Vidio sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, histerično izgladnjele, gole, dok se vuku kroz crnačke ulice u zoru tražeći besni fiks, Hipsteri anđeoskih glava žude za antičkom rajskom vezom sa zvezdanim dinamom umašineriji noći, koji u siromaštvu i u dronjcima i praznim očima sede naduvani u natrpirodnoj tami memljivih stanova lebdeći vrhovima gradova zamišljenog džeza, koji su ogolili svoje mozgove Raju pod Elom i videli Muhamedove anđele kako posrću po osvietljenim krovovima oronulih zgrada, koji prolaze kroz univerzitete sjajnih očiju halucinirajući o Arkanszasu i Blejkovskoj tragediji među učenicima rata, koji su izbačeni iz akademija zbog ludila i objavljivanja bestidnih oda na prozorima lobanje, koji šćućureni u neobrijanim sobama u donjem vešu, pale svoj novac u kantama za smeće i slušaju Teror kroz zidove, koji su uhapšeni u svojim stidnim bradama vraćajući se kroz Laredo zbog marihuanskog kaiša na putu za Njujork, koji su jeli vatru u ofarbanim hotelima ili pili terpentin u Rajskoj Aleji, mrtvi, ili čistili torzoe iz noći u noć sa snovima, drogama, hodajućim noćnim morama, alkoholom, kurcem i beskrajnim mudima, neuporedivim slepim ulicama nemirnih oblaka i munja uma koji poskakuje ka polovima Kanade i Patersona, osvetljavajući među njima nepokretni svet Vremena, čvrsti pejotski hodnici, zore u dvorištu groblja sa zelenim drvećem, pijanstva od vina na krovovima, izlozi u predgrađima u naduvanoj vožnji ukradenim kolima, saobraćaj pod neonskim svetlucanjima, vibracije sunca i meseca i drveća u prašini režuće bruklinske zime, bezvredne kletve i nežna kraljevska svjetlost uma, koji su se vezivali za metroe za beskrajnu vožnju od Baterija do svetog Bronksa pod bensendrinom sve dok ih buka točkova i dece ne spusti drhtave ispucalih usana opuštenog i pretučenog i turobnog mozga koji je sav isušen brilijantnošću u sumornom svetlu Zoološkog vrta, koji su celu noć tonuli pod setlom podmornice Bikforda koja je isplovljavala i sedjeli celo popodne u napuštenom Fugaciju uz ustajalo pivo slušajući prasak ukletog na hidrogenskom džuboksu, koji su pričali bez prestanka sedamdeset sati od parka do otirača, do kafea, do Belevjua do muzeja, do Bruklinskog mosta, koji su izgubljen bataljon platonskih govornika što skaču sa praga pomoćnih požarnih stepenica sa prozorskih simsova Empajer Stejt Bildinga, koji su na mesecu brbljali vrištali povraćali šaputali činjenice i uspomene i anegdote i primali udarce u oči i šokove iz bolnica i zatvora i ratova, čiji je razum ispovraćan u potpunom opozivu sedam dana i noći sa sjajnim očima, mesom za Sinagogu razbacanom po pločniku koji su nestali u ništavilu Zena Nju Džersija ostavljajući trag u dvosmislenim dopisnicama sa Atlantik Siti Hola, pateći od Istočnog znoja i tangerinskog mevenja kostiju i migrena Kine od “skidanja” sa droge u sumorno sređenoj sobi u Njuvarku, koji su lutali tuda i svuda u ponoć na željezničkoj stanici pitajući kuda ići i koji su išli, ne ostavljajuci slomljena srca za sobom, koji bi palili cigarete u teretnim vagonima, teretnim vagonima, teretnim vagonima, koji bi stvarali buku kroz sneg ka usamljenim farmama u ostareloj noći, koji su proučavali Plotinus Poa na krstu Svetog Džona, telepatije i rokabili ‘ bipbopa” , kabale zato jer univerzum instinktivno vibrira za njihovim stopama u Kanzasu, koji su lutali kroz ulice Ajdaha tražeći vizionarske indijanske anđele, koji su bili vizonarski indijanski anđeli, koji su mislili da su jedini ludaci dok je Baltimor sijao u natprirodnoj ekstazi, koji su uskakali u limuzine sa Kinezom iz Oklahome na impulsu ulične svetiljke na provincijskoj kiši u ponoći zime,
koji su bili lienji gladni i usamljeni kroz Hjuston tražeći džez, seks i supu i pratili sjajnog Španca da bi razgovarali o Americi i Večnosti, što je beznadežan zadatak i
tako su se ukrcali na brod za Afriku, koji su nestali u vulkanima Meksika ne ostavljajući ništa iza sebe sem sjenke farmerki i lave i pepela poezije rasejane po kaminu Čikaga, koji su se ponovo pojavljivali na Zapadnoj obali istražujući FBI sa bradama i u šortsevima sa krupnim pacifističkim očima seksi tamne kože dok dele
nerazumljive letke, koji su palili rupe cigaretama na svojim rukama protestvujući protiv narkotičke duvanske izmaglice kapitalizma, koji su distriburirali pamflete, Superkomuniste na Junion skveru, plačući i skidajući se dok sirene iz Los Alamosa jadikuju nad njima, jadikuju nad Volom i ferijem Stejten Ajlenda koji isto jadikuje,
koji su slomljeni od plača u belim vežbaonicama goli i drhtavi ispred mašinerije drugih kostura,
koji su ujeli detektive za vrat i stresli se od zadovoljstva u policijskim kolima zbog ne počinjenog kriminala, već zbog svoje divlje uzavrele pederastije i intoksikacije, koji su urlikali na svojim koenima u metrou i bili odvučeni sa krova mašući genitalijama i rukopisima, koji su pustili svete motocikliste da ih jebu u dupe i da viču od zadovoljstva, kojima su pušili i kojima su pušili ljudski anđeli, mornari, naučeni milovanju u atlantskim i karipskim ljubavima, koji su se kresali ujutru i uveče u ružičnjacima i na travi javnih parkova i na grobovima dok su slobodno rasipali svoje seme svakome ko bi došao i ko može, koji beskrajno štucaju pokušavajući da se nasmeu ali su završavali jecajem iza dela hamama dok plavi i goli anđeo dolazi da ih probode svojim mačem, koji su izgubili svoje ljubavnike zbog tri stare suđenice, a jednooka suđenica heteroseksualnog dolara namiguje iz materice, jednooka suđenica ne radi ništa već sedi na svom dupetu i kida razumne zlatne niti majstorovog razboja,
koji su se ekstatično nenasilno jebali sa bocom piva draganom pakle cigareta sveće i pali su sa kreveta, i nastavili na podu i nastavili duž hodnika i završili dahčući na zidu uz viziju posednje pičke i svršili izbegavši zadnju spermu svijesti, koji su se zasladili hvatanjem miliona devojaka koje drhte u zalasku sunca, i bili crvenih očiju izjutra ali i bili spremni da se zaslade grabljenjem izlaska sunca, guzovima koji sijaju pod ambarima goli u jezeru, koji su izlazili kurvajući se kroz Kolorado u ukradenim kolima mučenika, N.C., tajni heroj ovih pjesama, kuronja i Adonis Denvera, radost sećanja njegovih bezbrojnih tucanja djevojaka na praznim parcelama i u dvorištima ekspres restorana, ofucanim redovima bioskopa, pećinama planinskih vrhova ili suvonjave kelnerice zadignutog kombinezona u porodičnim svratištima, i naročito na tajnim benziskim pumpama gdje postoji solipsizama džonova i takođe na ulicama rodnog grada, koji su isparili u praznim gadnim filmovima, koji su bili promenjeni u snovima, budili se na neočekivanom Menhetnu, i pokupili se iz podruma mamurni od bezdušnog Tokaja i horora Treće Avenije, čeličnih snova i posrćući do kancelarija za zapošljavanje, koji su hodali celu noć u cipelama punim krvi po snežnim dokovima čekajući na širom otvorena vrata sobe Ist Rivera, koja je ispunjena toplim isparenjima i opijumom, koji su stvorili velike samoubilačke drame u stanovima na liticama Hadsona tokom rata na izmaglici reflektora meseca i njihove glave biće krunisane lovorom i zaboravom, koji jedu jagnjeći paprikaš mašte ili vare krabu na muljevitom dnu reke Boveri, koji plaču za romansom na ulicama dok guraju svoja kolica puna luka i loše muzke, koji sede na kutijama dišući pod mostom u mraku i izdižu se da sagrade čembala u svojim potkrovljima, koji kašlju na šestom spratu u Harlemu krunisani plamenom tuberkuloznog neba okruženi narandžastim gajbama teologije, koji su celu noć švrljali i rokali se kroz plemenita bajanja koja su žutim jutrima bile strofe brbljanja, koji su kuvali boršč i tortilje od pluća srca repova gnjilih životinja sanjajući o čistom vegetarijanskom kraljevstvu, koji su se zavlačili pod kamione koji prevoze meso tražeći jaje, koji su bacali svoje satove sa krovova da bi licitirali za Večnost van Vremena, a budilnici im padali na glavu svakog dana sedeće decenije, koji su rezali svoje ručne zglobove tri puta uspešno bezuspešno, i odustali primorani da otvore antikvarne radnje u kojima su mislili da ostare i plaču, koji su živi spaljivani u svojim nevinim somotskim odelima na Medison Aveniji pod vatrom olovnih stihova ispunjeni gomilom gvozdenih odreda mode i nitroglicerinskim vriskom pederčića iz reklame, ili su ih pregazili pijani taksiji Apsolutne Stvarnosti, koji su skočili sa Bruklinskog mosta, to se zapravo i desilo, i odšetali nepoznati i zaboravljeni u ulice sablasnih isparenja od supa Kineskog grada i vatrogasnih kola, čak i bez jednog besplatnog piva, koji su pevali u očaju sa prozora, padali sa prozora metroa, skakali po prljavom Pasijuku, bacali se na crnčuge, plakali po ulicama, bosonogi plesali na slomljenim vinskim čašama, gnječili vinilke nostalgičnog evrposkog nemačkog džeza tridesetih, ispijali viski i bacali se režući u krvavom toaletu, sa jecajima u njihovim ušima od eksplozije džinovskih sirena, koji su jezdili auto-putevima prošlosti putovali jedno ka drugom u oldtajmerima Golgote zatvoreničke usamljenosti i gledali uskrsnuće birmigenskog džeza, koji su se vozili duž zemlje sedamdesetdva sata da bi prokljuvili da li sam ja imao viziju ili da li si ti imao viziju ili da li je on imao viziju do prolaska Večnosti, koji su putovali do Denvera, koji su umrli u Denveru, koji su se vratili iz Denvera i uzaludno čekali, koji su nadgledali Denver i sakupljali se i samovali u Denveru i konačno pošli da pronađu Vreme i sada je Denver napušten od svojih heroja koji su padali na koena u beznadežnim katedralama moleći se za međusobni spas i vetlo i grudi, sve dok duša ne osvetli njihovu kosu na trenutak, koji su se sudarali kroz svoje umove u zatvoru čekajući nemoguće kriminalce sa zlatnim glavama i bajalicom stvarnosti u svojim srcima koji su pevali sladak bluz do Alkatraza, koji su se penzionisali i u Meksiku negovali naviku, ili u Roki Mauntu da neguju Budu ili u Tangeru do dečaka ili Južnom Pacifiku do crne lokomotive ili Harvardu do Narcisa do Vudlavna cvećnog vijenca ili groba, koji su tražili razumna suđenja optužujući radio za hipnotisanje i napušteno ludilo i svoje ruke i obešenu porotu, koji su bacali krompir salatu na predavače CCNY
– a o dadaizmu, a kasnije se predstavljali na granitnim stepenicama ludnice obrijanih glava i govorili poput arlekina o samoubistvu, tražeći hitnu lobotomiju i koji su umesto toga dobijali opiljivo ništavan insulin Metrazol električnu hidroterapiju i psihoterapiju radnu terapiju stonog tenisa i amnezije, koji su u neduhovitom protestu simbolično prevrnuli sto za stoni tenis, nakratko se odmorivši u katatoniji, vratiće se nekoliko godina kasnije skoro sasvim ćelavi izuzimajući periku od krvi i suza i prstiju ludaku prokletih bolničkih soba u ludim gradovima Istoka, Pigrim Stejt Roklandovim i Grejstounovim smrdljivim hodnicima čiji svadljivi eho duše, u ponoć roka na usamljenoj klupi u carstvu ljubavi kamene grobnice, san o životu noćne more, tela koja se okamene teška poput meseca, S majkom koja konačno, i poslednjom fantastičnom knjigom koja leti sa prozora stana, i poslednja vrata zatvorena u četiri ujutro, i poslednji telefon razbijen o zid kao odgovor i poslednja namještena soba ispražnjena do posjednjeg komada metalnog namještaja, žuti papir se diže presavijen preko žice u plakaru, čak i to djeluje izmišljeno, i to nije ništa drugo do nada za malo halucinacije – oh, Karl, dok god nisi bezbedan nisam ni ja bezbjedan, sada si prepušten životinjskoj supi vremena i koji su stoga trčali kroz ledene ulice opsednuti iznenadnim bljeskom alhemije zbog korišćenja kataloga elipsi promenljivih mera i vibrirajućih ravni, koji su sanjali i stvarali ovaploćene šupljine u Vremenu i Prostoru kroz slike poređane jedna uz drugu, i zarobljavali arhanđela duše između dve optičke slike i udruživali osnovne glagole i propisanu imenicu i povlaku svesti zajedno skačući sa senzacijom Pater Omnipotens Aeterna Deus da ponovo stvaraju sintaksu i meru za jadnu ljudsku prozu i stoje ispred tebe nemo i inteligentno i tresu se od srama, odbijajući i uz to i priznavši duši odgovarajući ritam misli u njegovoj goloj i bezgraničnoj glavi, ludak skitnica i anđeo daju ritam Vremenu, nepoznati, ipak ovde ostavljaju što bi se moglo kazati u vremenu koje dolazi nakon smrti, i vaskrsli u sablasnoj odjeći džeza u senci orkestra zlatnih truba koji su oduvali patnju američkog golog uma za ljubav eli eli lamma lamma plač sabacthani saksofona naježio je gradove sve do posljednjeg radija u apsolutnom srcu pesme života koja je skasapljena iz njihovih tela koja će biti dobra za jelo hiljadu godina.
Prevod: Mirjana Velimirović Lekić
*Alan Ginsberg je američki pesnik, jedan od ključnih ličnosti bitničkog pokreta, tokom 1950-ih i 1960-ih godina. Rođen je 3. juna 1926. godine u Newarku, New Jersey, a preminuo 5. aprila 1997. godine. Ginsberg je najpoznatiji po svom delu "Vrisak" ("Howl"), koje je objavljeno 1956. godine. Vrisak je manifest slobode govora i buna protiv društvenih normi, postalo je ikona bitničkog pokreta. čiji je Ginsberg bio deo, bio je kulturni, umetnički i društveni pokret koji se isticao buntom protiv konvencionalnih društvenih normi, promovisao slobodu izražavanja, seksualnu slobodu i eksperimentisanje sa halucinogenima. Ginsberg je bio blizak prijatelj drugih važnih ličnosti bitničkog pokreta, kao što su Jack Kerouac i William S. Burroughs. Pored "Vrisaka", napisao je i druge značajne pesme kao što su "Kada sam video najbolje umove svoje generacije" ("Howl for Carl Solomon"), "Kolumbija" ("America"), i "Sunflower Sutra". Takođe je bio angažovan u političkim aktivnostima, uključujući protivljenje Vijetnamskom ratu.Ostavio značajan uticaj na američku poeziju i kulturu, a njegovo delo i dalje inspiriše.