”Iz milosrđa prema nama, zemlja je dala određene supstance da budu otrovne, da bi, kada smo umorni od života, gladi, načina smrti, proždiranjem sporim propadanjem, da provalije ne razderu naša unakažena tela, da nas nepristojna kazna omče ne muči, zaustavljanjem daha onoga koji traži samo-uništenje, ili da ne tražimo smrt u okean, i postanemo hrana za našezlotvore, ili da naša tela ne budu posečena čelikom. Zbog toga je priroda proizvela supstance koje se vrlo lako uzimaju i kojom se gasi život, a telo ostaje neoskvrnjeno i zadržava svu svoju krv i izaziva samo određeni stepen žeđi. A kada se na taj način uništi, ni ptica ni zver neće dotaći telo, a ko je poginuo svojom rukom, sačuvan je za zemlju.” Plinije Stariji
Otrovi i trovanja se često pominju u rimskoj literaturi. Pitanje da li su stopa ubistava i procenat samoubistava bili veći nego što je to danas još uvek je diskutabilno i ne može se rešiti sa bilo kojim stepenom tačnosti. Istraživači se čak ne slažu ni oko veličine stanovništva antičkog Rima u raznim periodima. Još manje se može utvrditi stopa smrtnosti od neprirodnih uzroka. Međutim, čini se da je zločin trovanja bio mnogo češći u antičko nego u moderno doba. Možda se to može pripisati odsustvu modernog oružja.
Reč venenum je izvedena od venere i znači ljubavni napitak. Ima tri značenja iz stvarne upotrebe: lek, otrov, i magični napitak. Tačno značenje se često određuje kvalifikujućim pridevom bonum ili malum. Veneficium znači trovanje i bavljenje čarobnjaštvom, dok je primenjivan veneficus ili venefica. trovač ili apotekar. Prvi poznati slučaj trovanja u Rimu bio je 331. godine pre nove ere, kada je trovanju pripisana visoka smrtnost, verovatno posledica kuge. Nakon što su mnogi vodeći građani umrli od bolesti, jedna robinja je potvrdila kurulskim edilima da su razlog ove visoke smrtnosti otrovi koje su pripremale rimske matrone. U istrazi su pronašli dvadesetak matrona, među kojima i patricijke, dok kuvaju takve napitke. Pošto su bile primorane da piju sopstvene proizvode , kako bi dokazale da su optužbe lažne, mnoge su stradale odnjih. Drugi slučaj masovnog trovanja dogodio se 186. godine p.n.e. u toku bahanalija, pira u povodu obožavanja boga vina Bahusa. Posle pažljive istrage, pretor Kvint Nevije je za trovanje osudio dve hiljade ljudi. 190-te godine u toku epidemije kuge došlo je ponovne istrage o masovnom trovanju. Nekoliko sudija, uključujući konzula i mnogo uglednih ljudi su misteriozno umrli. Za ovo trovanje bila je optužena Hostilija, supruga konzula, koja je skovala zaveru kako bi sina iz bivšeg braka uzdigla u konzulstvo. Osuđena je na osnovu posrednih dokaza, a sa njom i tri hiljade zaverenika. Čini se da su žene bile sklonije trovanju nego muškarci , ali uočljivo je i da su optužbe često bile bez dovoljno dokaza slično optužbama za veštičarenje u Evropi u srednjem veku.
Godine 154. p.n.e. dva konzula su otrovale njihove supruge. U Kvintilijanovo doba reč „preljubnica” se smatrala sinonimom za reč „trovačica”, ali još dva veka ranije Katon je tvrdio da je svaka preljubnica trovač. Ciceron je pomenuo neke venefici među Katilininim prijateljima. Katilina je optuživan da je otrovao sina jer je Aurelija Orestila oklevala da se uda za njega sve dok joj je posinak stajao na putu. Ciceron je izneo nekoliko slučajeva koji se odnose na osobe optužene da su davale takve droge. Njegov govor u Kluncijevo ime pruža nam niz detalja o ovoj temi. Mlađi Opijanik je optužio Kluncija za trovanje, ali Ciceronov govor se uglavnom ticao gonjenja od strane Kluncija oca tužioca, i u njemu je dao zapanjujuća otkrića koja pokazuju da je stariji Opijanik bio zlikovac i trovač. Njegove žrtve su bile a supruga, Cluentia, supruga njegovog brata, Auria, ubijena u trudnoći kako bi sprečilo da rodi dete koje bi osporilo nasleđivanje imovine njegovog brata. Ciceron, u ovom govoru, pominje i slučaj ineke žene iz Mileta, koja je u trudnoći primila mito od alternativnih naslednika i izazvala abortus otrovom. U ranom Carstvu, trovanje je morao biti veoma čest zločin u Rimu među svim slojevima društva, da bi se steklo nasledstvo, da bi se eliminisao muž ili posinak, ili da bi se rešilo neprijatelja. Juvenal vapi: „Ako u današnje vreme želiš da budeš bilo ko, moraš se usuditi na neki gnusan zločin; poštenje se hvali i gladuje. Ljudi duguju svoja mesta zadovoljstva i visoke počasti svojim zločinima.“
Otrov je igrao važnu ulogu na carskom dvoru. Pamti se je da su Tiberijevog sina, Druza, otrovali žena i Sejan, a Klaudija Agripina. Za vreme Tiberijeve vladavine, Pizon je optužen da je ubio Germanika otrovom. Agripina, Germanikova žena, se bojala se da okusi bilo kakvo voće koje joj je Tiberije nudio. Ubistva trovanjem počinili su Kaligula, Neron, Vitelije, Domicijan, Komod, Karakala i Elagabal. Kaligula je za sobom ostavio veliki sanduk pun otrova. Svetonije piše da je Neron, arhi-trovač, naredio da se Britanik, Klaudijev sin otruje; tri puta je pokušao da ubije svoju majku, Agripinu. Čak je planirao da na banketima otruje ceo senat. Tacit navodi brojne primere da su zatvorenici uzimali ili davali otrov.
Kada je Martina, ozloglašena trovačica, optužena za ubistvo Germanika poslata u Rim, iznenada je i sama otrovana da bi se izbeglo raskrinkavanje. Seneka je, nakon što je izrezao vene, shvativši da je takva smrt spora, zatražio od prijatelja da mu daju otrov.
Verovatno najpoznatiji otrov je Kukuta. Plinije kaže da je to biljka čije je seme štetno, stabljika joj je glatka, često visoka, i grana se pri vrhu. Listovi imaju jak miris; koren se ne koristi; seme i listovi poseduju svojstva hlađenja koja su toliko fatalna jer hlade krv. Najbolji protivotrov, pod uslovom da nije dospela u creva. Tela otrovanih njome prekrivena su pegama. Drugi otrov rasprostranjeni je bila Hiosciamos koja se nalazi u četiri varijante. Ulje ekstrahovano iz semena izazivalo je ludilo ako se ubrizgava u uši, a prema Pliniju, čak i lišće ima štetan uticaj na um. Aconitum se obično koristio u Rimu. Bio je najbrži od svih otrova po svom dejstvu. Akonit ima listove kao krastavac, nikad više od četiri; dlakavi su i uzdižu se iz blizine korena. Biljka je rasla je na golim stenama, posebno u Pontu. Stari autori nas obaveštavaju da je Elleborum posebno crni, ubija životinje, ali ga čovek koristi kao purgativ, lek za duševne bolesti, epilepsiju itd. Plinije kaže da ljudi koji ga sakupljaju treba da jedu beli luk i piju vino da bi izbegli štetne posledice. Karneadesa i Hrizipa koristili su je da izoštre intelektualne moći. Plinije upozorava i na gljive jer se otrovne ne mogu uvek razlikovati od neotrovnih. On tvrdi da one postaju štetae ako raste u blizini eksera, komadića zarđalog gvožđa, komadića trule tkanine, rupe od zmije, ili ako ih udahne zmija. Njihova medicinska upotreba, u njegovo vreme, ograničena je na stomačne bolesti, pege i fleke na ženskim licima, bolesti očiju, čireve, i ujede.
Opijum, napravljen od soka belog maka, Rimljani su koristili g u velikim dozama u samoubilačke svrhe. Za male količine se govorilo da izazivaju slepilo, ali, ako se pomešaju sa drugim materijalima, smatralo se da su korisne za glavobolju, bol u uhu i giht. Thapsia je bila veoma otrovna, ali se malo koristila. Bila je toliko štetna da su oni koji su je sakupljali depilirali lica. Bobice Tise smatrane su otrovnim, a čak se mislilo da je drvo toliko štetno da ubija svakoga ko je pio iz posuda napravljenih od njega. Strelice su bile umakane u tisin sok. Isti autor tvrdi da se ove otrovne osobine u potpunosti neutrališu zabijanjem bakarnog eksera u drvo drveta. Strihnos ili Trihnos izazaziva ludilo ako se uzme samo nekoliko kapi, a od većih količina trenutnu smrt. Njime se trovalo oružje. Protivotrov je bilo kuvano vino. Kada se stavi blizu aspida, strihnos izaziva omamljenost zmije. Svi pomenuti otrovi proizvođeni su od povrća.
Španska muva (cantharis) kada se uzme odmah, izazivala je nesvakidašnji bol u bešici, ali je, primenjena spolja, bila korisna. Buprestis je insekt koji se retko nalazi u Italiji. Kada ga jede stoka, smatralo se da izaziva takvo širenje žuči da se životinja rasprsne, ali je koristan za čoveka kada se koristi spolja. Nitrat (nitrum) je korišćen kao emetik, u slučajevima kada je buprestis progutan, i kao protivotrov protiv bikove krvi. Pominje se i škorpion. Kriška pluća krastače ili njena krv izazvali smrt. Plinije pominje nekoliko morskih riba koje se smatraju otrovnima: lepus, araneus i trigon.
Nekoliko vrsta otrovnih gmizavaca je bilo poznato u antici: vipera, aspis, i dipsas. Salamander se smatrao najotrovnijim gmizavcem i mogao je da zbriše sve nacije u jednom trenutku. Ako puzi uz drvo, zarazi sve plodove i ubije one koji ga jedu. Ako njegova pljuvačka dotakne bilo koji deo tela, kosa opada sa celog tela. Bikova krv, uzeta sveža, bila je rangirana kao otrov, dok se krv koze smatrala toliko moćnom da je bila preferirana iznad svega za oštrenje gvozdenih oruđa, ako možemo verovati Pliniju. Viperova krv je takođe navedena kao otrov.
Poznato je više antidota: magareće mleko za trovanje mineralima, kravlje mleko za kukutu, bilo koje mleko za kantaride, buprestis i daždevnjaka. Vino je smatrano najboljim opštim lekom za trovanje povrćem, za ujede i ubode. Neki otrovi su delovali sporo, drugi brzo; neki su doveli tako da čovek onemi. Neka tela su nakon smrti postajala crna ili sivkasta. Neron je naredio da se Germanikovo telo izbeli gipsom, nakon što je postalo crno od otrova, ali dok je prenošeno Forumom, jaka kiša je sprala prah,na očigled svih
U starom svetu izvestan broj ljudi je bio dobro upućen u otrove. Mitradat je bio opsednut trovanjem bavio se proučavanjem antidota i uvek je bio spreman protiv trovanja uzimajući profilaktičke lekove. Izvestan broj žena koje su se isticale u trovačkoj veštini stekle su veliku slavu i učestvovale u mnogim ubistvima: među njima su bile Canidia, Lokusta i Martina. Neke su steklie veliko bogatstvo, a Neron je Lokusti posle eliminisanja Britanika omogućio da otvori „trovačku školu“. Tako je iako je dva puta osuđivana na smrt Lokusta postala državna trovačica.
Još u vreme Dvanaest tablica posebna dispozicija se odnosila na slučajeve koji su uključivali ubistvo otrovom. Polibije daje dokaze o ozbiljnosti zločina tako što ga svrstava u izdaju, zaveru i atentat, koji su, pod nadležnost senata. Prvi zakonodavni akt posebno usmeren protiv trovanja bio je zakon diktatora Sule, Leks Cornelia de sicariis et veneficis, donet 82. pre Hrista, koji je, uz izvesne izmene, ostao na snazi do najnovijih vremena. On se odnosio ne samo trovača već i na one koji su pripremali, prodavali, posedovali ili kupovali otrov. Senatusconsultumom donetim naknadno, žena koja je davala drogu ili otrov radi otklanjanja steriliteta, čak i bez zle namere, bivala je prognana, ako bi osoba kojoj ih je dala umrla usled toga. Drugi senatusconsultum je doveo apotekare (Pigmentarii) pod ista ograničenja, ako su davali ljubavne filtre. Iz Digesta saznajemo da je kazna utvrđena ovim zakonom bila deportatio in insulam i konfiskacija imovine onima koji su bili na višem položaju. (altiores); oni nižeg ranga (humiliores) su bacani divljim zverima. Nemama podataka o kaznama izrečenim u vreme Republike, ali je to verovatno bila interdictio akuae et ignis.
Locusta je poreklom iz Galije, spoljne provincije starog Rima, sada poznate kao Francuska. Obučena u travarenju, savladala je sistem „patronata“ i stekla ime kao pouzdan ubica, ili kako dr Ketrin Remslend naziva Lokustin posao, „nekro-preduzetnik“. U Lokustino doba, Rim je bio prepun, potencijalnih pokrovitelja, željnih da ubrzaju smrt bogatih rođaka, neprijatelja ili suparnika.
54. godine nove ere, carica Agripina mlađa , četvrta žena i nećakinja cara Klaudija, umorila se od svog ujaka i muža. Urotila se sa Lokustom da ubije Klaudija kako bi na presto postavila svog sina iz prethodnog braka Nerona. Car se, međutim, pokazao kao teška meta. Ne samo da je imao ispitivačima ukusa Halotusa, već je posedovao i užasnu naviku da povraća svaki obrok golicajući grlo perom kako bi se ponovo odao ždranju, a taj hir je ograničavao vreme delovanja otrova. No ni ova Klaudijeva navika nije bila ne rešiv problem za Lokustinu nekro genijalnost. Uspelo joj je da zavede testera hrane i pred Klaudija servira Carske klobuke, verovatno aromatizovane akonitom. Kada su se pojavili simptomi trovanja, Agripina je Klaudiju dala pero da očisti otrov, ali Lokusta je i pero preparirala otrovom. U bolovima, car je pozvao ličnog lekara Gaj Stertinije Ksenofonta, koga je Lakusta takođe držala u džepu. Kada je Ksenofont dao Klaudiju klistir, u mešavinu je dodao i i lakustin otrov od biljke Atropa beladonna pa je Klaudije doživeo gnusnu smrt, dok je Lokusta kasnije ponovo utamničena. 55. godine nove ere, Neron je pokušao da da se domogne sigurnog prestola tako što ju je rehabilitovao i ugovorio da napravi otrov za ubistvo Klaudijevog sina Britanika. Kada se smesa pokazala neuspešnom na probnim testovima, Neron ju je sopstvenim rukama bičevao. Motivisana, ovom užasnom metodom uspela je da napravi dovoljno jak otrov za Britanikusa. U rimsko doba bilo je uobičajeno da se vino razblaži vrelom vodom. Britanikusu su poslužili vino koje je bilo prevruće i kada je pozvao hladnu vodu, Locustin strihnos manikos je potajno čekao u vrču. Nakon Britanikove smrti, Neron je pomilovao Lokustu i dao joj, zemlje, raskošne poklone i zatvorenike za eksperimentisanje. Godine 68. rimski senat umorio se od Neronovog ludila a car je oduzeo sebi život bodežom pre nego što se suočio sa kaznom. Pažnja Senata se tada okrenula ka Lokusti, i bez zaštite od cara, osuđena je kaznom egzekucije
Neki izveštaji kažu da je Locusta bila premazana vaginalnim sokovima ženke žirafe, silovala je posebno obučeni mužjak žirafe, a zatim su je rastrgale divlje životinje. Dok ta priča muči maštu, verovatnije je da je vođena kroz grad okovana i pogubljena ljudskim rukama po naređenju Neronovog nslednika na prestolu imperatora Galba.
U romanu Grof Monte Kristo Aleksandra Duime, trovač Madame de Villefort često se poredi sa Lokustom.
Autor teksta ( uz pomoć obilja citata iz istorijske literature): Milan Peca Nikolić
*Ako vam se ova priča o otrovima i naj poznatijoj antičkoj trovaliči dopala mogu vam ispručati i povesti o ništa manje slavnim antičkim vešticama Martini i Kanidiji. Ovu drugu je slavom ovenčani rimski pesnik Horacije opevao skrivajući iza njenog imena lik svoje bivše ljubavnice iz Napulja parfimerke ( unguentaria ) Gratidije. Ili Vam čak možda ispričam jezive priče o Anujki Draškin i Veri Renzi dve naj veće masovne trovačice iz“ naših područja o kojima je brujala svetska štampa početkom proščpg veka. Ako ste za takve trenutke jeze zainteresovani morate mi to pokazati komentarima, ili “emoima” ovog teksta.
Super!