda već opstruisala moć kritičkog mišljenja pa se tako obnavlja kulturna pornokratija. Tu Mefisto zna svoj posao, ne menja oprobanu metodu, a Marina mu dođe kao neki prenosioc zaraze. Da nije veštica znamo, a ostalo ćemo tek videti ili će bar neko u budućnosti videti, pod uslovom da budućnost još uvek postoji.
Upokojenu mrtvu umetnost trebalo bi poštovati bar toliko da joj se vremenom malo odmori otmena i napaćena duša, ne valja je prizivati jeftinim spiritističkim metodama u utilitarno marketinške svrhe. Ume gadno da se osveti i postane ’zoločka“. Jedan duhovit student koji je upražnjavao jogu kod jedne ambiciozne gospođe mi je otkrio da mu je mantra „Beži baba!“ Umetnost je ipak princeza i treba je pustiti da spava. Možda se jednom odnekud pojavi princ i probudi je poljubivši je onako lepu.