A prirodno je pisati na krilima nadahnuća, radosti života, drugo je prihvatiti da priču stvaraju i prave i dokumenta. Valjda sam jedno vreme i premnogo čitao lirike i teško je kazati koliko je ovo uticalo na reči koje zapisujem. Ne, nije reč o fikcija, ali može da bude uspomena koju treba prihvatiti. Volim da verujem, i bez razloga, da je na hartiji zaustavljena prošlost. Ne znam da li je hroničar prividni svedok, ili je i on stvaran i neodređeno virtuelan. I čovek mrmlja: „Istino, vreme je da se odrediš.“ Šta ako je hronika svedočenje, navike radi, hartija koja diše? Teško je tvrditi i koliko ima same stvarnosti u pisanju, šta je pabirčeno od nje same ili je fiktivni prikaz u ogledalu. Umeće zapisivanja događaja nije puki zanat, mora hartija i žestoko da se probode perom.
Krajem Devetnaestog veka u firmi BREITKOPF i HAERTEL u Lajpcigu osvanula je u drukeraju knjiga pod brojem E.B. 4341/48 i naslovom L. VAN BEETHOVEN, zanimljivog sadržaja: KLAVIER – WERKE, PIANOFORTE WORKS OEUVERES DE PIANO: I. S. Band 1 (F. Lamond); II. S. Band 2 (F. Lamond); III. S. (X. Scharwenka); IV. Verschidene Stuecke (X. Scharwenka); V. Variation Band 1 (X. Schwarenka); VI. Variation Band 2 (X. Schwarenka); VII. Konzerte (Eugen d’Albert); VIII. Chor-Phantasie Op. 80 (X. Schwarenka). I pričanje o ovoj kazuje koliko je sećanje više od izraza i ideje.
Najzagonetnije umeće spisatelja je kad razlučuje važno od nepotrebnog. Trebalo bi da kažem da mi se sopstveno vođenje ove priče i ne dopada. Štampanje navedene knjige moglo se dogoditi bilo kad i bilo gde, a knjiga je drukana tada i, sa svim mirisima, prodata je u Beču, u muzičkoj kući1897, gde je kupio vlasnik Stovarišta klavira i muzikaljia “HARMONIJA” iz Beograda. I sudbina se pokorila željama trgovcu u pristigloj kneževini Srbiji. I tako je knjiga krenula u avanturu, ne znajući šta joj se može sve zbiti.
Mislio je trgovac da će da obraduje ćerku, i verovao je da iznenađenje neće biti malo. I otac Mihajlović Zore poneo je knjigu za Beograd, koju Zora koristi do 1930, kada će je “pruzeti” u antikvarnici Đorđe M. Popović, u čijem toplom domu ostaje do 1945. Ima beleška da je Zora talenat za muziku, a okrenula se glumi. Neka bude: nije uvek suđeno da se sudi šta je pravedno, ne - u ratno vreme. I pitanja lebde u vazduhu, odgovori ostaju trunje.
Svi nepomenuti – i drugi detalji u vezi korišćenja knjige ne mogu se sabrati ovde. I ima trenutaka kad nije moguće razlikovati očekivane događaje od pasivnih. Ovde bi mogao da se prikaže začuđujući put knjige, ali život je šaljivdžija. Tu knjiga počinje da se udaljava od sanjane sudbine, i kao da je zbunjena. Naravno, knjiga ne može da razmišlja o sebi. I knjiga se od upotrebe ofucala i raskupusala, pa će biti ukoričena u radnji kartonaških i knjigovezačkih izrađevina veštog Aleksandra Mojsilovića u Beogradu, gde će uzeti prihvatljiv izgled, i zadržati i ranije tragove, i naznaku “Printed in Germany”.
Vele da je jedna od raširenih i opasnih greška poistovećenje sudbine knjiga i ljudi. I stiglo je 1945 drugačije doba, metež na svakoj strani, previranje. Donete su odluke da komunističke vlasti izbace iz vila na Dedinju predratnu gospodu, da se u palate usele pristigli revolucionari, gologuzani. “Proteraj, prisvajaj, otimaj-aj.” Među tonama knjiga izranjavane 1945, kada je Broz preuzeo uzde, naći će se sređena bibioteke Đorđa M. Popovića, a iz nje će, probrana količina klasika, gde je i ova s Betovenovim sonatama i komadima, završiti na policama učitelja Edvarda Kardelja, po izboru drage mu žene Pepce, koja s osmehom potvrđuje da knjiga neće samo ukrašavati dom na Dedinju.
Da li je od ovakvog useljenja proletera zavislila sudbina komunizma? A ima živih koji neće ni priznati da je bilo ovako, kažu: “Dokaži, ako možeš!” Nebo je iznad nas, petokrake su iznad nas, stvara se jezik večnosti, verovali su zaneseni. Kako se sve ovo dogodilo, kako se socijalizam posle odrodio i kuda, možda je druga priča.“ A svi su polako izrastali u nestrpljive, hteli su što pre u komunizam, pa je drug Kardelj zametnuo priču o samoupravljanju. “Hroničar dreždi uznad raspale zemlje i crta granice snova.” Bilo je kako je moralo: nakon raspada Jugoslavije 1991, Slovenci su napustili zarobljenu vilu jednog od beogradskih predratnih inustrijalaca, i naći će se knjiga Betovena, još jednom, u antikvarijatu. I kupiće je unuci Petar Bogdanović, profesor.
A da li se i knjige nalaze pred prelomnim istrojiskim trenucima kad i ljudi? I hronika o knjizi se nastavlja, s koricom uz korice miruje s drugim knjigama. A ma kako da su knjige pisane, umne ili ne, one jedna drugoj ne izražavaju osećanja. I sudbina kaže knjizi: ”Ti znaš, voljena moja, šta nas čeka, zar ne?” I nakon smrti profesora Bogdanovića, knjigu će “kupiti” Neša, antikvar, sa celom bibliotekom profesora Bogdanovića, do poslednjih korica. I izgleda kao da se sudbina igra žmurke sa životom knjige, naglavce izvrće sve.
A knjiga je i kad je štampana bila izraz želje da muzika Betovena dopre do što više darovitoh ljudi, bez tumbanja istorije. Od Neše će na Kalenić pijaci, knjigu, sa tezge, dok leži među inima, blizu kupusa, jabuka kožara, i raznog povrća i voća, kupiti za, gotovo, mizernu sumu ovaj koji sada kazuje sladunjavu priču. Pored mene onda “plovi” govor žene na jeziku koji ne razumem, a sve guta priličan žagor. Ne, nije se knjiga nalazila pred istorijskim, prelomnim trenutkom, ali određuje se njena budućnost. I čujem eho nekog razgovra, da “njegova žena neće prestati da ga voli ni posle svoje smrti”.
“Jesu li ovo nabrajanje preporuka sudbine ili postavljeni uslovi, predlozi?” A kada se umorim od pisanja, kad sam zadovoljan, tužan, sručim se u beržeru i “spustim kapke”. Ja, poslednji kupac knjige Betovena klimam glavom, onda vrtim glavom, jer knjizi treba restauracija. Meni se dopada starost knjige. I knjiga je restaurirana u knjigoveznici Vladimira Č. 2009, i darovana Milici iz Beča, gde će devojčica, kao nekad Mihajlović Zora, svirati Verschidene Stueke. Možda je istorija u pravu. Možda zavređuje pažnju priča koja se odvija.
Trudim se da svoja i tuđa “sećanja” prema ovoj knjizi, i događajima oko nje, uobličim u primamljivu priču, s malo nostalgije, tuge i prevrtljivosti života. Iz hronike događaja vidljivo je o čemu je reč, i dalje je vidjivo da se radi o rasplitanju i kruženju događaja: i na ovom raskršću započinje jedna čudna priča koja sve vraća unazad i uvlači se doza bizarnosti i magije. Ovo ne treba da bude samo “film” o propasti knjiga, misao je nasukana na obalu. Onoliko koliko treba ranije, ali početkom avgustu, dok je sve zrelo iznošeno na pijacu i dok su porodice kretale na more, umro je u svojoj kožnoj, izlizanoj fotelji dragi profesor muzike i pisac muzičkih prikaza u nedeljnim novinama Petar Bogdanović. Uredni nizovi nota i ispisanih listova ostali su iza njega na stolu, i započeta rečenica – „I mi konja za poskakivanje i rzanje imamo“, a s kraja je ostao nedirnut komad Doboš torte sa srebrnom kašičicom, na porcelanskom tanjiriću Augarten. Među knjigama na polici je uključen radio marke Grundig, odakle se čula tiha muzika Betovena, dok profesor Petar umire.
I osećam izvesnu nelagodnost u vezi ovog dela priče, ali je i razumljiva. Pa nije ovo, rekli bi koji bi trebali, odlazak na spavanje. Mrtvog ga je našla supruga Darinka, koju je začudilo da se ne javlja na telefon koji je uporno u sobi zvonio. Njoj je izgledalo kao da Petar sluša muziku. Ona nije ništa shvatala. Sedeo je za pisaćim stolom s rukama ukrštenim na prsima i nije zurio u portret Čajkovskog. Pred prizorom niko ne bi prostodušan, ni miran ostao. Druga mogućnost prikaza je da prava granica između života i smrti ne postoji.
I potom se događaji kotrljaju ovako: sirena dopire s ulice. Niko ne mora da ide do prozora, vrata. Sudbina se razišla sa sobom. Profesor će sa prikazom svojih dela biti zastupljen najmanje u tri enciklopedije. Petrova soba je prazna. Uplakanoj i satrvenoj supruzi Darinki i komšinici Veri lekar iz službe hitne pomoći kazaće da je u pitanje srce. Nema sumnje da je tako, već je preležao dva infarkta. Sutradan se vratila s puta na Mauricijus ćerka Angelina, sa svojim verenikom, a nakon poziva uplakane majke na mobilni telefon.
Mislim da bi se samom profesoru Bogdanović ispraćaj na fakultetu dopao. Na katedri, gde je Bogdanović predavao, održana je komemoracija i o Petru su najlepše govorili dekan i dva profesora, od kojih je jedan čekao da se Petrovo mesto uprazni. Profesor je pokopan u porodičnu grobnicu na Novom groblju u prisustvu malobrojne rodbine i sličnog broja prijatelja, poznanika, studenata i učenika, kao i nekoliko kolega po peru. Jedna od ljubavnica pokojnog Petra rekla je sebi, suvo, u bradu: „Ljubav je sve, život je oficir.“ Ona je život doživljavala i bez razgovora, koračala je ćutke, kao da je u šetnji.
Širok i sluzav trag koji se kroz priču vuče čini da ovo sasvim bezazleno deluje. Voleo bih da zastanem da hroniku krenem drugačije da pakujem, da uvažim redosled događaja-ali. Supruga Darinka se pribrala nakon četrdeset dana, sve je prošlo kako Bog zapoveda: ipak se sve ovo i očekivalo, pa bilo mu je osamdeset i koja. Posle četrdeset dana pozvana je žena da pospremi temeljno kuću, zamoljena da isprazni Petrove ormane sa garderobom i nađe kakvu dobrotvornu ustanovu koja bi „kvalitetnije“ stvari podelila beskućnicima i izbeglicama. Polako je stan doveden u red. Sve je bilo čisto i na svom mestu, jedino su Darinku nervirale Petrove knjige i gledala je da se i njih oslobodi. Imala je na pretek servisa i srebra koji mogli da popune police. Tri meseca od očeve sahrane ćerka Angelina je na Cvetnom trgu našla naznačenog antikvara knjiga, i vodila je čudan dijalog. Preprodavac Neša nije mogao da veruje da mu se knjige nude džabe i da treba da dođe i odveze ih.
Taj Neša je sa trideset i tri napustio vojsku, navodno zbog kičme. Ovde nije jasno ko je kome činio uslugu: preprodavac porodici ili porodica njemu? Za dvadesetak dana knjige su se pojavile na zagonetnom tržištu knjiga na Cvetnom trgu, a deo, s Nešom, prodavali su preprodavci i Cigani na pijaci Kalenić. Čini se da se sve zbilo godinama ranije, a zbivalo se sve u dva - tri meseca, manje-više, kako dobri Bog zapoveda. Tačno osamdesetog prvog dana od kad je umro profesor Petar Bogdanović, kome sam i sam bio na komemoraciji, na jednoj tezgi na Kalenić pijaci kupio sam i njegov komplet Srpskog književnog glasnika, ukoričen od početka izlaženja, do 1934. Nije me začudila niska cena kod Neše, jer je priznao kako je došao do knjiga. Pa dobro.
Okrivljena ili hvaljena istorija se ne pokoreva ničemu što će joj slomiti duh. Takve su igre žmurke, pa i sa knjigama. I pitanje koje me godinama opseda je, cinično, da li dragi Bog ima svoju biblioteku? Tako je knjiga Betovena, drukana u Lajpcigu, kupljena u Beču, „vraćena“ u carski grad, i zatvorio se krug knjige. Ta logika kruga je neprekidno na delu, i ovde se ona svodi na civilizaciju. Kod gospođe Darinke je sada na profesorovim policama sasvim druga „roba“, ona koja ne skuplja prašinu. Posetio sam iznova večnu kuću profesora Bogdanovića. Nisam se usudio da mu ispričam šta se sve događalo sa njegovim knjigama. Mislim da je dobro da ne zna kakva im je sudbina, ni Betovena. I najbolje je da se trudim da zaboravim sve ovo, možda. Dok smo hodali kroz prazno groblje, pisac prijatelj, pričao je da piše roman o nekom makrou koji je poginuo bez razloga, a onda je stradala i jedna od njegovih devojaka koja je požurila da ga odbrani. Onda je govorio o dva korumpirana policajca, koji štite prodavce droge. Pitao je, da li mi se sviđa priča, rekao sam da mi se sviđa. Naposletku, i ja pišem, ne želim da budem žrtva svojih misli.
Autor: Ratko Dangubić