Čovek je nedovršeno biće. Njegov suštinski smisao je da se samo spozna i samo realizuje, a da pri tom ne umanji ono što mu je unapred dato. Bivši da mu je to povereno uglavnom netransparentno, a da se on samo spoznaje stvaranjem ne samo u sebi, već i među jednako neprozirnim drugima, društvu i prirodi njegovo vrhunsko postignuće je da pritom slobodom ne unizi to što je i tim drugima i prirodi po sebi već darovano. Tu produktivnu sposobnost u najopštijem smislu zovemo kreativnost.
Pisanje, stvaralaštvo uopšte, je nalik mapiranju minskog polja. U izuzetnim slučajevima može biti najtranscendentniji domen čoveka, bitak njegovog bića. Zahvaljujući mašti umom možemo da konstruišemo modele stvarnog sveta, uspostavljene na principima unutrašnjeg realizma putem izuzetne doslednosti, koji su veoma daleko od stvarnog. Takve 'makete' mogu da imaju nultu spoljne validnost kada se proveravaju u stvarnosti. U psihijatriji ovu tendenciju nazivamo zabludom ili ludilom, a u kreativnoj pojavnosti ukoliko poseduje i estetske atribute je zovemo umetnošću. Roman, priča, drama, pesma, su kao i bilo koji drugi model, utisci aspekata sveta ne onakvog kakav jeste, već kakvog ga stvaralac zamišlja, pozivajući nas u pejzaže sopstvene fantazije kako bi smo bolje razumeli stvarni svet, uključujući i smisao sopstvenog postojanja. Pisanje je čin davanja, pokušaj susreta na polovini mosta koji vodi iz jedne tamne špilje ka drugoj, osvetljen saosećajnošću. Budući da smo u velikoj meri, čak i u stanjima proširene svesti, neprozirni sami sebi, fikcija ima nešto veličanstveno i dezorijentišuće, sposobnost da njome otkrivamo i iznenadimo i sami sebe. Hodajući tako kroz jedva mapiranu teritoriju bića, stvarnog ili zamišljenog, krećemo se put spoznaje tumaranjem dopunjavajući mapu svakim narednim korakom kroz tminu neizvesnog. I u stvarnosti kao i u maštanju možemo krenuti na jednog odredišta i doći na drugo, obično stižući na mesta za koja nismo ni znali da postoje. U oba slučaja, nas pokreće usmerena intencionalnost, ali i nešto drugo, što svoj snagu crpi iz neizvesnosti sposobno da pripovedača iznenadi u pripovedanju zamahom nepoznatog i neizvesnog. Savestan pisac sluša tu nadličnu mudrost, koja objašnjava zašto su veliki romani inteligentniji od svojih autora. Pisci koji su pametniji od svojih knjiga nalik su imperijalističnim geografima odavno zalutalim u pustinji. Neizvesnost je preduslov za dosezanje istine kako u fikciji tako i u stvarnosti. Pripovedanje je teritorija na kojoj niko nije potpuno u pravu. Svaki lik ima pravo da bude shvaćen nio on sa bilo koje strane dobra ili zla, protagonista, antagonista, pepreka ili smetnja pa čak i sporedni pratioc, kraljica majka, paž ili jedan iz mnoštva u horu.
Pripovedanje je razgrtanje složenosti, gde svala šaka odgrnutog peska stvara novu gomilu zamršenosti, Iznenađujuće, zastrašujuće, začuđujuće ili ohrabrujuće, ono proširuje razumevanje i samorazumevanje neprozirnih aspekata sebe ili sveta zahvaljujuću introspekciji, ili uvidu u zamišljeni, ili stvarni svet iz do tada nepoznatih uglova.
Roman je, kao i svaka druga unutar sebe same uverljiva forma, umetnost potencijalno mogućeg, on je delimično osvetljavanje složenog i neprozirnog, on ne preispituje stvarnost već mogućnost postojanja.
Postojanje nije samo ono što jeste, već sazvežđe mogućnosti, onoga što je moglo biti, bilo, ili onoga što bi moglo biti, ukupnost svega za šta bi biće moglo biti sposobno. Tako se i radnja, zapleti i likovi kao i njihov celoviti svet mogu shvatiti kao mogućnosti koje nas navode da osetimo za šta smo sve sposobni.”
Iz uvoda u roman “Čaturanga” - Autor M.P.N.