Diplomirala sam svetsku književnost i prijavila magistraturu u jesen one godine kada je krenuo rat, ali trebalo je platiti školarinu. Tako sam počela da radim, naravno sve i svašta. Nije da nisam probala da nađem zamenu na određeno za neku trudnicu u srednjoj školi, ili mesto lektora u kakvoj redakciji, ali nije išlo.
Mami je bivalo sve gore. Noge su joj oticale, a šećer stalno rastao. Jedva je mogla da ustane i ode do kupatila. Nije gasila televizor i krišom je pila tablete za smirenje gledajući scene sa ratišta.
Probala sam i da šijem šarene jastučnice koje je komšinica sa trećeg sprata retko uspevala da proda na tezgi buvlje pijace. Kad kada sam od fakultetske bibliotekarke, čija sestra je radila u nekoj štampariji dobijala na korekturu besmislene knjižurine tipa „Ko je ko u Srbiji“, ali ni to nije bilo dovoljno ni da pokrijem ratu školarine.
Onda sam pokušala da radim kao prodavačica u ’ćoškari’ kakve su nicale po opustelim prostorijama bivših mesnih zajednica. Ćumez je bio vlažan i pretrpan švercovanom robom isteklog roka trajanja. Jednom je polica preopterećena užeglim pirinčem popustila i poobarala rafove sa konzervama sardina i deterdženata pa me je vlasnik smesta otpustio, ali je i ’radnja’ ubrzo nestala a umesto nje je nikao ’podrum pića’ pred kojim su danonoćno na gajbama za pivo, sedeli zadrigli pijanci u plastičnim papučama i prljavim trenerkama nadmudrujući se oko kladioničarskih kvota.
Mama i onako da je jedva išta jela, a ja sam seckala crni luk iz džaka na terasi koji je komšinicin suprug doneo sa kvantaša i otvarala konzerve sardina što sam ih dobila umesto zadnje plate u ćoškari. Neko vreme nismo mogli da plaćamo ni struju ni komunalije, niko ih zapravo više nije plaćao. A onda je mama uspela da budzašto proda vikendicu u Prčnju tako da smo došli do nešto deviza koje su nju činile spokojnijom.
Parkinsonizam je podmukla, teška i tužna bolest. Mama jedva da je uspevala da se pridigne u sedeći položaj. Od pokojne prijateljice smo nasledili aluminijumsku šetalicu kojom bi mukom uspevala da napravi par bolnih koraka do kupatila. Prestala je da ’pali’ televizor, ali je na radiju našla neku mađarsku stanicu klasične muzike koja je retko emitovala govorni program. Kada god bih je pitala šta to sluša, koliko da proverim da li je uopšte živa, ona bi mi uzdahnuvši odgovarala: „Pusti, bar ništa ne razumem.“
Čudilo me je kako mi ni najmanje nije bilo žao kamene kućice u kojoj sam provela najlepša leta detinjstva. I zaista nije, više mi je bilo stalo da znam da sigurno imam za njene lekove.
Mama je novac držala ispod dušeka protiv dekubitusa koji sam joj kupila na prevaru. Ruke su joj mučno drhtale kada bi morala da izvadi neku novčanicu od deset ili dvadeset maraka i da mi je da je razmenim kod dilera i platim nešto neodložno, kupim vrećicu deterdženta, ili ulja ako ga nađem. Bojala se i da će neko banuti i opljačkati nas. Da bih je umirila kada god bih se vratila iz grada podizala bih je i češljala joj kosu mekom četkom sve dok joj se pred san ne bi pojavio blag osmeh, a oda bih sedela nad šoljom gorkog rtanjskog čaja dok su mi suze kapale nad započetim magistarskim radom.
Rat je harao već treću godinu, nevidljiv tu pred našim očima, ali zbog toga na neki način još strašniji. Ovde se nije pucalo, sem iz obesti po kafićima u kasnim satima, ali se sav taj užas tu tiho lučio kao otrovi iz jetre pijanca koji boluje od ciroze u poslednjem stadijumu. Na sve smo se navikli, nestašice, nemaštinu, hladne radijatore, nestanke struje, trgovinu sa kartona, inflaciju , čak i izvesnost da će sutra sigurno biti još gore. Beznadno siva beogradska jutra su trulila nalik sirotinjskom đubretu koje se raspada u nagorelom kontejneru.
Mami je naglo pozlilo pa sam zvala hitnu pomoć deset puta za redom. Na kraju mi je operaterka zalupila slušalicu. Ipak su se pred zoru pojavili i dali joj neku infuziju. Dok je infuzija curkala a ona polako tonula u san suvonjavi tehničar gledajući je onako izmučenu
više za sebe promrmljao: „Jebem ti ovakav život.“
Dobila sam želju da ga ujedem, a on me je pogledao praznim očima:
„Ne brini ni moja nije bolji.“
„Kako se usuđujete. To je moja majka!“ Procedila sam kroz stisnute zube.“
„ Nikada ne znam da li ću je zateći kada se vratim kući.“
Da bi smanjila napetost mlada doktorka upita:
„Imate li malo kafe. Prskava mi glava. Ne kasnimo mi što smo nemarni nego se ambulanta pokvarila, a i infuzija će da potraje.“
Bi mi neprijatno.
„Nemam, odakle mi.“
„Doktorka imam ja u torbi nes, ako ima tople vode. Valjaće nam svima. Nabavio sam u Temišvaru kada sam išao majci po hemioterapiju.“
I doktorka me povuče u kuhinju da smutimo gorku tečnost.
„Ne zamerite mu, radi noćnu mesecima, a onda preko dana prodaje benzin iz plastičnih boca. Mati mu se raspada od sarkoma pa švercuje gorivo da joj kupi lekove. I nemojte toliko da se nervirate, vašoj mami će biti dobro, puls joj se vratio a i šećer joj je skoro normalan, u odličnom je ona stanju za dijagnozu i svoje godine. Vidi se da je volite i negujete.“
Dok smo mutili kafu pogled joj odluta:
„Ne možete ni da zamislite čega se mi sve nagledamo samo za jednu noć. Mizerije, bola i krvi previše za čitav život.“
Uto joj zapišta pejdžer.
„Idemo Stanislave izgleda da su popravili krntiju. Jel to iscurelo? Kafu ćeš popiti usput.“
Ujutro je komšinica sa trećeg zvonila na vratima sve dok me nije probudila. Donela je u kesi neku dizajnersku haljinu od skupocenog materijala i značajno mi je pokazala:
„Možeš li ovo nekako da središ?“
Haljina je bila rasparana po rubu.
„Mogu naravno. Otkuda ti? Stvarno je izvanredna, skoro umetničko delo.“
„Ranka, moja sestričina radi kao spremačica kod one pevačice. ’Ma znaš ona estradna zvezda, napućena, šta li, malo starija ali držeća, visi stalno po kioscima sa naslovnih strana. Ma znaš sigurno, pevala je još i Titu. Bogata je kao kraljica, ima pet kafića po gradu, butike, lanac cvećara i bog te pita šta još. Sad se udala za nekog matorog Libanca milionera.“
„Nema veze, daj mi to da popravim, sad ću ja to.“
„Kako nema veze, Rankica će da sredi da joj ti odneseš ako ti popravka uspe. Važno joj je za neki spot. Rankica kaže da se sporečkala sa tim novim, a on je uzeo oko struka, pa se ona besno otrgla i upropastila haljinu. Posle se zaključala u spavaću sobu i plakala sve dok joj on nije nešto obećao. Možda ti ponudi neki posao. Takve uvek trebaju nešto.“
Kuća se caklela od mermera i pozlaćenog nameštaja a iz prevelikih vaza mirisali su buketi Kala. Dok je odmeravala figuru u visokom venecijanskom ogledalu u spašenoj haljini moja buduća poslodavka je delovala veoma zadovoljna sobom:
„Odlična si krojačica dušo. Zamisli poslali su mi je tako rasparanu iz Milana a platila sam je tri hiljade maraka!“
„Nisam krojačica.“ Ote mi se nesmotreno.
„Pa šta si onda, kreatorka, stilistkinja, dizajnerka?“ začudi se ona pomalo cinično.
„Ne, ja sam profesor književnosti, ali znam svašta da radim.“
„A gde predaješ?“
„Za sada nigde. Tražim posao.“
Ona se okrete, zastade za tren, pa sede na jednog od ’Lujeva’.
„Hm! Zanimljivo. Pišeš li kao što šiješ? Sedi tu. Opusti se.“
„Verovatno i bolje.“ Ohrabrih se da izustim.“
„A znaš li da šišaš?“
Pomislih da me zavitlava.
„Molim? Kako?“ Promucah zbunjeno, ali ona nastavi kao da razgovara sa starom prijateljicom.
„Lepo, makazama. Slušaj na pravom si mestu imam fantastičan posao za tebe. Otvorila sam salon, u centru grada, na najlepšem mestu, divan prostor, fantastično uređen. Neki su mi dugovali a nisam znala šta ću sa njim.“
Htedoh da se pobunim i kažem da sem mame i drugarica nikada nisam šišala nikoga, ali se ona nije dala prekinuti.
„Stani polako, nemoj da si brzopleta, radićeš tamo dok se to ne uhoda, imam mušterija koliko ti volja, ali mi je nešto drugo na umu. Hoću da izdam luksuznu auto biografiju. Već sam počela da radim sa fotografom. Ja ću da pričam u diktafon kada imam inspiraciju, a ti ćeš to da prekucavaš sređuješ ikada si slobodna u salonu. Da to doteraš malo, da bude onako svetski kao En Nikol Smit, Razumeš? I tako sam počela da radim kao frizer u salonu za šišanje rasnih pasa.
Posla nije bilo mnogo, bar ne oko kupanja i šišanja ljubimaca. Slala je katkad svoje prijateljice ili obožavaoce da im sredim razmažena psetanca, okupam ih ili im potkratim dlaku. Sa životinjama mi je bilo lakše nego sa njihovim vlasnicama. Najteže je sa anksioznim šmizlama koje su htele i ovo i ono, nikada nisu bile zadovoljne i drhtale su preuveličavajući svoju brigu i ljubav kao da mi na sat dva poveravaju sopstvenu novorođenčad. No brzo sam savladala i tu, u suštini, psiho terapijsku veštinu. U svetu ušećerenih foliranata nema druge sem da od spolja prihvatite njihovu igru. Znala sam imena svih psića napamet, kao i afekte njihovih vlasnica, divila se, osmehivala, bila radosna ili zabrinuta prema potrebi, sve dok ne izvetre zadovoljne iz salona. Diva se nikada nije pojavila, ali mi je dva puta mesečno po Ranki koja je i onako imala obavezu da detaljno ’higijenizuje’ salon donosila platu koja je bila dovoljna da počnem normalno da dišem. Poplaćala sam dugove, položila Metodollogiju naučnog istraživanja i Engleski i odabrala sugerisanu temu rada ’Književnost za decu, usponi i padovi.’ Trebalo je to da bude analitički pregled od Andersena i Pinokija, do Hobita koji bi sugerisao pravce izbora dodatnog štiva učiteljima i nastavnicima, iako mi je želja bila da obradim nešto složenije i meni mnogo bliže, recimo neke aspekte pripovedaka Antona Pavloviča Čehova.
Ali ono što me je pritiskalo i činilo gotovo nesrećnom je bio goust vrajterski rad na njenom liku i delu. Preslušavala sam diktafonske kasete desetinama puta. Kucala i prekucavala, kratila i dodavala, ali se iz toga nije dalo izvući ništa od čega se pristojan čovek ne bi postideo. Samo pridevi koji počinju sa naj, po pet redom. Jednom je pričala jedno, a sledeći put, o istoj stvari, drugo. Ona je sebe videla kao obožavanu internacionalnu mega zvezdu, skoro holivudsku ikonu, boginju lepote i seksepilnosti u svetu kakav ne postoji ni u najgorim petparačkim romanima u nastavcima. Ni trenutka sumnje, ni gde bola, patnje, neuspeha. Samo su drugi patili za njom. Uvek sa razlogom. Na sreću nije joj se žurilo, planirala je da to zasija njenim zvezdanim nebom pred neki spektakularan koncert naredne godine maglovitog datuma.
U daljini se sa razglasa čuo refren pesme „ Više volim Gila, Vladu nego pušku da mi dadu...“ a huk masovnih demonstracija odjekivao je kroz pustu ulicu. Počelo je da mrzne, a poneka pahulja bi se kroz mrtav vazduh spuštala sa niskog neba. Mušterije su za redom otkazivale, valjda zbog haosa na ulicama, ili iz straha da im se mezimci ne prehlade. Toga dana sam u torbu strpala Čehovljevu priču za decu Kaštanka iako sam je znala gotovo napamet. Nije mi se toliko radilo na magistarskom koliko mi je to bila brana pisanju bljutave autobiografije.
Kaštanka me uvek iznenadi i razneži kao da je prvi put čujem, a mama mi ju je čitala još pre škole dok sam tonula u san opijena morskim vazduhom pod zvezdanim nebom na kamenoj terasi. To je topla i emotivna priča o siromašnom stolaru i njegovom psetancetu Kaštanki. Pošto se starac zbog nemaštine propije, kujica se izgubi u velikom hladnom gradu i doživljava sve vrste muka uličnog psa, da bi završila u cirkusu na mestu patka koga je pregazio auto. Ta scena prvog nastupa je naročito napeta. Redovno me potpuno obuzme. Taman sam stigla do trenutka kada će psić izašavši iz mađioničareve kutije ponovo ugledati starca, svog jedinog prijatelja osetih da je neko ušao.
Na sred salona stajao je krupan bradati čovek u zapuštenoj maskirnoj uniformi sa kalašnjikovom koji je vukao pored noge. Htedoh da ga upitam kako mogu da pomognem, ali on sede u fotelju koja je pod njim delovala kao igračka. Izgledao je rastrojeno i umorno. U prvom momentu se nisam toliko uplašila ali su mi osećanja bila pomešana. Ustadoh i pokušah da se snađem:
„Izvolitre, kako mogu da…“
„Šišanje i i brijanje sa izbrijavanjem.“ Prekide me on potmulim glasom gledajući me mutnim pogledom koji je teško dopirao iz nekih unutrašnjih dubina.
„Ali gospodine ovo je salon za šišanje pasa…“ Pokušah da izgovorim dok su mi kolena postajala sve mekša.
„Jesi li ti slepa, kad ne vidiš da sam i ja pas. Pas rata. Jesi li nekad čula za pse rata?!“
Već sam premrla od tog izgubljenog pogleda ali izustih:
„Ali, mi stvarno ovde šišamo samo životinje.“
On spusti pušku na pod ispruži se svom dužinom pa zabaci glavu nazad.
„Taj sam. U ratu čovek postane gori od životinje. ’Ajde šišaj!“
Nisam više znala ni šta ću ni kuda ću:
„Ali ja…“
„Nemoj ti meni ja. Ovde Ja zapovedam. Šišaj kada ti kažem.
Samo što ne vrisnuh kada on odnekud izvadi bombu dodade je nekoliko puta iz ruke u ruku pa kažiprstom izvadi iglicu osigurača stežući ručicu ogromnom šakom.
„Perčin pa bradu. Nularicom, do glave. Samo pazi pozadi imam neke šrapnele, da ti ne polome mašinicu.“
Ruke su mi se tresle. Jedva se prihvatih alata, a masna brada poče da klizi sa bledog lica ratnika.
On zatvori oči i dalje mirno držeći u ruci bombu.
„Smrdim li?“ Najednom upita.
„Ne, ovaj ne uopšte…“ Promucah.
„Zašto lažeš? Smrdim kao pregažen pas. Smrdim i spoja i iznutra. Na jad, zlo i sumpor.
Počela sam da jecam.
Plačeš. Plači, samo da znaš da ne pomaže. I meni su oči od plakanja iscurele. Samo ja plačem jedino ako zaspim.
Više nisam mogla da se kontrolišem. Jecaj je sustizao jecaj, a suze su mi kapale na njegovo masno čelo.
„Jeli, hoćeš da pustim ovo pa da letimo zajedno. Radio sam to sto puta..“
„Nemojte, nemojte molim vas, imam nepokretnu majku.“
„Kakve to veze ima. Moju su živu zapalili. Rešiš se svega za tren. Boli jedino ako pretekneš.“
Policija je izgleda potiskivala demonstrante sa trga u sporedne ulice pa su neki protrčavali noseći polomljene transparente ne bi li se nečim odbranili. Ko bi u toj panici obratio pažnju na izlog psećeg frizersko salona, a i da jeste?
„A šta ovi hoće, ’pis bajo pis’, Gila, Vladu?“ Krvavu ću im mater ja i njima i vladi. Dok mi ginemo u krvavom blatu… Ma šta ginemo, kao da je to nešto, koljemo, ubijamo… kao zverovi…“
On otvori oči i ućuta gledajući me mirno odjednom gotovo nalik ljudskom biću. Stigla sam da mu ošišam tek pola glave izbegavajući potiljak pun rana i šrapnela kada mi se on izmače i upita:
„Nego gde je ovde vlada, skupština, mislim ta govna?“
„Tu, nedaleko trgom, kroz park… Samo, demonstracije su, policija je svuda.
„Policija, pičke posrane, i onako idu samo na svoje. Sve je to izmet do izmeta.“
On ustade i protegnu se ne ispuštajući onu kašikaru. Sve je na meni bilo mokro, hvatala sam se za slamku:
„Nemojte, nije još gotovo, samo da…“
On mi uze slobodnu ruku i tutnu u nju osigurač granate.
„Ovo ti je bakšiš. Ne razumeš ti ništa. Još nije ni počelo.“
Podiže sa poda pušku i krete ka vratima, mahnuvši mi umesto pozdrava stisnutom šakom u kojoj je i dalje držao granatu. Stajala sam skamenjena među ostacima kose nemoćna da otrgnem pogled od odlazeće figure. On napravi nekoliko koraka, zaobiđe jedan nagoreo kontejner i kao da se sagnu u njega, a onda jaka eksplozija raznese izlog i sasu debelo staklo u paramparčad na uglačani mermerni pod, a za njom krete da se širi ljut dim spaljenog otpada.
Autor: Milan Peca Nikolić