Ne znam mu pravo ime, verovatno ga se ni on ne seća. Nadimak je dobio zato što je jedini na mišiće mogao da se popne na jablan izrastao usred ruševina srednjevekovne tvrđave povrh pod kopaoničke palanke u kojoj se rodio. Bio je jedinac. Majka ga je odgajila radeći kao varilac u fabričici metalnog nameštaja. Oca nije pamtio sem sa slike na kojoj ga šakatim rukama nasmejan drži golog i majušnog kao kifla. Mogao je sa trideset metara oblutkom da razbije staru flašu i bio vešt u lovu lipljana pod kamenom u bistrim potocima koji su se ulivali u reku preko koje je prelazio železnički most. Otac mu je poginuo kada je ćuskiom pokušao da zaustavi teretni vagon koji je iskočio iz šina i pretio da se zabije u vojni magacin pun pešadijskih mina. A majka ko majka uvek nešto radi, ćuti i kad rominja kiša gleda kroz mutan prozor.
Kao dete je voleo da crta. Ponekad je uzimao očevu violinu i gudalom proizvodio duge duboke tonove. Nije znao da svira, nije imao ko da ga nauči, dok je slušao kako konjska dlaka iz finog instrumenta budi jecaje činilo bi mu se da razgovara sa ocem koji je tamo negde na visokom nebu što se retko vidi iz uske klisure. Onda bi tmuran ostavljao instrument u crnu kutiju kao da ga vraća u grob, izlazio napolje i verao se uz litice, visoko. Visoko…
Zatim su ga kao i mnoge druge upisali u zanatsku školu. Učio je za varioca. Vario je brže i bolje od drugih, pa bi kad obavi posao sedao u kraj i palio ljuti Ibar bez filtera šarajući elektrodom po prašini. Poslovođa, za koga se šuškalo da je mužoložnik, ga je još od prvih dana uzeo na zub i kinjio u svakoj prilici. Kada se usudio da mu opali šamar Jablan je potegao elektrodu i njime mu probio uvo. Krv je liptala a pokvarenjak je vrištao piskavim glasom kao da mu čupaju srce.
U stanici su krenuli da ga tuku, ali se Jablan otrgao i skočio kroz prozor sa drugog sprata u hladnu reku. Nisu uspeli da ga pronađu. Prijavio se sam posle dva tri dana u policijsku stanicu u susednom gradu, sav umlaćen i sa upalom pluća. Stvar je nekako zataškana zbog prekomerne upotrebe sile, ali je bio izbačen iz škole i pod svačijom prismotrom.
Na osamnaesti rođendan su ga pozvali u vojsku. Nije mu to bilo mrsko, shvatao je to kao svoju dužnost. Kako je ušao u kasarnu potukao se sa jednim rmpalijom koga je težački život pretvorio u stenu. Pesničili su se do iznemoglosti. Niko nije smeo da im priđe. Kada su obojica malaksali i skljusili se na pod zagrliše se i počeše blesavo da se smeju brišući znoj jedan drugom. Tako su Jablan i Raka postali nerazdvojni, jedno biće u dva tela, jedna misao, jedan instinkt, jedan duh.
Po obuci prekomandovaše ih u graničare i rasporediše na karaulu na Prokletijama. Ni ludom nije padalo na pamet da ih razdvaja. Zajedno su išli u patrolu, zajedno cepali drva, razoružavali krijumčare, srkali preslan pasulj. Jedan drugom su bili oči na leđima. Ako bi govorili jedan bi započinjao rečenicu a drugi je završavao.
Kada je počelo prvi su se izvukli iz karaule pod žestokom minobacačkom vatrom na rezervni položaj i priredili težak jad neprijatelju dok su se preživeli mukom izvlačili pod jakom vatrom iz zgrade u plamenu.
Spavali su u snegu na jelovim granama, danima jeli smrznute konzerve i svojevoljno odlazili u pogibeljne akcije. Niko im nije naređivao i komandovao. Nepogrešiva intuicija ih je vodila sopstvenom logikom. Iskradali bi se pre nego iko išta nasluti, odlazili duboko iza neprijateljskih redova i tamo pravili haos. Iza njih je slabo šta preticalo. U zatišjima bi lovili snajperiste tako što bi se jedan od njih prkosno otkrivao dok bi onaj drugi nepogrešivim hicima zobao zloslutnike.
Kada ih je komanda pozvala na odgovornost raka je bacio pušku na čijem kundaku nije više bilo mesta za recke pred bezbednjaka, a Jablan odpljunuo i promuklo dodao: „Vidiš jadije da nemam gde da te ubeležim. Komandant je ćutao oborene glave, a bezbednjak podvi rep, zavuče se u kabanicu i ode pognut niz plitki rov da dojavi pretpostavljenima. Komandant podiže pušku iz blata, obrisa kundak i vrati je Raki. I onako su svi znali da su živi uglavnom zahvaljujući njihovoj bezumnoj hrabrosti.
Jednom su se vratili iz protivničkog rova, vukući sa sobom teško ranjenog neprijateljskog vojnika njihovih godina, skoro dete, znajući da tamo nema više nikoga i da mu niko ne može pomoći. Spustili su ga na zemlju i ostavili bolničaru da uradi šta može. Ranjeni je bio u teškom stanju, mnogo je iskrvario ali je bilo neke nade da može da preživi. U talasima se pribirao i gubio svest. Dok su njih dvojica na primusu ispod stene probali da skuvaju čaj pojavio se bezbednjak. Klekao kraj ranjenog, opalio mu dva šamara da ga osvesti. Mladić je otvorio oči, pokušao da se pridigne i nešto izgovori, ali se u naporu skljokao i ugasio. Nezadovoljan što je izgubio „živi jezik“ bezbednjak ga je šutnuo u rebra toliko da se u mukloj tišini čulo krckanje kostiju. Na taj užasni zvuk u ledenoj tišini Jablan i Raka, kao po komandi ustadoše i mirno bez oružja počeše da se približavaju idiotu. Pod bledom mesečinom i smrt je u poređenu sa njima izgledala poput dobroćudne bakice koja mota vunicu. Bezbednjak poče da uzmiče u nazad. Nisu žurili, primicali su se polako poput gladnog risa koji je u ćošak saterao puha. Bezbednjaku prsnuše nervi, poteže pištolj i poče bezumno da puca ka jednom pa ka drugom, ali njih meci nisu hteli. Uto se iz susednog rova oglasi snajper, pelerina se izvi napred, pa klonu nazad, a ruka sa pištoljem pade u blato. Jablan i Raka dograbiše zolje, preskočiše grudobran i nestadoše u mraku. Ka šokiranom bolničaru dotrča dežurni vodnik i poče da ga drmusa: „Šta je, šta je bilo?“ a onda se okrete i ugleda bezbednjaka u lokvi krvi. Čučnu i oslanjajući se leđima o smrznutu stenu zagrize cigaretu, pa opsova: „Jebem ti snajper i koga izmisli.“ Ne prođe ni tren a iz tek popunjenog neprijateljskog rova zaurla jad. Gorelo je, praskalo, urlalo. Nova popuna nije imala sreće ni koliko prva.
Više od nedelju dana Jablan i Raka su visili na goloj steni koja je dominirala kritičnim delom fronta. Noću su izvukli dovoljno hrane i municije i u tvrdoj steni utvrdili položaj. Neprijatelj im nije mogao ništa. Probali su teškim snajperima, minobacačima, haubicama, zalud. A ko bi pokušao da se tuda provuče odmah bi dopao jada, ali te noći dok su kunjali nadlete ih zloslutni A10 i zasu kasetnim bombama. Goreo je i kamen.
Jablan se prvi osvestio. Bio je kontuzovan i dobio desetak manjih šrapnela, ali kada začu prijatelja kako ropće dođe za tren u punu svest. Raku je pokidalo, zdrobilo mu je nogu, izbušilo grudni koš i rasporilo stomak, ali je bio živ. Kontuzovan ali živ. Jablan napipa u kompletu prve pomoći injekcije morfijuma i flastere. Zabi iglu ranjenom pa sebi, sačeka malo, veza Raku planinarskim užetom i uprti ga na leđa pa poče pažljivo pipajući da se sa teretom spušta unatrag niz vertikalnu liticu. Ogromno rakino telo se nad njim klatilo kao polu prazna mešina. Krv mu je curila niz noge ali je i dalje bio topao. Spuštao ga je tako bar pola sata dok ne stigoše na relativno, ravno tridesetak metara ispod položaja. Svuda okolo među stenjem bilo je ne eksplodiranih kasetnih mina. Jablan ih je zaobilazio kako tako, a neke je morao i da potkopa bajonetom koji je držao u ustima od čije hladnoće su mu pucali zubi. U snazi ga je držala samo činjenica da je Raka još uvek vruć. Uz put je u bunilu mrmljao misleći da priča drugaru kako je obećao babi da će sigurno doći da joj vrati medaljon sa ikonicom koji mu je dala kada je polazio u vojsku.
Kada zamakoše među žbunje kržljave kleke koja je drhtala na vetrometini, Jablan se okrete na bok, ne bi li pod sobom oslobodio prvu pomoć i obnovio dejstvo morfijuma. Uto oseti da se Raka meškolji i taman kad htede da se osmehne začu pucanj. To se Raka osvestio, dograbio njegov pištolj i znajući da je gotov pucao sebi u glavu. Talas užasa nalik na ushićenje se pretvori u katatonični grč. On ga ipak savlada i iz mrtve Rakine ruke izvuče pištolj i nasloni ga sebi na čelo. Škljocnu, ali se pucanj ne ču. Na metar dva pred njim nešto na kratko bljesnu.
„To je to. Pa i nije nešto.“ Pomisli, a ruka sa praznim pištoljem klonu. Kada je otvorio oči pred sobom ugleda cev a onda i mirno lice specijalca iz padobranske jedinice koja je krenula u podršku. Oprezni specialci jedva da su mogli da slute šta je pred njima. Jablan mu opsova mater, a padobranac se nasmeja. Uto dopuzaše još dvojica i počeše da ih izvlače. Jablan ni u bunilu nije hteo da ispusti mrtvoga Raku pa su morali zajedno da ih odvuku tristotinak metara niže do Pic gauera koji je čekao u jednoj raselini.
U bolnici je Jablan prvo čuo violinu. Bio je uveren da mu to otac svira. Tek kada su mu skinuli zavoje sa lica ugledao je na krevetu preko puta sebe ogromnog rošavog Rusa dobrovoljca sa gomilom starih ožiljaka iz čečenskih i ko zna kojih ratova i još toliko zavoja koji su pokrivali nove rane od gelera. Krupan poput medveda izgledao je sablazno ali je svirao nežno kao devojčica. Jablan je bio ljut, pokušavao je da zatvori oči i želeo da kad ih ponovo otvori ugleda Raku pa makar obojica bili na nebu. Ali zalud. Otvori ih, a ono opet samo Rus svira violinu. I tako se nekako nevoljno navikoše jedan na drugog. Nije da su razgovarali, ali se onaj sinhronicitet kao sa Rakom ponovio. Tako se kada su malo ojačali odlučiše da svojevoljno napuste bolnicu i vrate se na front.
Nisu pripadali nikome. Uletali su tamo gde je najgore neremeteći ipak komandnu logiku. Rus je bio iskusan, prekaljeni gerilac. Odlazili su duboko u neprijateljsko zaleđe, uništavali komandne punktove i centre veze, zalihe goriva i municije i sejali strah među plaćenicima. I domaća vojska je zazirala od njih, spavali su po strani, nisu jeli zajedno, jedva da su i međusobno razgovarali, a Rus se često drogirao i onda svirao nežno sve dok iz neprijateljskih rovova ne bi zapucali na njih, a Jablan ih je zatim trebio bez žurbe kao da su na strelištu glinenih golubova.
Jednoga dana javiše Jablanu da mu je umrla majka. Odbio je odsustvo. Rus uze violinu da zasvira, ali mu jablan stavi ruku preko žica, a onda ustade natovari se koječime i krete sam u šumu, a Rus sa violinom u rukama pođe za njime. Jedno vreme se nije čulo ništa, a onda nastade prasak, eksplozije, smrznuta cerova stabla su padala kao da kleče, jelove grane letele uvis, šišarke stadoše da pucaju i pište. Ljut dim obavi bojište oko koga su se danima u mestu klali. Sablaznuta vojska je virila preko grudobrana, a onda sve utihnu. Samo se dim slezao sve niže i niže, pa se iz nega začu violina i ukazaše dve krvlju isprskane senke. To je Jablan išao napred držeći vratom violinu a u ruci mu je bilo gudalo. Nije svirao nežno kao Rus. Zvuci koji je tanani instrument ispuštao bili su isprekidani, moćni potresni. Uto se začu avion i počeše da pljušte kasetne bombe.
Završilo se kako se završilo. Rus i Jablan se izljubiše i rastaše. Rus se povuče u Mađarsku a Jablan ode svojoj pustoj kući. Posle mesec dva Rus mu se poče javljati iz Budimpešte, zovući ga da dođe, moleći i preteći čak. Na kraju odasla nekog mutnog Mađara u crnoj škodi po njega u pod kopaoničku palanku. Ne znajući i onako šta bi Jablan ponese očevu violinu i pođe ostavljajući sa sobom ne zaključani kućerak.
Zagrliše se u holu hotela Kempinski, Rus ga je sačekao u prljavoj trenerci i papučama za plažu. Još više se ugojio, zapravo je bio podbuo od narkotika i nespavanja. Oblaporno je pio i mešao alkohol sa kokainom, a noću se spuštao, heroinom i tabletama. Razdražen je maltretirao kurve i poslugu, ali niko nije smeo ni da pisne. Posle bi satima sedeo u sauni brijući se do ispod kože pa bi padao u višednevni san. Dok je Rus bivao u takvim stanjima Jablan je radije sam sedeo nad šoljicom kafe odmah uz izlog jednog od hotelskih bistroa promatrajući kako promiču ljudi i retke pahulje. Ponekad bi ih prebrojavao, ali bi se u brojanju brzo zabunio pa je odustajao i nastavljao da sedi tako prazan i tmuran kao panonsko nebo. Jednom mu za sto priđe lepa i strogo odevena plavuša sa njegovim pasošem u ruci i sede preko puta:
„Gospodin zovem se Đinđi Bator, ovde sam menadžer prodaje. Ja sam iz Subotice, a vidim i vi ste naš.“ Jablan klimnu glavom kao da je razume ali mu se ote:
„Teško da sam bilo čiji.“ Ona razvuče srdačan osmeh.
„A mogli bi ste biti, tako tih i zagonetan.“ Jablan se zbuni, a Đinđi shvati da mu je nelagodno pa pređe na stvar:
„Gospodin, ovo je luksuzan hotel najviše kategorije. Mi cenimo svačiji novac, ali znate postoje pravila koja važe i za bogate. Vaš prijatelj ovde ostavlja mnogo para, ali nam pravi velike probleme, a bojim se da će ih napraviti i sebi, pa sam htela da vas zamolim da utičete da se bar malo smiri.“
Delovala je dobronamerno pa i blagotvorno na pustog jablana koji u njenom pogledu oseti neku daleku nadu koja mu povrati veru u ljudskost:
„Naišao mu je loš period. A i težak je karakter. Ruski. Napustila ga je žena.„ Reče joj Jablan ne mogavši da smisli ništa bolje.
„Da , da, žene, ali sa ovakvima mu ne može biti bolje.“ I ona tu obori pogled, a jablan shvati da joj se dopada i pocrvene.
„Nego,htela sam da vam predložim da ga povedete na nedelju dve u banju, dok ovde malo ne legne, gosti su zbunjeni, uprava se buni, samo nam još fali incident. Odvedite ga u Gellet, Sent Andraš, Heviz. Mogu da vam rezervišem i organizujem sve bilo gde. Prijaće mu, blaga voda leči naročito ljubavne patnje. Mi Mađari kažemo: A jó víz minden szerelmi szenvedést gyógyít. A ja ću da se potrudim da apartman ostane slobodan kada se vratite jer se on oseća ovde kao da je kod kuće. Samo ako se i kod kuće ponaša kao ovde nije ni čudo što ga je njegova hölgy napostila.
I Đinđi mu tu pruži pasoš nežno ga dodirnuvši prstima.
„Nosite ovo stalno sa sobom, ovde ste stranac, u njegovom društvu možete doživeti svaku neprijatnost.“
Prvu pljačku su uradili u Lincu, a onda su sledili Klagenfurt, Celje. Obično su harali zlatare. Rus bi lancem vezao vrata ili ceo izlog, pa bi ga čupao iz zida vukući ga ukradenim džipom ili kamionetom. Uletali bi potom i za dvadesetak sekundi kupili sve što je vredno pa nestajali kao duhovi. Ako je negde postojao sef Rus se nije libio ni od plastičnog eksploziva. Zapalili bi potom ukradeno vozilo, vozili se gradskim prevozom preobučeni u bauštelce, onda prelazili bi u zeleni BMW i vraćali se u iznajmljene štekove. Dok je Jablan vozio Rus je kroz prozor bacao komade nakita koji mu se nisu dopadali tvrdeći da su baksuzni. Jablan je nevoljno učestvovao u svemu, nije mu bilo ni do avanture ni do plena, ali nije pripadao nikuda, nije želeo ništa, a Rus mu je bio jedino poznato i prisno biće, pa se ponašao kao da su i dalje u ratu.
Zatim su usledila kazina U Balatonu, Nežideru i Bratislavi. Klasične oružane pljačke. Uletali bi u pravom trenutku maskirani, sasuli par saržera u plafon i opleveli sve što je bilo u opticaju. Jednom je neki nadobudni čuvar potegao pištolj, ali ga je Jablan sa desetak metara ošamutio, crnom bilijarskom kuglom koju je dok su upadali maskirani, ni sam ne znajući zašto, pokupio sa bilijar stola u holu. Rus je za opomenu rafalom sasuo staklariju iznad šankerove glave, bacio dimnu bombu pa i ovaj put izčezoše u maglu.
Proceniše da su preterali sa tom rutinom pa se vratiše u Budimpeštu u stari apartman. Rus je počeo da se drogira na svakih pola sata. Postajao je sve konfliktniji i grublji, samo što nije šamarao poslugu i goste. Izlazio je iz apartmana u gaćama na hodnik. Kada bi otišao u saunu ili na bazen izbacivao je sve napolje, pretio je svakome ko mu se nađe na putu, a onda podmićivao osoblje upadljivim svotama novca. Naručivao je pa vraćao prostitutke, a ako bi ostajao sam hvatala ga je paranoja, priviđao mu se neki Morozov pred kojim je drhtao u kupatilu.
Jablana pozvaše u upravu hotela. Šef obezbeđenja je besneo. Tražio je da smesta napuste hotel. Rus je nekog švedskog biznismena juče četiri puta vozio liftom gore dole i nije mu dao da izađe pa je Šveđanin insistirao da zovu policiju. Đinđi je pokušavala da smiri situaciju, ali je hotelski špijun nastavio da ređa gnusobe koje Rus svakodnevno čini, pa ona jedva isposlova da Jablanu daju malo vremena ne bi li pokušao da ga uljudi pozivajući se pre svega na enorman ekstra prihod koji im problematični gost već mesecima pravi.
Vrativši se u apartman Jablan zateče Rusa u svilenom bade mantilu i usranim gaćama kako kuglama od zgužvanih novina gađa jedva punoletnu moldavsku prostitutku koju je primorao da gola čuči na ivici fotelje i imitira dresiranog papagaja. Potrošivši novine Rus se hitnu kristalnom čašom, a nesrećnica izbegavajući je izgubi ravnotežu i polete temenom ka oštroj ivici mermernog stola. Jablanu pade mrak na oči. Prihvati nekako nevoljnicu i skloni je iza sebe. Dohvati mesinganu stonu lampu i njome iz sve snage zvekne Rusa u čelo. Medved se skljoka na trosed i na momenat izgubi svest. Devojka od straha ostade bez glasa. držala se rukama za grlo i drhtala kao jež u frižideru. Jablan skoči na omlitavelo telo prijatelja i poče da ga drmusa uveren da ga je ubio. No Rus otvori jedno pa drugo oko i mukom progovori:
„Ты прав, бачушка, я перестаралась, совсем перестаралась. Начнем с самого начала.“
Osloni se o prijatelja pa iz mantila izvadi zgužvanu buntu dolara i pruži je prostitutki. Ona zgrabi bundu, jedini odevni predmet u kome je došla, nazu nekako crvene štikle i nestade netragom.
Promena je bila neverovatna. Rus se za par dana skinuo na suvo uglavnom čučeći satima u sauni ili je trzajući se u bunilu u vlažnoj posteljini. Pio je danima samo fiziološki rastvor i izgubio deset kilograma. Onda je uzeo violinu, a prsti su za nedelju dve počeli da ga slušaju.
Stizalo je proleće. Kada mu je postalo dovoljno dobro, satima su šetali gradskim parkovima. Jeo je samo supu i postao gotovo pobožan. Đinđi im se u prolazu osmehivala u neverici. Ponekad bi se Jablanu namerno našla na putu i da je on zastao, zastala bi i ona, ali je Jablan spuštao glavu nalazeći način da je izbegne.
Rus je sve bolje svirao. Sašili su elegantna odela od engleskih štofova po meri kod najboljih krojača, naručili salonske cipele kod Manojla, umesto apsinta u apartmanu je počelo da miriše cveće. Portiri su im klimali glavom. Proleće je već odmaklo. Jedne večeri su u smokinzima i sa leptir kravatama otišli na koncert Erike Mikloše. Jablanu je sve to bilo novo. Brzo je učio ali je bio sve usamljeniji, naročito kada bi ulovio samoga sebe u mutnoj čežnji da se negde sudari sa Đinđi.
Rus je stajao kraj prozora i uparivao dva prelepa Omega ručna časovnika, ni nalik onim kabastim roleksima koje su obožavali novobogataši. Onda bi dugo odsutno šetao apartmanom duž linije izvučene kredom sa Tag-Hulerovom štopericom u ruci i proveravao da li su sekundare kazaljki oba sata potpuno sinhrone. Jedan sat je poklonio Jablanu a drugi zadržao za sebe. Prestao je da svira i cele noći je provodio za laptopom pretražujući najneverovatnije besmislice. Jablan bi ga ujutro zaticao kako do na sitne komadiće cepka nekakve šeme, a onda ih baca u WC šolju i po nekoliko puta pušta vodu. Dok bi besciljno hodali parkovima najviše je voleo da se zadržava na vidikovcima i zuri u panoramske durbine sve dok mu ne ponestane sitnine, a Jablan bi sedeo na suncu i mučio sebe mišlju kako neko kao što je on nikada ne bi mogao da uzvrati dobro ženi kao što je ona.
Sve češće su odlazili u iznajmljene stanove u različitim delovima grada, luksuzne ili sirotinjske, posedeli bi tamo neko vreme ne radeći ništa. Preparkirali bi ponekad neki ne upadljiv auto sa mesta na mesto, ili se presvlačili u trenerke i trčali koji krug po kvartu klimajući susedima, kupovali po radnjama svakodnevne potrebštine i osmehivali se kasirkama, pa bi se vraćali u štekove, puštali glasniju muziku i menjali boju trenerki na štrihovima terasa pojačavajući utisak da tu borave, pa bi se noću iskradali i kao sasvim drugi ljudi vraćali u Kempinski. Jablan nije pitao ništa, bilo mu je svejedno a i nije želeo da izgleda radoznalo. Shvatao je da se sprema nešto krupno.
Jedne nedelje su otišli u Muzej lepih umetnosti prepun turista. Jablanu je umetnost bila tuđa i daleka. Uvošteni i pozlaćeni katolički kardinali i velike barokne slike živih boja sa rasnim konjima koji kao da jašu po nebu i bela gola tela otetih žena prenaglašenih oblina. Zadržao se jedino u Sali u kojoj su izložena remek dela Hieronimusa Boša. Tu ga je nešto uzelo, opčinilo. Ti neverovatni prizori nakaza i grbavaca, nosatih ptica, buljina kakve je u detinjstvu sanjao, učiniše mu se poznatim i više nego jasnim. Prepoznavao je nosata lica halapljivih starica i grbave figure podlaca, seljaka koji se vraćaju iz lova, pijane zurlaše i na tren zaboravio na sebe i vreme zbunjen novim iskustvom i slikom sveta koja mu se otkrila, a onda se prenuo i shvatio da je zagubio Rusa, pa poče da ga traži.
Na stepeništu muzeja u susret mu je dolazila Đinđi, držeći pod ruku starijeg otmenog gospodina. Ugledavši ga ona zastade u nameri da ga pozdravi, ali Jablan samo hladno klimnu glavom i prođe kraj njih. Đinđi ispusti ruku svoga pratioca i okrete se za njim. Ispred fontane Rus je razgovarao sa nekim tamnoputim čovekom nalik na Čečena. Vodoskok je snažno šumeo, a jablanu su se osušila usta pa se saže da dohvati malo vode i pokvasi ih. Okrenu se brišući ruku i primeti da Rus krišom dodaje Čečenu jedan od onih Omega satova.
Pljačka je bila spektakularna. Pre nego što su krenuli iz šteka Rus je obojici vratio satove petnaest minuta unazad. Kišilo je i mirisalo na lipu. Obučeni u đubretarske uniforme seli su u kamionet trotočkaš čija prikolica je bila pretovarena vlažnim kartonom. Vozili su se dugo mokrim Peštanskim ulicama. Na pustom raskršću Rus stade na zeleno i utovari na prikolicu tešku đubretarsku kantu. U suprotnom pravcu projuri neki luksuzni automobil i zali ga kišnicom koja se presijavala bojama semafora. Voda pljusnu i preko šofer šajbne kamioneta pa Jablan ugleda svoje lice kako se sliva niz prljavo staklo.
Kapija smetlišta im se otvori Posle kratkog dovikivanja sa čuvarem zamakoše među brda smeća. Skrenuše levo, pa desno i produžiše do litice pepelišta ispod koje je tinjalo samozapaljeno đubre. Povadiše iz kante torbe sa arsenalom, poliše kamionet benzinom i gurnuše ga niz strminu pa zamakoše među olupine automobila i istrulelih šinobusa visoke kao višespratnice. Iza jednog brda metalnih strugotina čekala ih je moćnia đubretarska presa. Popeše se u kabinu ostavljajući oružje pod noge. Rus pogleda na sat, i startova motor. Posle par skretanja kroz ulice od olupina frižidera, kontejnera i zdrobljenih kioska priključiše se koloni đubretarskih kamiona koja je napuštala smetlište hitajući da ukloni gradsko đubre u svojoj smeni.
Odvojiše se iz kolone i krenuše svojim putem. U pustoj ulici poslovnog kvarta Rus zaustavi, podiže težak građevinski kontejner prepun šuta iz trospratnice koja je rekonstruisana i sruči ga u presu. Uđe u kabinu i pogleda na sat. Kroz par sekundi se začu potmula eksplozija i nestade uličnog svetla. To su Čečeni minirali trafo koji je strujom snabdevao čitav kvart. Presa izađe na prometnu ulicu, a posle dva semafora prođoše pored kolone vatrogasnih kola što su išla u suprotnom pravcu ostavljajući za sobom razvučen trag sirena i bljeskove plavih i crvenih rotacijama u lokvama. Skrenuše nekoliko puta i zaustaviše se u jednom slepom prolazu u koji se moćni kamion jedva zavukao ostavljajući ni lakat slobodnog prostora. Onda se začu još jedna potmula eksplozija pa i Budim ostade u mraku. Rus izvadi štopericu pusti je da optrči tri kruga, ubaci u brzinu pa se zalete u zid tridesetak metara pred njima a moćna mašina ga probi kao da je od kartona.
Ostatak operacije nije trajao više od dva minuta. Čelična vrata sefa popustiše posle serije fleševa termo eksploziva. Za tren pokupiše ogromne količine novca i nestadoše.
Promeniše dva tri vozila dovukoše se do jednog šteka, presvukoše se i opraše,. Rus dade Jablanu ključeve od zelenog BMV-a koji je čekao u garaži hotela da tamo napravi svađu zato što ga je neko zaprečio i tako dodatno zametne trag. Jablan pod kišobranom pođe peške svojim putem, a Rus sede u nekog trulog Varburga i ode da na sigurno sakrije plen.
Iako je sve prošlo po planu, bez greške i žrtava, uz plen preko milion ne obeleženih dolara Rus posle dva tri dana ponovo poče besomučno da se drogira. Beleo se od kokaina, a krv mu je sve češće curela iz nosa. Ponovo ga je počeo pohoditi taj fantomski Morozov od koga je u paranoji drhtao i skriva se u kupatilu cvileći iza zaključanih vrata. Jablan ga je sve teže zadržavao u sobi. Ako bi Rus iscrpljen zaspao, spavao bi u dubokoj komi po dvadeset sati, pa je Jablan silazio u kafe i prebrojavao tajne agente kriminalne policije koji su sve više pohodili hotel. Shvativši da su im skoro na dohvat odluči da Rusa odvede u banju i pokuša da se on tamo sredi.
U Sent Andrašu se iza svakog ugla kokainomanu stade priviđati Morozov, ponekad i dvojica trojica. Svaki kelner ili baba sa gumenom kapicom u bazenu kada bi izronila iz vode u njegovoj pomućenoj svesti su nosili Morozovljevu obrazinu. Jedva ga je držao podalje od oružja. Paranoja je bujala sa količinom kokaina koji je počeo ponestajati, a i ovde su se sve čeće uočavali agenti u civilu. Pljačka ni posle tri nedelje nije silazila sa naslovnih strana, Jablana je donekle umirivalo što su vesti bile senzacionalističke i daleko od istine, ali više ni u šta nije verovao. Osećaj mu je govorio da im je policija za vratom, pa se odluči da se sa Rusom vrati u zemlju, gde nisu imali nikakvih mutnih poslova i primiri što duže.
Prvo je pustio Rusa da se ošamuti koječime i zaspi, ugurao ga pored sebe u auto i dugo vozio sporednim putevima ne bi li se uverio da li ih neko prati, pa kada je bio siguran da su sami skrenu na auto put ka jugu i tu mu laknu. Omamljeni medved je hrkao u dubokom zimskom snu pa mu je s vremena na vreme vraćao glavu na mesto kako ne bi i pored pojasa završila u njegovom krilu. Čak je pustio i klajdermanovsku muziku sa CD-a koji se dobija uz skupe automobile. Brojao krupne sokove mišare koji su mestimično čučali na stubovima zaštitne ograde autoputa, ali bi se uvek zabrojao ako bi mu Rusova glava pala na rame pa bi kretao iz početka. Osećao se lako i na domak slobode.
Na četrdesetom kilometru auto puta klasa polaznika srednje policijske škole polagala je praktični ispit iz kontrole saobraćaja. Jedva zreli dečaci i devojke su u prisustvu svojih mentora vršili kontrolu dokumenata i ispravnosti vozila skrećući pojedince na zaustavnu traku, a tridesetak metara ispred i iza bila su parkirana dva policijska kombija sa upaljenim lampionima.
Jablan uspori, zaustavi mirno, otvori prozor i pruži devojci u kadetskoj uniformi dokumenta. Ona mu se stidljivo osmehnu trudeći se da izgleda što ozbiljnije, i zamoli ga da otvori prtljažnik. Gepek je bio čist i gotovo prazan. Jablan skloni jakne htede da otvori putne torbe, ali mu ona dade znak da je uredu. Dok je spuštao vrata gepeka jedan riđ kadet priđe suvozačevom prozoru i pokuca o staklo. Rus je hrkao klonule glave. Mladić pokuca jače pa se usnuli prenu i pogleda krmeljivim očima u prazninu. Dečaku je bilo neprijatno što ga budi, ali pokuca još jednom pokušavajući da što bolje obavi povereni mu zadatak. Rusu se nešto premetnu u pomućeno svesti, te dograbi pištolj i ramenom svom snagom odgurnu vrata, kadet pod tom silinom pade na leđa i udari temenom o beton. Devojka vrisnu, a jedna od onih ptičurina u strahu polete sa ograde.
„Морозов, черт ты проклятый!“
Urlalo je ludilo iz rusa dok je držao pištolj na dečakovom čelu. Drhtali su i on i dečko, a svi ostali se zalediše. Videvši zlo koje se sprema Jablan napravi par koraka napred.
„Не подходи! Вы все дети сатаны… „
Dok su mu zubi cvokotali Rus zatvori oči da ga krv ne isprska i nategnu oroz.
„Морозов, сейчас я...“
Jablan iskoristi taj tren baci se na medvedovu ruku, odgurnu cev sa dečakove glave, savivši medvedu podlakticu i sasu čitav šaržer u Rusa tako da mu meci probiše podrebricu i završiše među plećkama i u lobanji. Ogromno telo se skljoka na asfalt. Mladić se onesvestio od straha Dok ga je Jablan drmusao da ga osvesti, oseti kako mu zavrću ruke i stavljaju lisice. Nije pružao otpor.
Proces je trajao dvanaest godina. Jablan je svo to vreme proveo u samici i nije izgovorio ni jednu reč, ni pred sudom, ni pred bilo kime drugim. Slučaj je punio novine godinama. Advokati i moralisti su se utrkivali da gostuju po TV studijima. Kriminolozi, sociolozi i psiholozi su pisali naučne radove, ali on nije progovarao. Jednom mu je najavljena poseta nepoznate ženske osobe i nju je odbio. Policijski sindikat je više puta štrajkovao tražeći da ga oslobode zbog nečuvenog samožrtvovanja. Na kraju je veće vrhovnog suda donelo odluku da ga zbog olakšavajućih okolnosti osuđuju na dvanaest i po godina i doživotno proterivanje iz zemlje uz zabranu ulaska u Uniju.
Sedim sa njim i ćutim. Ni sa kim nisam tako ćutao. Predveče ćemo otići da rukama lovimo ribu ispod kamena u hladnom potoku povrh njegove varošice.
Ator: Milan Peca Nikolić