„Napoleonov kompleks“
neformalno poznat kao sindrom malog čoveka, je sindrom koji se obično pripisuje osobama niskog rasta. Karakteriše ga preterano agresivno ili dominantno društveno ponašanje, kao što je lažiranje omoći, implicira da takvo ponašanje kompenzuje fizičke ili društvene nedostatke subjekta. U psihologiji, Napoleonov kompleks se smatra pogrdnim društvenim stereotipom. Napoleonov kompleks je dobio ime po francuskom caru Napoleonu Bonaparti. Uobičajena folklorna pretpostava je da je Napoleon nadoknadio nedostatak visine težnjom za vlašću. Ovo gledište su propagandom u štampi i umetnosti negovali i ohrabrivali Britanci, kako bi unizili neprijatelja, tokom života i posle njegove smrti. Godine 1803. u britanskim novinama su mu se rugali kao malodušnom malom čoveku. Napoleon je zapravo bio visok 1,78 metara, nešto viši iznad prosečne visine odraslog muškarca u tom periodu. Car je često viđan sa svojom gardom, što je doprinelo percepciji da je nizak jer su carski gardisti bili visoki, odabrani da bi delovali impozantno. Jedna studija zaključila je da je Napoleonov kompleks (opisan u smislu teorije da su niži muškarci agresivniji da dominiraju nad onima koji su viši od njih) predstavlja mit. Studija je otkrila da je manja verovatnoća da će niski muškarci izgubiti živce od muškaraca prosečne visine. Nasuprot tome, takve osobe mogu biti podstaknute da poboljšaju svoje navodno nisko samopoštovanje tako što će težiti visoko ambicioznim ciljevima. U stvari, eponimski izvor za ovaj termin je Napoleon Bonaparta, čija su vojna i ljubavna osvajanja pripisana želji da se nadoknadi njegovaniska visina. Ipak, ovoj atribuciji nedostaje zasluga utoliko što je Napoleon bio nešto viši od prosečnog Francuza svog vremena. Njegova navodna kratkoća proizilazi iz uobičajenog pogrešnog razumevanja savremenog francuskog inča (koji je bio 7% duži od engleskog inča), kao i pogrešnog prevoda njegovog nadimka le petit caporal u „mali kaplar“ (kada petit ukazuje na naklonost, a ne na dimenziju). Dakle, ironično, Napoleon nije pravi primer Napoleonovog kompleksa. Činjenica da se okružio elitnom gardom vojnika koji su svi bili veoma visoki sugeriše da se uopšte nije brinuo za svoju visinu.
Napoleonov kompleks se često povezuje sa psihologijom Alfreda Adlera, saradnika Sigmunda Frojda i osnivača individualne psihologije. Ključni koncept u Adlerovoj teoriji bio je kompleks inferiornosti. Iako ovo psihičko stanje može imati različite oblike, posebno je ključan osećaj inferiornosti organa u odnosu na neku fizičku osobinu. U posebnim okolnostima, pojedinac može da odgovori na inferiornost organa direktno prekomernom kompenzacijom za invaliditet. U drugim slučajevima, prekomerna kompenzacija će usvojiti iskošeniji ili simboličniji oblik. Otuda, pošto niske osobe ne mogu lako da postanu fizički više, mogu se ponašati tako da izgledaju ”psihički iznad” – dominantniji, asertivniji, čak antagonistički ili arogantni. Za neke potencijalne genijalce, rešenje može biti izuzetna potreba za moći.
Shodno tome, Napoleonov kompleks se može posmatrati u svetlu Adlerove psihologije čak i ako ga Adler sam nije skovao. Uprkos identifikovanju brojnih „kompleksa“ različitih vrsta, Napoleonov kompleks nije uključen među njih, niti je Napoleon korišćen za ilustraciju prekomerne kompenzacije. Štaviše, on ne predstavlja priznati poremećaj ličnosti u Dijagnostičkom priručniku za mentalne poremećaje, a termin se retko pojavljuje u enciklopedijama posvećenim psihološkoj praksi. Napoleonov kompleks gotovo nikada nije eksplicitan predmet naučnih istraživanja, uglavnom, predstavlja pseudonaučni termin koji je popularan među novinarima koji žele da daju objašnjenje za ponašanje političara, i drugih poznatih ličnosti koje su niže od proseka. Ipak, pomalo iznenađujuće, on je nedavno uveden kao naučni koncept u neočekivanoj disciplini, evolucionoj biologiji. Kod životinjskih vrsta koje karakterišu mušku konkurenciju, ponekad je manji, a ne veći mužjak taj koji najverovatnije inicira agresivno ponašanje. Ova nova primena stoga možda neće oživeti Napoleonov kompleks kao tehnički termin u društvenim naukama.
Niski ljudi kompenzuju svoju ispod prosečnu visinu tako što se kreću u potragu za moći, ambicijom i samopouzdanjem. Niski lideri su definisali ključne momente u istoriji. „muškarci koji se osećaju najmanje muževno izloženi riziku da počine nasilna dela“. Za mnoge je to potvrdilo da Napoleonov kompleks „stvarno postoji“. Poglrdajmo tez u kroz prizmu još trojice vođa savremene istorije.
Pohotna i tiranska moć koju je ispoljavao Bonaparta analogijom se može primeniti i na totalitarne diktature 1930-ih. Smatra se da i Adolf Hitler i Benito Musolini pate od Napoleonovog kompleksa, ipak, imidž Vinstona Čerčila kao „malog čoveka“ pre svega zahvaljujuću britanskoj propagandnoj mašineriji i minucioznoj cenzuri nije razglašavan u tom kontekstu, niti je proučavan od strane psihologa.
Džon Litgou u ulozi Vinstona Čerčila u Netfliksovoj seriji „Kruna“ predstavlja Čerčila kao džina, koji se izdiže iznad kraljice Elizabete. U stvarnosti, pošto je bio niži od bio niži od svih dosada pomenutih diktatora, Čerčilov egoizam i uverenje da je „najveći čovek u istoriji“ pokrenuli su ga kao simbolično visoku figuru u društvu. Njegovo samopoštovanje je vođeno željom da se dokaže onima koji su ga maltretirali u detinjstvu pošto nije uspeo da učestvuje u Britancima toloko dragim sportovima, a mucanje mu je obezbedilo status ugroženog pa zato omiljenog deteta. Po Netflixovoj seriji ovo je dovelo njegovu muškost u krizu. Da bi umirio kompleks, Čerčil je odlučan da pokaže „nasilnicima u kasnijem životu“ da je napravljen od „jačih materijala“. Njegova nepokolebljivi, argument da se Britanija „nikada ne predaje“ mogli su biti zasnovani na agresivnoj prekomernoj nadoknadi za njegov nizak rast. Otuda Čerčilova intenzivna ratna politika i njega čini kandidatom za ilustraciju Napoleonovog kompleksa. U današnje doba ovu tezu bi mogli ilustrovati ljuti neprijatelji Putin i Zelenski, obojica znatno niži od prosečnih muškaraca u areni diktatorskih igara.
“Bonapartizam”
Bonapartizam je politička ideologija stvorena od Napoleona Bonaparte i njegovih sledbenika i naslednika. Tokom 1790-ih, izvan Francuske je postojala znatna simpatija prema idealima Francuske revolucije; ali deceniju kasnije, nakon što je Napoleon došao na isključivu vlast, broj aktivnih simpatizera je znatno smanjen: kolaps Betovenove napoleonističke porodične romanse, nakon što se čulo za Bonaparteovo krunisanje za cara, je odličan primer promene. Oni napoleonisti koji su ostali, međutim, došli su sa svih strana političkog spektra – od kraljice Karoline do radikala poput Vilijama Hazlita. Termin se koristio za označavanje ljudi koji su se nadali da će obnoviti kuću Bonaparte i njen stil vladavine. U tom smislu, bonapartista je osoba koja je ili aktivno učestvovala ili se zalagala za konzervativne, monarhističke i imperijalne političke frakcije u Francuskoj u 19. veku. Bonapartizam se pojavio 1814. prvim padom Napoleona. Međutim, razvio je doktrinarnu, jasnoću i koheziju tek oko 1840-ih. Posle Napoleona, termin je primenjen na francuske političare koji su preuzeli vlast pučem, a koji su vladali u francuskom konzulatu i kasnije u Prvom i Drugom francuskom carstvu. Bonapartisti su želeli carstvo pod Bonapartinom kućom, (Napoleon II od Francuske) i njegov nećaka Luja Napoleona (Napoleon III od Francuske). U novije vreme, termin se uopštenije koristio za političke pokrete koji se zalažu za autoritarnu centralizovanu državu, sa snažnim harizmatičnim vođom, podrškom vojske i konzervativizmom.
Marksizam je razvio rečnik političkih termina koji su uključivali bonapartizam, izveden iz analize karijere Napoleona Bonaparte. Karl Marks, izučavaoc Jakobinizma i Francuske revolucije, bio je savremeni kritičar Druge republike i Drugog carstva. Koristio je pojam „bonapartizam“ tako da se odnosi na situaciju u kojoj kontrarevolucionarni oficiri preuzimaju vlast od revolucionara i koriste selektivne reforme da kooptiraju radikalizam narodnih klasa. Marks je tvrdio da u tom procesu bonapartisti čuvaju i maskiraju moć uže vladajuće klase. Politikolozi i istoričari se u velikoj meri razlikuju u definiciji i tumačenju bonapartizma. Termin se odnosi na „popularnog nacionalnog lidera potvrđenog narodnim izborima, iznad partijske politike, koji promovišući formalnu jednakost, napredak i društvene promene, sa verom u religiju kao dodatak državi i uverenjem da centralna vlast može transformisati društvo i vera u 'naciju' i njenu slavu, kao i fundamentalno verovanje u nacionalno jedinstvo.” Smatra se, iako istraživanja pokazuju, da je Napoleon koristio prisilno regrutovanje, da se većina borila verujući u proklamovane ideale. Bonapartizam je kooptirao mase prepariranjem lažne svesti. Marks je uveren da je bonapartistički režim mogao da ispolji veliku moć, zato što nije postojala klasa sa dovoljno poverenja, ili moći da čvrsto uspostavi autoritet u svoje ime. Zato je vođa koji izgleda kao da stoji iznad klasne borbe mogao lako da preuzme plašt suverene vlasti iako je to inherentno nestabilna situacija, jer će naizgled svemoćni vođa biti zbrisan onda kada problemi prerastu ubeđenja. Marks je skrenuo pažnju i na ono što on naziva repetitivnom istorijom ovog fenomena jednom od naj čuvenijih citata, aforistički sažetih kao: „ Istorija se ponavlja, prvo kao tragedija, drugo kao farsa." Da je fenomen u istinu repetitivan pokazuje i tragikomiučni primer afričkog diktatora Žan-Bedel Bokase, velikog poštovaoca Napoleona, koji je 1976. godine sebe proglasio za cara Centralne Afrike Bokasu I tvrdeći da je ideologija njegovog režima bonapartizam.
Ako za trenutak ostavimo po strani ove evolucionističke i marksističke koncepte, moramo se zapitati šta kada nam se istorija ipak ponovi kao tragična farsa u liku diktatora koji je za glavu viši od svoje pretorijanske garde i većine zlehudih svetskih aktualnih vođa? Da li nam preostaje mogućnost da malo boje razmotrimo konsekvence drugog ovde predloženog pojma imenovanog po ambicioznom Korzikancu a u perspektivi sadašnjice. ”Anuška je već prosula zejtin.” Tako da ne verujem da je i to korisno.
Sam za sebe se tešim po ko zna koji put čitajući tanku knjižicu Vilhema Rajha ”Čuj mali čoveče”* u kojoj je ovaj pojam upotrebljen u sasvim drugom i mnogo dubljem značenju što i Vama od srca preporučujem.
*Spis "Čuj, Mali čoveče", humanistički je, a ne naučni dokument. Napisan je u leto 1946. godine za arhiv Orgonskog instituta bez namere da ikada bude objavljen. Ona je rezultat unutarnjih nemira istraživača prirodnih nauka i lekara koji je decenijama, najpre naivno, a potom sa čuđenjem i konačno, s užasavanjem, shvatio ono što mali čovek iz naroda čini sam sebi; kako pati, kako se buni, kako obožava svoje neprijatelje i ubija svoje prijatelje, i kako, kad kao predstavnik naroda uzima vlast u svoje ruke, uvek zloupotrebljava tu vlast i koristi se njome okrutnije od pojedinih sadista viših klasa pod kojima je on sam morao da trpi.
Autor teksta: Milan Peca Nikolić, uz obilje citata iz psihološke i istorijske literature