Čak i oni koji ga ne vole su ga poštovali, pa su klimanjem glavom umeli da pohvale njegov posao i neviđenu revnost u službi. Ko je gospodin nadzornik pruge? Gospodin nadzornik pruge je preduzimljiva i skrhana ličnost, a ima prošlost, tajne, nezadovoljstva i ovo što je uradio, uradio je jednom, ne može se kazati koliko je ovo dobra, koliko loša zamisao, jer se zna koliko može da se zna i treba, možda je bila dovoljna samo sitnica pa da onaj ko mora upita zašto ovo radi kako radi, nema li u tome skrivenih namera, ili je potreba, hrabrost, prkos, a možda i ludost. A do mene je priča došla s valjanim zakašnjenjem, u kišnom Jovanovom mantilu. On je kada se priča događa imao pedeset i devet godina, i u vezi toga ne treba kazati bilo šta drugo. I bilo je pre gospodina nadzornika imena koja su radila šta je radio gospodin nadzornik.
Po mom shvatanju, Jovan je zakuvao da govorim o ovom, jer je on čovek koji budi nadu da sećanja traju, i zaključio bih, u nastupu mirenja s tim, da treba se držati uspravan, udahnuti i zaustaviti se gde treba, i na vreme. Ne usuđujem se da upotrebim na početku trvđu rečenicu, jer bi značila da ovo može da se tumaču dvosmisleno. A ne vidim razliku i da nisam počeo ovako, jer ovo bi značilo da pređašnje stanje je jedva apsurd. A priče su, rekao bi Jovan, siromasi koje obilaze svet bez dinara u džepu. Neka bude ovako, svejedno je da li smo na svanulom istoku ili utrnulom zapadu Ova priča je u komunizmu. A Jovan bi promrmljao, dodao da ljudi vole da se slade tuđim nevoljama kao egzotičnim voćem, ali ni govorenje, u obliku sprdnje, nije sasvim odbačeno. I, sve vreme nadzornik šefu stanice govori, prateći reči mahanjem rukama. Činilo mu se da se mladi šef savršeno zanima za njegov odlazak u penziju, njegov vinograd. Šef stanice je skoro vedar, neosporno s ambicijom da s dočepa i veće železničke stanice. To nije neobično, naravno. I evo, uprkos onome što je oko njega, čovek pokazuje jaku volju i teži blagostanju. Ima u sebi šef i otmenosti, plavkastu, lepu kosu, dok u držanju nešto nagoveštava tragove dobrog. Retko je bacao pogled na starog i tvrdoglavog nadzornika pruge, a i kada je ovo činio, ostajalo je u njegovom pogledu i razumevanja nadzornikovog mišljenja u vezi kvaliteta pruge u vreme Kraljevine i sada kada su komunjare preuzele razaranje svega.
“Kažem, dragi šefe, bez udvaranja”, veli nadzornik, “pruga je tvrđava, nema njene nege s ležanjem na suncu, nikad ne bih pristao na tavorenje, kažem, jer je jedino stanje gde se osećam kao svoj na svome ono na pragovima!” Jutarnji, putnički voz izotuda upravo je odmicao, vazduh je prepun gareži lokomotive, i šef stanice, onako, pomisli da skokne do obližnje kafane Zelengora i popije kafu, i trsi se nadzornika pruge, kome se primaklo vreme da krene da hoda s praga na prag. Nije stizao da sluša reči negove, bežale su. I tutnje vozovi kroz stanicu, oglašavaju lokomotive, čuje se, udaranje odbojnika između vagona, pištaljka, lebdi, i dalje, u vazduhu čađ, čuje se pisak, i on voli metež. Kasnije je šef rekao otpravniku vozova, dok su doručkovali, neočekivano, i bez posebnog razloga, da je jesen koja je kročila ovamo lepa, i biće roda. I voli on da sedi na tremu švapske kafane Zelengora, gde ima stolova s kariranim stolnjacima, maštari o unapređenju, pušta samouverenje na pašu, i nada se da ga čeka lepa železnička karijera, njen je brat.
“A mi”, neumoljiv je Makism, inventar Zelengore, ”ne znamo da rukujemo sudbinom.” Ne verujem da ima razloga da se i ja predstvaljam, ulazim u ujdurme koji nisu važne za kazivanje. Ovde sam svedok, delom, pripovedač događaja koji se može obujmiti pogledom, nagađanjima, i maštom. Govorim o nečemu iz ugla posmatrača koji nije sve video, koji je čuo deo, sakriveno sluti i izmišlja, koji može da se pokaje da je upropastio priču. Ovo je svojeglava anegdota. Nema misterije, budući da se radi o događaju koji se odvija javno i prividno, i na priliku koja nije dostupna sakom svedoku i verovanju. Nije li bolje da prestanem da trošim reči da bi pobedio svoje sumnje? Ovo se zbilo u vreme početka gradnje komunizma, i moglo se zbiti bilo koje godine kad je komunizam plovio pod punim jedrima.
Onog trena kada mi je nadzornik pruge u snu rekao: “Dobar dan!” shvatio sam: “Kakav slučaj, odjedanput.” A slučaj je bacio pred mene sve što je imao u vezi nadzornika. I nisam upoznao nadzornika pruge, ali sam gledao fotografije njegovog lika iz boljih vremena, ukratko jedan čudan zaplet. A kako znam na koju stranu treba da ide i ode ova priča? Uveren sam da nadzornik pruge vozi sam događaje na šinama, autentično, unazad i unapred. I ja sam u kafani Zelengora naručivao pivo Dunđerski, žedno ga ispijao, povremeno pogledujući u baštu s lipama ili polupraznu kriglu. Ono što je na početku važno, jeste da je ovo život u vreme izgradnje komunizma, kada se znalo kakav se vazduh diše, kojom brzinom se kreću točkovi po šinama, gde svaka parola svedoči o suprostavljanju Trumanu i njegovim jajima u prahu. Provokacija pripovedača može da počne i ovom rečenicom: “Znate li da vlast ima svuda oči i uši”, rečenicom koju mrmlja Jovan, između dve krigle piva. On je, podrazumeva se, i sam slušalac i kreator, i sa vlašću, bar prividno, nema direktnih dodira, ali se prikazuje u svojoj pokornosti koju vreme i događaji traže. Komunizam, pa šta? Kojim jezikom govori komunizam, govori svim jezicima gde ima napredne radničke klase - proletera svih zemalja, koji treba da se ujedine. Tako je, neodređeno odobrava Jovan, zaista, glavni hroničar u varoši, sedeći za mojim stolom i povremeno pogledujući devojku koja raznosi pivo, s nekom neviđenom nežnošću. A kada tridesetdvogodišnjem Jovanu srce zalupa, onda daje sve od sebe, da svi čuju, govor o komunizmu, skoro kao religiji, da se prikaže u svetlu koji partija traži. Ne okoliši, ovde je bilo ratovanja do 1945.
Kako me je onaj koji me je naučio da pišem navikao, brišem reči koje imaju više smisla što nego treba, u početku stidljivo, a onda sve češće, bez smejanja. Nije ovo priča koja je potpuno zategnuta, kao haljina na devojci, ali nije ni od onih koje se slučajno sreću. Sve treba zvati pravim imenom, svedočenje ima i neophodan uvod koji odslikava parvo stanje stvari. Zimske noći su se, sećam se, nizale dugačke i teške, partijskih sastanka bilo je hrpa, da zaplaču neutešni, vetra i krupnih odluka. Tada nije bilo dvoumljenja, jeste drugova iz okruga koji su donosili preporuke, pretnje i obećanja. Ili: bolje je da se vratim na mesto svedoka nečeg drugog u pominjanu jesen, gde je nadzornik pruge sa svojim mislim, nezadovoljstvima, nadanjima, žalom za predratnim vremenom. A ljudi su se žalili da im stražnjice, leđa i sve drugo propada na beskorisnim sastancima, zbog čega su oni morali da dolaze kući kasno i žene ih pitaju - gde su se zapili. Sediš na sastanku, ili u kafani, u krugu onih koji misle ili ne misle nikako, i plašiš se ko je s kim u poslednje vreme uspostavio kakav savez. Prvo voliš komunizam, a onda ga tajno i ne voliš. Među okupljenima je, i malo kad izostaje, nadzornik iz vremena Kraljevine, onaj koji shvata da je kraj njegovog sveta u novoj državi neumoljivo blizu, a penzija treba da bude kakva bude, možda će mu se isprva učiniti malom, ali ona je, ujedno, i čarobna reč, koja će mu ubrzo doneti apetit, odmor, i lep mir.
Daleko od toga da je on ljubitelj komunizma, jer on ne pretenduje ni na kakve više nivoe službe i vlasti, i uzdržava se od nevolja smo zato da bi izbegao kritike i prekore šefa stanice. Brani se od nasrtaja komunizma kako zna i ume, u sebi, i pravila odbrane se ne mogu prepoznati. Dozvoljava povremeno sebi da popije i više, tek da bi mogao da prati tokove razvoja države i bujajućeg društva. Trebalo bi sve ovo pričati odmerenim, suzdržanim tonom, bez satire i cinizma, a zatim razmisliti treba li nečije odobrenje da se ovo objavi. Ima nadzornik predratnu tradiciju nadzora, koja se sa gostoljubivošću prema šinama graniči. Postoje pravila kako stvari u nazoru pruge treba raditi, još od Cara Franje i on se trudi da učini da pruzi i njemu bude udobno. Mada, doduše, malo ko sluša šta on ima da kaže. Taj Makisim, sada mladoženja i doušnik, naziva komunizam plesom, a nadzornik pruge mu klima glavom, a ovaj nastavlja s pričom, povremeno povišenim tonom, da svi u kafani čuju ono što ne treba da čuju, tek da unese notu nemira.
Naprotiv, ne sećam kakve su moje misli kao svedoka materijala, dok sam slušao ljude koji su u komunizam zagazili kao u živo blato i gledao sam oprezno, posebno na vreme dok je Kraljevina bila Kraljevina. Ne bi da moja trapavost u pričanju iskrivi priču, ali nemam ni potrebe da mi se pritekne u pomoć. Neophodna je bar jedna osoba koja priča o komunizmu i jedna koja sluša. A ni sam nadzornik pruge nije siguran da sebe prepoznaje u svemu što se događa, ni dok preslaže nagomilane knjige drugova Marksa, Engelsa, Uljanova, Kardelja, punu su ih kuferi, a i biblioteka šefa stanice, koji baca pare da se prikaže drugačijim pred komunizmom što jeste, a nadzornik ne može imena satrapa da nauči, ne otvara knjige, ali opšte prokletstvo je ovde, i misli da bi rado zamenio ulogu sa onim koji komunizmu prilazi s najbolje strane.
Nadzornik ne odobrava šta komunističke novine pišu, sve je to bez osećanja i milosti, i s prilčno gorčine je mislio o parolama, pretnjama i ordenju. Kada se vratio iz dnevne smene kući, uzeo je prošlonedeljni paket lista Borba, koje je šef stanice, navodno pročitao i, ne otvarajući ga, stavio hartije na balu koju slaže od starih novina. Doneo je iz bunara lubenicu, hladnu kao led, i debelo se počastio. Svi na tim sastancima govore, slušaju, ali ćutanje, nakon zaključaka, postaje napeto, mislio je, dok je sa stola brisao preostale špice lubenice. Kraj je Prve Petoletke, mlađani jurišnici se ne ustručavaju da nasrnu na pesimiste, neprijatelje sistema, i na njega: ovde je pruga popustila, onde ispao kakav zavrtanj, pored rampe nije pokošena trava, skreću pažnju na svašta i kad nevolje nema, jedni iskolače oči - drugi vrte glavom, a on, u neverici, odgovara kako pruga najmanje zavisi od njega i nadzora.
Voleo je da u ranu zoru bučno ispere grlo rakijom s nanom, onda da popije gutljaj, pa mu se omakne i još koji. Na primedbe uporno odmahuje glavom, onda se uputi u vinograd, s pogledom uprtim u zemlju ili psovkom na usnama. Od pre koju godinu posađene loze, i njegov vinograd, su mu uteha, mesto gde uspeva da utekne od nevolja. Mnoge stvari u njegovim mislima naginju snovima, ali, ipak, ostaju dovoljno bliske stvarnosti da će vinograd biti njegov svet kad ode u penziju, i sve je pomalo neuhvatljivo, onako. On nedeljama slabo razgovara s bilo kim, pa ni sa samouverenim šefom stanice koji ga zove i uvažava. Odavno je naučio da je razgovor stvar međusobnog poverenja, ali nema zajedničkog maštanja sa ljudima koji prave kolhoze od tuđe zemlje. Sate i nedelje provodi u uređenom vinogradu, on mu jeste utočište i nada, sluša kako se okolo dovikuju pudari, vinogradari, a ptice cvrkuću. I prilično često se odvuče do vinograda, da se sabere, popuši cigaretu. Suština je da je u stanju da veruje unutrašnjim glasovima, i ishod će biti, ako Bog da, na njegovu i opštu dobrobit, on stvara ljubav
.
Stigne teretni voz od otuda i juri u onamo, vozi se sve i svašta, izgrađuje se socijalizam, ali ne zna koji je već po redu koji vozi balvane, nigde ljudi, ni mrtvih duša. Nije nikome obelodanjivao rezultate svog zapažanja, jer se boji kraljevske prošlosti i u fronclama, sadašnjosti u parolama. I crv nemira lagano je činio svoje, i desilo se da upravo ono čega se najmanje boji da bude razlog da u glavi promeni jezgro nadanja, prevodeći sve u mitologiju i preobraćanje. I bilo je ranije zimskih noći maglovitih i hladnih. Većina sveta je spavala, slušala radio, stanice koje na skali imaju svetla imena. Zatim je prstom šarao po prozoru, nadajući se da u mrkloj tmini nema nikoga ko zna šta on misli, dok su tamo negde treperili plamičci kakvog svetla. I sada su u njegovoj glavi razmišljanja koja se kružno kreću, ovo znači da nema kraja, ni početka, već su deo onih produženih noćnoh senki, strahova. Uskoro dolazi i ono vreme kada sebe, pa ni one oko sebe, pa ni najrođenije, ne može da podnese, ni jedan minut jer je shvatio da ga čeka jadna penzija, da ostaje bez vozova i pruge.
Seo je na tronožac, dar došljaka, puši cigaretu od hercegovačkog duvana, ubedeđuje sebe da neke stvari ne može da izbegne. Ali jedno mu uliva nadu za život: vinograd. Dok hoda uz prugu, ne jednom misli ko će u njegovom životu imati poslednju reč. Njega je misao držala za ruku, dok je, prav kao sveća, hodao prugom. Pragovi su odisali spokojom, njegovi koraci su ih gutali. Pamtio dok je bacao pogled put neba ispod šapke, oblaci su oblikovali čudne šare na nebu kojim je on pokušavao da značenje, da vidi kakve mu poruke šalju, a najviše ga je uzbuđivao rđav znak, kad se na nebu pojavi jaka crvrnksta nijansa. A malo on čita knjige i novine, uzme Komunistčki manifest, pročita stranu - dve i zaspe.
Kada je na pruzi on zna da ide nekud, ali ne može kazati da ide svuda. Njegova mašta se vrti oko sećanja, nestale Kraljevine, a pamćenje krije u snovima. Sećanja oslobađaju želje, odu ponekad daleko. Ova godina donosi jednu dobru i jednu rđavu vest: vinograd je rodio kao nikad, ali raznih ptica koje se spremaju da ga pozoblju više je nego ikad, plus deo vina mora da odvoji, kako se ovde izražavaju, za opšte društvene potebe. On vozi drezinu između otud i i tamo, negde ubrzava-ređe koči, što za posledicu ima da mora da bude oprezniji. Promiču bandere, zaustavlja se kad mu se učini prilika sumnjiva, pridržava se propisa, doteže zavrtanje, lupka po pragovima, mora između X i Y da prođe na vreme, da ga sledeći voz ne pomete. Ljudi koji prolaze kolima, javljaju se, pevaju, neke i ne poznaje, za određene sluti ko su.
Posmatrano iz drugačijeg ugla, on ostaje odan pruzi i sebi. Kod pronalaženja sopstvenog mira, jednostavnog spokoja, kakav se nalazila u korenu propale države, što se tiče njega samog, ne skriva nadu da se sve može da vrati na početak, ukoliko bi svako ko treba bio veran zakletvi Kralju i Otadžbini, ako se ne bi plašio ovih koji nadiru, sve ispituju, prete, hapse, i na kraju ubede čoveka u ono što je njegovom razumu nedostupno. I mnoge stvari su se izrodile po dolasku komunista, i to bih moglo objasniti zašto sebi umesto realnosti nudi vinograd, zašto život vidi kao privid, ne kao činjenice. Mnogo je ironije, slave se pristigli komunistički praznici, dele se bonovi i tačkice za deficitarnu hranu i garderobu. I navikao je da svake večeri popije po čašu svog prošlogodišnjeg crvenog vina, pojede malo slanine i paradajiza. Život je kratak, opominje sebe i ženu kada je s njim, koja na komunizam gleda otvorenim očima, i nema smisla gubiti vreme, ne može ostareo da bude udarnik, ovo je, po sebi, naporno, on ne nalazi sebe u središtu ovog što kulja, nema tačke orjentacije u parnoj igri senki i pretnji. On najčeće pije sam, žena je, dakle, kod dece u velikom gradu, a nadzornici pruge i jesu usamljena bića, hodaju i prebiraju svašta u glavi, hodaju po pruzi koja nije njihovih ruku delo, nihov trud je drugačije prirode, sudbina da rasplete ume sve.
Na trenutak je zurio u natruo prag, s uznemirujućom prodornošću, svestan da se šrafovi na njemu, koji treba da drže šinu, klimaju. Kad stigne iz X u Y rukuje se s ljudima u kafani Zelengora, a posle povratka iz Y u X ide u vinograd, i rukovanje prija, umiruje. Svaki zamenjen šraf predstavlja trofej, dokaz da saveseno obavlja posao. On nema iluzija o sopstvenoj važnosti, jer svestan je da ume da uradi jedino ovo što radi. Ostatak gostiju u kafani Zelengora nije uvek prisutan, budući da vozovi daju znake njihovog postojanja. I, iznenada, sagnuo se nabio dva tri drvena klina u rupu u pragu i vratio zavrtanje na mesto, a gotovo da je ovo i naklon prema natrulom pragu.
I jedva vidljivi, ponekad, osmeh na njegovom licu, s ne malo ironije, iskrivi usne. On je mislio da su komunisti najveći prevaranti s rečima. Toliko zadovoljni, jadnici, parolama i naredbama kao da od njih prave Bibliju. On je u stanju, govori Jovan, da sat - dva opisuje kakav je gospodin nadzornik pruge u Kraljevini, a Jovan ne shvata po čemu je gospodin. Nadolaze praznici, on odmahuje rukom, svestan da ne treba gajiti veru u ideologiju, jer on veruje u šine i moć povezivanja tačaka X i Y pomoću pruge. On i ženi kaže, i ja moram u nešto da verujem, druga je stvar koliko ovo nevidljivo veruje u mene. Neznani komunistički praznici su bogomdani da se leškari, a ovo ne važi za nadzornika pruge, i ovom sme i može da priča samo sa sobom. Malo njih poznaje prugu i filozofju čavrljanja šina kako on poznaje, a, opet, malo njih je pepušteno sebi kolio on sebi daje slobode. Ako ipak, kad razmisli o sebi u vreme Kralja Aleksandra, namesnika Pavla, logoru u vreme rata, dolazi do zaključka: sve je iluzija, a iluzija je jedva krhkost.
To je on. Iako je malo verovatno da se može pred komunistima da izlaje šta misli, uveren je, uzevši u obzir prirodu komunizma, da je na pravom putu koji vodi u - penziju. I razmišljanja nisu razmišljanja kao kod običnih udarnika. Ova predratna priviđenja koja nasrću na njega ne mogu izbristati sve njegove putokaze, mape na kojima je pruga, i svi vode prema vinogradu. Pod nogama, debelim cipelama, oglašavaju se pragovi, šoder, svestan je da se pod šinama sve pretvara u tajnu. I veruje da je železnica budućnost planete, iako je svestan da postoje avioni, da se sa prugom ne može da dođe do meseca. Ali, svestan je i ovoga, da je njegovo mišljenje jedno od mogućih mišljenja, ali nije spreman za raspravu o ovome na zaludnim skupovoim i sastancima komunističkih mudrosera, jer bi kazali da u njegovom stavu ima dvosmislenosti, mistifikacija, dok se iznad njihovih glava prostire cigareta dim.
Sina prijatelja pratiliu su u Zelengori u vojsku. On je bio na ispraćaju, žena je kod dece, varoška pijandura i provokator navadio se da priča kako uhodi nekog iz Y. Nikako nije mogao da reši problem s provokatorom, utoliko teže što je provokator i njega dobro poznavao i hteo da ga isporovocira. Znao je da će pomoć stići kasnije, kad Jovan shvati da mu se prelepio flaster. I izabrane noći je crveno nebo iznad vinograda, koje će za koji sat doživeti preobražaj, tako da i on koji gleda gore izgubu smisao za orjentaciju. I te večeri su jata raznorodnih ptica letale iznad vinograda, puštala razne glasove, slične glasovima cimbala, neumorni žamor štetočina nadvio se nad trudom i radom, i, sve u svemu, okolnosti koje su ga okruživale zaustavile su turobnu misao na jednoj jedinoj koja treba da izmeni njegovu borbu za vinograd, verovatno najlepši vinograd u okrugu varoši, ovekovečen s toliko njegove ljubavi. On je onaj koji, pored razbacanih misli, strpljivo čeka uprkos sparnim noćima, svoju priliku da izvrši donetu odluku. Odlučio je da mora za vinograd da napravi strašilo, da po njemu izveša sve što stigne da leprša, jer od čvoraka i štetočina sličnih njima nije lako odbraniti prispeli rod.
Vratio se u najdražu stanicu, putnici su dolazili i odlazili, dao je otpravniku vozova izveštaj o stanju pruge između X i Y, ovaj mu je, nekako, stalno bio za petama, i kazao mu je da apsolutno mora da razmotri popravka skretnice kod bokternice, a onda je izašao napolje, krenuo je na pivo u Zelengoru. Između sedme i osme misli, i mutnjikavog nauma, jedna plemenita ideja dobija svoj smisao. Za početak mora da prikupi sve što mu treba, od stuba, starog odela da onoga čime strašilo misli da napuni. Ura, živeo kumunizam i s njim svi oni koji govore - ura! Po svemu sudeći, ovo sa strašilom ne treba da bude samo fikcija, jer ovim on ulazi u direktnu borbu sa štetočinama, postaje simbol odbrane vinograda, car komunizma. Pre rata bio je, da zaradi paru plus, i klovn u cirkusu koji je dolazio iz Mađarske, ali ovo krije da ga ne bi optužili da je bio i saradnik Hortijevaca. Ogledajući se u ogledalu, nije male visine, shvatio je da ima odelo koje je dostojno strašila. Dakle, ostalo mu je bažnstveno odelo klovna, šareno, sa svim onim rekvizitima koje klovn ima, i rešio da da ga koristi za pravljenje figure u vinogradu. Držao ga je na tavanu, među drugim nepotrebnim stvarima i potražio ga je po mraku. Tako je prašnjavo odelo, pod ružičastim svetlom večeri u dvorišutu uspravio, i odlučio da onaj jedan stub, od dva između kojih je bila žica za sušenje rublja, iskoristi i klovna podigne na potrebnu visini, s koje može da plaši čvorke, vrane.
Navodio je sebi reči koje je izgovarao u cirkusu, pravio je pokrete i grimase bez klovnovske maske, kaže on u mrak: ”Sve je u najboljem neredu, draga!” Priviđa mu se mlada žena, duge kose, koja je bila zaljubljena u cirkus i njega, koja se smejala, aplaudiraala, ali se potrudio da s njom ne stupi u vezu. I kad odlazi sa scene uputio bi joj kratak osmeh očima, zatim odlazio među cirkuzante i čekao da ga vlasnik cirkusa isplati. Onda se pozabavio da prikupi krpe i stvari kojima može da napuni komotno odelo, jer on je kao klovn imao jako veliki trbuh. I barem je tako bilo, ako sebi dozvoljavam da budem svedok događaja, i setio se da uzme balu starih novina Borbe, koju je revnosno prikupljao kod šefa stanice. Uz nervozu, odluči da utrobu klovna puni značajnim delima komunističke literatute, među kojima je Marksov Kapital, literaturom iz Sovjetskog Saveza na ruskom, uzme i knjigu na gotici ostalu iza Nemaca, i onim što je drug Broz, navodno, pisao, jer je na njega bio posebno kivan i mislio je da će ovo klovnu, uz trake sa telegrafa, dati energiju. I ovako je bilo, mada su neke ideje isparile u vazduhu, nepovratno, menjajući sadržinu klovnove figure.
A ideje su oko njega se motale kao kerovi avlijaneri, i u jednom trenutku, uz podršku drugog fraklića dudare vikao je, mahao rukama: “Mrš, odlazi! Mrš!” Ponovo se zamislio, traga za nečim što je propustio da uradi, a pogled mu je zagonetan, usled napora da se priseti zaboravljenog. Ni ja kao svedok priče, ni bilo ko drugi, ne drobimo u nju ništa slano, ostavljamo mu koliko god treba vremena, svestan je s koliko je trenutak važan. Pomalo se plaši da vlast ne provali šta stavlja u strašilo, ali tvrdoglavost je jača od straha i misli na robijanje. Okrenuo se pred ikonom nebu, i rekao: ”Hvala, dragi Bože, što daješ priliku da tebi ispričam sitnice!” A onda je zastao, dok su mu oči suzile počeo je da brza, i strašilo je, napunjeno svim i svačim, malo je usuo i piljevine iz obližnjeg gatera, i pod okriljem mraka osvanulo je strašilo u vinogradu, i možda bi trebalo ovde negde i zastati s pričom ili je prekinuti, jer nije lako Kapital staviti u utrobu strašila, ali treba se osvrnuti i na druge događaje, jer se dan - dva kasnije pročulo da je on iz svog vinograda oterao čvorke.
Svedoci vele da je govorio da su strašilo doneli anđeli, kako se govorilo kad se tajno izgradi crkva u vreme Turaka. “Šta želiš da ispričam narodu?” pitao je šefa stanice. “Možda sam u utrobu trebalo da stavim krštenicu, biografiju?” On je prepredenjak, opominjali su gde treba šefa stanice, i cerekali se. A njegova biografija je bila skromna, jedva da napiše kako se zove, datum rođenja, šta je sve radio da bi preživeo, da je uvek bio u srcu nemaštine, i da je samo mislio kako mu se život tanji, primiče kraju. Njegov dosije je počinjao čudnom rečenicoim, neko se rugao s Kraljem, ovako: “Još jedna rečenica protiiv Kralja, i raspaliću đubre po labrnji!” A nadzornik je pričao šefu stanica i o čvorcima i drugim pticama štetočinama, da im oči svetlucaju u noći kao svici, da se zbog toga osećao rasejano, uplašeno, i kad se ptice susreću sa strašilom i nemaju snage da se spuste na grozd, i odlaze negde drugo. Oči šefa stanice su imale uznemiravajući odsjaj, mislio je da je nadozornik skrenuo, zna koliko pati što više nije Kraljev nadzornik pruge, a bilo mu ga je malo i žao. I prošlo je nekoliko dana dok je klovn stražario nad vinogradom, primetili su ga oni koji tuda prolaze i organi, drugi nisu. I upravo u određenom času šefu stanice palo na pamet da je ova nadzornikova igra sa strašilom vrsta suzdržanosti, predskazanje i opasnost, i na svoj način znao je čime je sve nadzornik napunio klovnovsko odelo, pa je pomislio da je krenuo protiv države i naroda, ali nije se usuđivao da nadzornika optuži i bilo mu ga je žao, jer zna koliko pati da je komunizam zajebao Otadžbinu i Kralja.
I sledećeg dana šef stanice je došao u Zelengoru, da vidi nadzornika, uz pivo, i počeo je da manevriše rečima, pa je upotrebio i jače reči: “Sklanjaj se, dok nije kasno!” Možda se kraj može ispričati i mekšim rečima od ovih i ranijih, jer šef stanice je nadzorniku želeo samo dobro. Zatim je po mraku upalio fiću i proverio da li je sve spakovao, posebno gas, i odvezao se do mesta do koga fića ne ostavlja tragove. A onda je sebe šef pohvalio: “Bravo majstore!” Bilo je iza ponoći, šefa stanice mučile su misli i glavobolja, i priviđalo mu se da organi samo što nisu banuli da provere klovna, i njega. I on je ovo veče, s fićom i pamučnom maskom, stigao u nadzornikov vinograd. I dok je zurio u visoku figure klovna, kao da se pravda, rekao je vinogradu, odmeravajući visinu figure i dokle baklja treba da stigne: “Nadzornik pruge jeste za glavu više od mene, ali je jedno krotko i umiljato stvorenje!” I zapalio je šef klovna, natopivši ga dobro gasom, tako da je od svega ostalo jedva ništa, odnosno jedva komad one pritke za koju je veseli klovn bio vezan. I odavde bi priča mogla da poseduje punu vreću kontradiktornih svedočenja, sa niskostima i lažima.
Ujutru se dogodio vrlo brižan razgovor, reklo bi se divan, koliko može da bude. A šef stanice nije gledao u nadzornika pruge kada mu je ovaj govorio šta mu se dogodilo i oči šefa su bile poluzatvorene i usresređene na čitanje vesti s telegrafa za koliko naredni voz stiže u stanicu. Vidljivo je, spaljeno strašilo klovna je užasunulo nadzrnika pruge, metanisao je i pitao se kome je njegovo strašilo moglo i trebalo da smeta, i pitanja i odogvore delio je sa sobom, pokušava da protumači koliko je ovo samo slučaj, koliko ozbiljna poruka. A bio bi srećan da je sada u vinogradu u kome je strašilo, tamo gde je pepeo njegovog napunjenog klovna, pored čokota prispelog grožđa, da konačno može mirno da zaspe u hladu stare trešnje, čak i u prašini po kojoj mile mravi, čak i da nemirno sanja devojku iz cirkusa, i da se više nikad ne probudi. Dok su ga najzluradiji provocirali u kafani Zelengora, nadzornik je pio pivo i ćutao, a u sebi je brojao pragove, posmatrajući dugu senku dok mu je sunce iza leđa, ne žureći da je sustigne. Tada se odigravalo nešto posebno u njemu u vezi strašila, sećao se klovnovskih bravura, i kako je umeo, nalik gazeli da se kreće po piljevini, pesku cirkuske arene, gledajući devojku zaljubljenu u njega, koja je imala krupne, tamne oči, a bila hiljadu puta veselija od njega. U kafana su banula i dvojica, kojima je znao ulogu i namenu, sela su podalje od njega, i jedan je i počeo priču, glasno se smejući, da je noćas izgorelo strašilo u jednom vinogradu, i da oni sada dolaze baš iz tog pravca, neposredno s one strane s koje komunističko sunce izlazi. Sva sreća da su bili nekoliko stolova daleko od njega, kao da su namerno izabrali naročito mesto, da svi, pa i on, mogu da ih čuju, ništa ne pitaju. On je izigravao ležernost, nije na pragu života - nego na pragu smrti, sve mu je pomalo podrugljivo, pomalo je i sudbina prevrtljiva. Nadzornik pruge nije pridošlice ni pogledao, okrenuo se lako mudracu Jovanu: “Ko su ovi?” “Oni su oni”, nervozan je Jovan. “I nemoj, slučajno, da se i nasmeješ, poznajem ih.”
Autor: Ratko Dangubić