MEBLO LAMPA
1.
I od ovog mogu, pomislio sam, da sročim esej o zujanju - šta je jeste, a šta je nije, a misao ne može sama da pobedi, jer uništavanje knjiga je bezvremeno arhiviranje zla. Nisam od onih koji mare za sećanja, zaboravljanja, talog vremena ne prestaje da se pravi. Molio je da fotografiše zidove Generalštaba, koga su 1999 razneli Amerikanci sa tzv. saveznicima kada su razarali neposlušnu, krnju Jugoslaviju. S prijateljem, pesnikom iz Sankt Peterburga, krenuo sam na predavanje o odnosu moći i diplomatije, iako me nije zanimalo. Predavač je bio njegov profesor koga prati i morao je da bude viđen. Taj ima ćerku stilistu u Njujorku koju nije sreo tri godine, pa su smislili predavanje na koje može i sme da dođe. Onda, priča o Ahmatovoj i Pasternaku, pa kako je Ahmatova umela da ujede svakoga. A njegov profesor je govorio o prevratima, snazi oružja, Pentagonu i Kremlju. Slivala se masa cifara, a ja sam mislio da sam na predavanju iz matematike. Ređao je krize koje su veštački izazivane, od koga i zbog čega, opasne puteve i raskrsnice, i kako je za one koji planiraju sukob svejedno kako se zove ono gde se udara i o kome narodu se radi.
Prosedi profesor, ozbiljan predavač, gotovo da je spreman da plače nad sudbinom sveta. A meni su misli lutale razorenim Beogradom i ubijenom Srbijom te 1999. Obreo sam se u izduženoj vrsti sećanja i shvatio o čemu će predavač čitavo veče govoriti. I kada se naprave fotografije kao što je ova Generalštaba, onda dolaze oni sa svojom moći i diplomatijom da pokupe čaure i artefakte iz muzeja, prvo one pod zemljom, a onda i one u vitrinama, kao u Iraku. Neke stvari su se podrazumevale, ima naroda koji su vekovima na raskrsnicama na kojima nema mira, ali nije sve odnos diplomatije i moći. Vidljivo je bilo da je pesnikov profesor podjednako opterećen i neprijateljima i prijateljima. Očigledno, imao je filozofsko viđenje onoga što ga ne dodiruje, kritički govorio o svakom osim o svojima. Otišao sam sa prijateljem posle na večeru, gde smo nastavili da razgovaramo o moći, zamolivši da govorimo samo o snazi knjiga.
2.
I tad započinje razglabanje i povezivanje događanja, za koje ne mogu da tvrdim da su baš potaman i za priču prigodna. U svakom slučaju, ovde se i drugi događaji odmotavaju koji na kraju imaju začuđujuću sudbinu. Tu se nastavlja i klonulo sanjanje za fenomenom slučaja. Prijatelj iz Sankt Peterburga za večerom je rekao i ovo: „Delo jeste od drveta, kamena, ali ne može se jednim zamahom oblikovati, i ne treba zamahivati uzalud!“ Vratio sam se godinama unatrag, kada sam i upoznao vrlog ruskog pesnika, koji je povremeni Brodski na ovdašnjim tribinama, a i dopada mu se da dođe i zaradi koji dolar više. Sećao sam se da sam se nalazio sa društvom koje knjige tretiraju kao robu ili svetinju. „A ako sklopiš tajno prijateljstvo s knjigom, recimo sa Biblijom“, umeo je jedan mladoliki tada da pametuje, – „koliko takvo prijateljstvo može da bude od koristi? To prijateljstvo, savez sa kakvom knjigom jeste prava stvar“, uljuljkivao se u mudrovanju, govorio da ga čitane knjige čine pametnijim, žmurio umesto da oči drži otvorenim. „Na primer, može knjiga da pomogne da izvedeš čudo, da dobiješ na lutriji, da se u tebe zaljubi devojka o kojoj i ne sanjaš.“ Ali se, ne bez podsmeha, govorilo onda i o verovanju da umetnost menja komunizam. A taj, dobar prijatelj mog vrlog prijatelja, sanjao je da mu zavide zbog ovoga ili onoga i da postane najbolji fudbaler Partizana. I pošto je video da mu niko ne veruje, upita: „A zašto da ne, na kraju krajeva?“ Od onih je koji govore: „Da bi se udvarao devojci, treba da lepo zaližeš kosu, pokažeš biciklo sa štanglom, siđeš sa bicikla i nabaciš osmeh!“ No, ovo je moglo da se dešava kad smo trošili sedamnaestu, ili koju godinu više ili manje.
Taj koji je najviše od nas onda voleo knjige, danas je akademik, kome su geografija i mape opsesija. Njega priča o Rusu i predavanju o moći svemoći i diplomatije ne bi zanimala. Pričali smo mi klinci i o politici, ali taman stignemo gde ne treba, pa skrenemo na bočnu stazu. Ovaj koji je pametovao je bio malen i vižljast, odeven solidno, imao je lepo lice i kad laže, videlo se da je lukav. Već je i sama pomisao da je knjiga najbolji drug, pored toliko baraba okolo, imala neobičan prizvuk, mada misao nije umanjivala njegov ugled među nama. A onda je moj prijatelj skretao razgovor, pa mu govorio kako ima lepu majicu, lepe cipele. U tom trenu dobar prijatelj mog prijatelja se iznervira, shvata da mu mudrovanje nije uspelo, ljuti se i psuje. „Zar se ne bojiš Boga?“ – pita ga prijatelj. Onda dobar prijatelj moga prijatelja gleda sumnjičavo i kaže mu da ne razumemo šta je moć knjiga. Ja se ubacujem u razgovor i kažem: „Nismo više deca.“ Kada se sada setim svih trabunjanja, razgovora bez potrebe, ostaje mi samo da se prekrstim, što sam i uradio, ali ovde kad sam ugledao prizor uz kontejner. Hvala nebesima, da ovakve stvari ne gledam svaki dan, mislio sam. I odgovor za ljubitelja knjiga, Biblije, nije odgovor. Pitao je: „A odakle znaš da nisi dete?“ Ne znam zašto sam se svega ovoga setio, pa i legendarnih kontejnera gde stanujem. Nema radosti, mora da je sam prizor razlog.
3.
Kada sam pesniku Fjodoru koju godinu ranije govorio s kim sam se sve družio, susrete je doživljavao drugačije. „A dobro“, govorio je, „taj momak voli knjige, on može da bude drug.“ Onda je govorio kako su oni bili u strahu kad su umnožavali onamo zabranjene knjige. Njegov pogled je govorio da ne vereruje u moć knjige. Onda je govorio o društvu pesnika kome je pripadao, koje se s raspadom komunizma rasturilo. I ovo je razuđena pometnja na koju nemam obavezu da se vratim, ali susret sa pesnikom iz Sankt Peterburga me je ponukao. Mislim da nije vreme za rogobatne reči. Volim da raspravljam o sudbini knjiga, ali malo ima podesnih ljudi za razgovor, a ovaj se učinio takvim. I ko će da opiše prizor, događaje, ako ovo ne opišem ja sam? Mnogi ne shvataju da knjiga može da nasmeje, ali ne ume da se nasmeje. Jednom sam zbunjen ili razočaran, ali se trudim da sudbinu ne ljutim. Ima, kažu, pokvarenih knjiga, koje blebeću i sa takvim se ne razgovara. Knjigama? Ne, ljudima. I sada više i nemam priliku da sumnje udaljim od glasina. Umro je poznati pisac, bila je komemoracija, vraćao sam se kući, hteo sam da hodam. On je bio najveći protivnik nečega, sledbenik nečega, ima portreta u akademiji sa njegovim fotografijama i uljima. Tako sam se, zanesen mislima o pokojniku, obreo pred nizom zelenih kontejnera u mojoj ulici. Zastao sam pred onim što vidim. I trudio sam se da izbegnem poglede onih koji prolaze i blenu šta radi začešljan gospodin pored đubreta. Svestan sam da ima ljudi koje vole raspravu o sudbini knjiga, a ima i onih koji naprave od toga bajku.
4.
Iz dubine čitanja navire umrtvljena parafraza da se prizori ne oblikuju mislima. Bilo je čudno da ništa od onog na šta mislim ne izlazi pred oči. I obreo sam se gde sam se obreo: „Nije ovo neravnina odakle se poleće u nebo!” I prostor pred kojim sam se zatekao je posoljen predmetima koje su razbacali oni koji riju po đubretu. Ima tu garderobe, cipela, otučenih lonaca, tiganja… Niz stvari i kutija izvađni su iz kontejnera i spušteni ili bačeni pored, razvaljeni. Zastao sam pored ovih sanduka za đubre i reciklažu u prometnoj ulici, uz koje je stajale hrpe knjiga. Onako kako ljudi ostavljaju hleb i voće, odvojeno od đubreta, onome kome treba. Bude hrane i pomija za svinje, a hranu je grehota baciti. Oglašavale su se kojekakve sirene, trube, prolazila okamenjena lica. Moglo se učiniti jedno, razmisliti šta da se radi sa bačenim knjigama. Ljudi veruju da su knjige duhovna hrana, ali svinje sigurno ne jedu knjige. Zurio sam u stotinu-dve knjiga, oklevao, uviđavan i sklon gunđanju i ne baš dobre volje. Odakle ideja da se knjige ostave pored đubreta? Pogled je šarao po svemu okolo. Sagnuo sam se i počeo da prebiram po gomili s mišlju da ima srećnika kojima ne trebaju knjige. Ni vlasnika ovih ne nagriza savest.
Za kratko vreme koje sam proveo pored mrtvog prizora, mnogo mi je kroz glavu letelo. Ima svega na ovome svetu što me može iznenaditi, uzdahnuo sam. Kada sam podigao glavu, video sam dečake koji se dozivaju zviždukom, i učinilo mi se da se jedan smejulji onome što radim. A ja sam glasno uzviknuo: „Knjige – neka izvoli ko voli!“ Siguran sam da me nije čuo. Dok sam buljio u knjige, jedan besposleni ker lutalica se primakao, kao da su i njega knjige zanimale. Upitao sam ga da li ima potrebu ili volju da uzme neku. Bila je među njima i jedna o tome kako se neguju kućni ljubimci. Ker, izgleda, nije bio kućni ljubimac. Trabunjao sam s njim, imao sam utisak da me prepoznaje. Rimovao sam: „Knjiga je briga!” Pomislio sam na svoje knjige u podrumu. Izabrao sam, ne obazirući se što ljudi gledaju, par knjiga i dve o ženskoj jogi, jer imam u kući ljubitelje drevne istočnjačke filozofije i hrane. I sam sam popriličan cinik i sarkastičan, pa volim da činim i milosrdna dela, mada po zakonu nije nužda.
5.
Znači, ovo je zavrzlama. Poverovah da je razjašnjenje veoma jednostavno. Nije sve u spisateljskom životu jasno i uređeno. To je ono što me oslobađa da mogu da kosim bez reda. I ovo sa knjigama je pojava za koju sam mislio da nije moguća. Prolazili su ravnodušni dani i vraćali su mi se susret s knjigama pored đubreta i sadržaj predavanja prijatelja pesnika iz Sankt Peterburga. Dok sam sve krpice povezivao, javljalo se mimo mojih razmišljanja i očekivanja nedokučivo komešanje misli, vrsta džumbusa. Nekako se koloplet prizora i događaja pomešao, ali i zaledio u glavi, nalik na šare od mraza na prozru i nikako se ne otapaju. Jedne noći, pune zvezda padalica, dok je sa juga dolazio vetar, blenuo sam u svetiljku na ulici preko puta. A onda sam primetio u prozoru u zgradurini i lampu na koju pored kontejnera onda nisam obratio pažnju. Začudo, pored kontejnera je stajala narandžasta stona lampa napuklog senila, poznata kao MEBLO LAMPA. Dizajnirana je od plastike u doba socijalizma, koju je slovenačka fabrika gurnula na socijalističko tržište. Takva je i ova s druge strane ulice u prozoru, nisam je primetio ranije.
6.
Nemam razloga ni potrebe da ostavim nedovršenim ovo kazivanje. Jeste da se sve tumba, nakrivljeno je na i ovu i onu stranu, ali makar se graniči sa stvarnošću. Nije smetalo što se ovo i uskomešalo, jedno je prošlost, a drugo stvarnost. Kada sam ruskom pesniku Fjodoru prepričao povezivanje, nasmejao se. Seća se da su i u Moskvi i Sankt Peterburgu brojali s ulice koliko ovih lampi ima u zgradama hruščovkama. Navodno je bilo pitanje prestiža imati narandžasto senilo uz prozor. I kulturu stanara hruščovke obeležila je MEBLO LAMPA. Sećao se i kako su rogobatne zgrade na četiri sprata zidane modularno. Moduli su dovoženi ogromnim šleperima i povezivani za jedva nedelju dana. Zgrade imaju kaveze od 24 do 55 kvadrata, ali ne i liftove. A parola je slatka: „Mali, ali svoj!“ Svetina koja je stizala u velike gradove rasla je iz dana u dan. Bujanje grada nije prijalo svima.
7.
Kada sam shvatio da sam pri kraju ovog pisanja, zabrinuo sam se da, opet, nemam ideju kako da priču privedem kraju, a treba biti odan nadničarskom poslu. Možda nikad više neću videti lica poput onih koji su gledali bačene knjige. I misli su se okrenule na knjige pored kontejnera, javlja se i blaga griža savesti. Ljudi su me gledali ne bez zazora, čak mi se učinilo da vire iza zavese i roletni. Zapazio sam da se čovek koji je stajao s druge strane ulice, pored bicikla i s desnom nogavicom uvučenom u čarapu, krstio. A deca koja su izlazila iz škole za vreme velikog odmora pravila su žagor. Taj čovek sa štipaljkom je neodređenih godina, možda 35 ili 45, i sasvim usukan. Iza njega je muzička škola, čulo se cijukanje instrumenata. Tuda je prolazila mlađa baka, na tren je stala i zamolila da i njoj dam knjigu, bilo koju, i dodala: „I knjige umiru, i ljudi, s ljubavlju i tuđim grehom!” Nije se nasmejala, a izgledalo je kao da je htela.
8.
Ovo više nije zapis o čudnim i zabavnim događajima u gradu u kome živim. Ovo je pokušaj da se sačuva dostojanstvo knjige i ljudi koji se njome bave. Za ovakve razgovore kakve sam vodio sa Fjodorom, nisam se pripremao. Bilo kako bilo, što sam manje znao o književnim zavrzlamama u Rusiji, moje neznanje me je činilo nevinijim. Za vreme narednog viđenja sa pesnikom iz Sankt Petrburga, vratili smo se predavanju njegovog prijatelja o moći i diplomatiji. Shvatio sam poruke s predavanja i koliko su brutalne lekcije davane slabijimа od sebe. Fjodor misli da diplomatija ima lažnu moć, jedva da je posmatrač onoga što se događa. Jeo je s apetitom Karađorđevu šniclu. Stvarna moć je jedno, drugo su moć u vakumu i moć u situaciji. Svaka moć je nečim ograničena, vremenom, snagom jedne ili druge strane. On nije davao preterane šanse knjigama, ni skaradnoj priči mog prijatelja s Biblijom. Knjiga ne ubija, ubija oružje. U opuštenoj atmosferi smo jeli.
9.
Primetna praznina u Fjodorovim očima je govorila da mu se još natrag ne putuje. Njegova volja nije mogla da ga održi u nekom ozbiljnom razgovoru. Pred odlazak prijatelja pesnika za Sankt Peterburg, dotakli smo se, uz kafu u aerodromskom bifeu, ponovo odnosa diplomatije i moći, a onda sam se, neznano zašto, vratio na knjige uz đubre i rasturenu MEBLO LAMPU. Ponovio sam da je taj prizor ostao trajno urezan u sećanju i nesumnjivo je tražio da ga iskoristim u otvorenoj priči. I rekao sam da je trebalo vremena da shvatim da nije uobičajeno što to čovek sa kravatom prebira đubre. Tumačio sam da su knjige došle da me pozdrave, isprose pažnju, pruže ljubav, pa ako udelim – udelim. To posle podne, ponovo sam prošao pored kontejnera, ali knjiga nije bilo. Setio sam se prijatelja koji dizajnira knjige, i kako bi valjala fotografija čoveka sa uvučenom nogavicom u čarapu s druge strane ulice s knjigom u ruci. Pojma nemam odakle izvire ovo. Rus se smejao. Odlučio sam da se sklonim i ne uzrujavam zbog ovih knjiga. Onaj čovek je uzjahao bajk, pokreti su mu bili baletski i ovde se završio ovaj deo priče.
10.
Sva ova varirana poglavlja, prizori i događaji, donose smirenje. Kao da govore da svugde postoje izvesna mera radoznalosti, morbidnosti i neobičnosti. Nagledao sam se svačega u velikom gradu, ali nisam mislio da ću raspravljati o ovom s ruskim pesnikom. Fjodorov prijatelj, koji je držao predavanje o moći i diplomatiji, ostao je još dve nedelje. Stigla mu je druga, vanbračna ćerka iz Praga i morao je da ostane. I moj prijatelj Rus je onda slegao ramenima. I sada me je iznenadilo da je moguće od svega ovoga sročiti hroniku. Ovo je ono čega treba da se sećam, ove ujdurme kojoj sam se smejao sam bez ushićenja. Kod kuće sam zaseo na otoman, poželeo da razgovaram s nekim o slučaju s knjigama, ali nisam imao s kim posle poslednjeg susreta sa Rusom. Imam gomilu ploča, ne volim diskove, uzeo sam stariju s Bitlsima. I sećanje na prizor s knjigama uz kontejner izgledao je proročki. Krenuo sam da na internetu tražim sudbinu meblo lampi. Začudo, narandžastih senila ima, dobro se prodaju. Ne znam iz kojih razloga, poručio sam antikvitete, stigle su za tri dana. MEBLO LAMPU je kreirao FRANCO BRESCIANI, i jednu sam, po profesoru, poslao prijatelju Fjodoru vozom Puškin. A druga, moja, svetli na radnom stolu, uz sanjiv prozor. I čitao sam pored nje prvo pokupljenu knjigu iz đubreta. Ima znani naslov: MRTVE DUŠE, pisac Nikolaj Vasiljevič Gogolj.
Autor: Ratko Dangubić