I.
I prihvatam da je ovo i izmišljanje, možda i sve zajedno. Naivni veruju da je u prirodi onog koji izmišlja mašta pokretač svega, i ovo je sasvim moguće. Neko bi želeo, mnogi ne bi hteli da ovo zovu bajkom, a ovo jeste bajka. Hodao sam kroz san i šumu gde grane imaju listove koji su slova. I u snu mislio sam da je svako stablo knjiga, jedna pesma, esej. Voleo bi, uzdahnuo sam, da vidim na ovako lepom drvetu i ono što sam i sam pisao. Istina, kada bi zastao, činilo se da se sa bliže grane mogu čitati kao reči, pasusi. Ovo je začuđujući san, gde su ozelenele grane, činilo se slale poruke. Iz tananog razloga nisam se svemu ovom ni čudio. I nisam razmišljao da nešto nedostaje, da sve ne vidim. Pomalo mi se učinilo da mi se drveće, određene grane druželjubivo osmehuju, i pomislio sam da kad ovo lišće požuti, otpadne, menja se sa odbačenim lišćem i sama knjiga koju drveće tvori. Čudno, razdrmala me je misao, ali se nisam usudio u snu da stanem pod drvo, jer ovo nije samo san nego jeste i poruka. Ta reč poruka mi se dopadala, i ponavljao sam je: „Poruka.“
Čini se da su mnogi narodi, svuda u svetu, napustili stvaranja bajki. I šta preostaje da radimo, da slušamo stare ili da stvaramo nove? Da li i danas određeni ljudi mogu da budu Andersen, da li sam ja srećnik? Dobro, da razmislim. Nije jednostavno, treba znati kuda krenuti s pisanjem. Gde nas, dakle, vodi uobrazilja - do pitanja, ima ili čuda u snovima ili nema? Uprkos naivnosti sna, nema sumnje da se prikazi odlikuju lepim, i daju i smisao bajki. Hoću da kažem da je toga dana u snu padala kiša. Dakle, posle toliko godina, kada gledam rukopis, vidim preciznost i detalje. Ima priča koje liče na zakopano blago, a niko nema prilike da do njega dođe. Dešava se da ljudi i nehotice otkriju poruku, i najbolje je onda štedeti sebe opisivanja kako se do određenog traga natrapalo. Nema ponekad razlike između brbljivca i pripovedača, ali ne stoje svi ljudi u redu da pojedine slušaju ili knjige kupuju.
I meni sada poriv diktira da nastavim da čitam nekada napisano. I sanjao sam tada da sam pisac, i kako u birtiji pitam okupljene, koje drvo hoće da očerupam. Da ih razveselim ili nagonim im suze na oči. I u tom snu podsećao sam sam sebe na ruskog pisca, koji govori o stepi, ljubavi, patnjama, trojkama, sibirskoj zimi, a govorim banalnu bajku o Medenoj, koju sam, kada sam se probudio, žurio da zapišem. I nekako mi se činilo da sam majstor, koji zna kuda bajku vodi. Živeo sam u Novom Sadu gde sam radio kao inženjer, i kao pisac jedva primećen. Moram da priznam da zamišljam kako mi bajka nije bila važna, a jeste.
II.
Da li možda određen broj ljudi ima vrstu čipa ugrađenog u glavu koji ih nagoni da budu drugačiji od sebe? Ozbiljno pitanje, nema odgovora. Pokrenut nemirnim snom, a san i jeste jedva poriv, seo sam ponovo za pisaću mašinu Erika i uzeo da prekucam pričanu bajku s drveta. Iz nekih razloga, dakle - okolnosti su bile takve, posle kolebanja, sročio sam rukopis kome sam dao naslov Medena. Nakon ovog sna još nešto se desilo. Danima su drhtala slova na papiru, kako trepere listovi. I ne treba trošiti poređenja između slova, reči i listova na drveću. Moram ovde da priznam, uz rukopis me zanimaju sada i određeni delovi rukopisa koje sam izostavio, pa se čini da, na osnovu precrtanog i dodatog, mogu da pratim kako sam onda razmišljao. I uvek su me zanimali tuđi korigovani rukopisi, ispuštena slova, naknadno dodate reči, brojevi koji označavaju stranice, mastilo koje bledi.
I jednoga dana, svedoči rukopis, kada je porasla, Medena je rešila da pokloni ili proda knjige s kojima je rasla i maštala. Bilo je bajki, puno bajki, pesama, stripova s junacima koji su se s njom igrali u detinjstvu. U svemu je Medenoj pomagala mama, njih dve na dve hoklice, i ovo je - više jedna vrsta roditeljskog upravljanja snom. I knjige su složile u kutije, odlučivši da deo poklone biblioteci škole u zabiti, odakle je deda Medene, a deo da prodaju na bazaru škole koji prave svake godine. I druge knjige mogu biti poklonjene, prodaju se s malom cenom, da deca i bez para dođu do knjige, pa i do onih na engleskom. Mama je srećna da oslobodi police za ukrase, fotografije i ploče, koje Medena skuplja. Majka je čekala da Medena odobri sve ovo, volela je da i od nje čuje lepu reč, izmami osmeh.
Da li se mogu opisati minuti tišine koja obeležava čekanje? Pa, čekali su kombi koji treba da se pojavi. Još nekoliko porodica je poklonilo knjige biblioteci kojoj Medena daruje svoje. Tišina se spustila na kraj. Jutro je lepo i tog dana se nije, zbog praznika, moralo u školu. Mama je sela da popije kafu, a Medena je u svojoj sobi, gde su knjige složene, sedela malo tužna, gledala kutije. Igrala se sa plišanom čivavom. Sećala se junaka iz knjiga, pesama koje je volela, likova iz stripova. Nekoliko puta joj se učini da iz jedne kutije, koja je nekada poslužila za pakovanje malog televizora, dopire šaputanje. Malo se Medena i uplašila, pomislila je da je buba, znala je da i miševi vole da grickaju papir. Primakla se kutiji, u kojoj je njen tata doneo taj televizor, iz nje je dopirao šapat, i podigla je kartonski poklopac. Iz knjiga dolazi miris papira, mešan s mirisom lepog sapuna, zagolicao joj je nos. Na vrhu je ležala knjiga s bajkama iz dedine biblioteke, koju joj je davno, za njen sedmi rođendan, on poklonio. Uzela je knjigu u ruke i prislonila je na uvo, mirisala i milovala kako je mazila plišanu čivavu. Knjiga je šaputala i molila da je ne poklanja, ne prodaje. Medena nije mogla da veruje da knjiga priča. Odakle ovo: knjiga govori?
Majka je, čula je Medena, pričala telefonom francuski, smejala se. Onda Medena misli da knjigu priča sakrije pod jastuk, da njoj priča bajke. Mama je, i dalje, telefonirala, sada na srpskom, bez smejanja. Medena se nije zaplakala: a bilo joj je žao knjiga. I odvojila je staru knjigu, od ranijeg čitanja je izlizana i, konačno, je stavila pod jastuk. Htela je knjigu da stavi u komodu, pored kreveta, predomislila se. Taj dan za Medenu je bio kao da sanja, i nije mami poverila tajnu. Imala je obaveze, koje nema kada ide u školu: gimnastiku, čas violine, i tek uveče, posle večere, setila se knjige. Koliko je sve ovo stvarno, mislila je. Na koji način knjiga govori? I ponovo je sama u sobi, uzela je knjigu u ruke, htela je da legne ranije, ali knjiga je ćutala. Medena je mislila, zašto knjiga sada ćuti, ako je jutros šaputala. Medena je popila kakao, kao i svako veče. U jednom trenutku, Medena je pitala mamu: Da li knjige pričaju? Mama je pogledala začuđeno, ali mislila je da je ovo neko od onih raznorodnih pitanja zašto koje devojčica postavlja poslednjih meseci i odgovorila je, nasmešena: „Možda.“ Ima raznorodnih knjiga. Medena je sada videla da je mama nije razumela.
Postoji li zakon, magija - zašto se ovo dešava, koju vrstu molbe šalje hartija koja je, dodajem ja, i sama bila drvo, s listovima koji trepere? Ne postoji. Knjigu s bajkama je Medena ušuškala ispod jastuka. Onda je medena obukla roze pidžamu, i odlučila se za spavanje, pre toga je oprala zube, i nije, kao i obično, uzela drugu knjigu da čita pred spavanje. Ostao je iza nje prozračan i lepršav dan, kao trake koje joj je mama stavljala u kosu za praznik, za školu. Ugasila je svetlo i čekala, nekoliko puta se prevrnula u krevetu. Nakon nekog vremena, kada se sve utišalo, Medena je sama spavala u sobi, knjiga je počela da šapuće. Prvo se Medenoj zahvalila što je zadržala pod jastukom, zamolila je da je pomeri, da bolje šapuće. Posle je knjiga pričala, obećala je, bajku koja nije u knjizi. Bila je ovo čudna priča o lepom princu iz njene zemlje, koji je davno živeo, pre hiljadu godina. Taj princ je imao sve, oblačili su ga lepo, trebalo je da nasledi presto, a on nije hteo da sedne na zlatni tron, već se okrenuo veri, postao monah. Iako je kralju, prinčevom ocu, bilo žao da sin ne nasledi krunu, pustio ga je da ide u daleke zemlje na onu stranu gde sunce rađa, i da se uveri u ono o čemu čita i sluša. I princ je naučio mnoštvo jezika, i čitao je, i dalje, knjige, naročito o lečenju ljudi. Taj princ je živeo skromno, i dalje kao pravi monah, javio se i kao čudotvorac, lečio je ljude s travama i pomoću lekova za koje je znao, skupio je silne recepte. Nakon boravka u manastirima i svetoj zemlji, Jerusalimu i Carigradu, monah je ustoličen veliki sveštenik, a onda, kao mlad i obrazovan, i poglavar crkve svoga naroda. Poodavno je prošla ponoć i Medena je sanjala princa koji lebdi kao anđeo.
Ni narednog jutra Medena nije govorila majci za knjigu koja šapuće. Jutro je odmaklo. Majka je Medenu spremala za školu: Medenoj je bilo drago da je zadržala knjigu. Popila je sok i krenula na autobus. Pre polaska, knjigu je poljubila, zahvalila na priči, i stavila u komodu uz krevet. Svi su u školskom autobusu bili veseli, u debljim kaputima, devojčice s rukavicama. Nikome nije rekla tajnu, da joj jedna knjiga priča. Mislila je da je knjiga čarobna, kao i ljudi koji se u bajkama javljaju. Tako su Medena i knjiga čuvale magiju, a knjiga je rekla i ovo: Ako neko sazna da pričam, zanemeću. Danju je Medena išla u školu, vozila bicikl, trotinet, učila, išla s roditeljima za vikend u zabavni park, cirkus, svirala je violinu, ali se beskrajno radovala kada krene da spava, od knjige koja govori nije se odvajala.
Deda Medene je bio uman čovek, govorio je nekad da je vreme jarac koji bez potrebe skače i s razlogom, nekad napred, pa unazad, igra se. Kada knjiga nije umorna, jer i ona je molila da se povremeno odmori, pričala joj je svakojake bajke. Tako je Medena saznala mnogo iz istorije naroda, o ljudima i junacima o kojima nije ništa znala, o lepotama zemlje u kojoj su rođeni preci. Sećala se dede, sada kroz maglu, koji joj je knjigu poklonio. Niko nije umeo da kaže zašto knjige pričaju. Deda Mitar je bio doktor i on nije čarobnjak, ali mora da je knjiga sposobnost da priča stekla od junaka iz nje. Medena je listala knjigu, tražila u njoj neobično, ali nije bilo ničega. Posle je Medena mislila da je tako i bolje. Ne mora svaka tajna da bude otkrivena, jer onda ne bi bilo na svetu tajni i bilo bi manje zanimljivo. I ne samo jednog dana s prozora je gledala ptice, krošnje, slušala gugutanje grlica. Tajna je tajna i nije se usuđivala da pomisli da ona priče knjige zapiše, sve do noći kada je knjiga ovo zamolila, i kada je rekla da su ovo sada njene bajke.
Medena je sanjala da kada poraste priče koje je zapisala u spomenar stavi u svesku i, možda, od toga napravi knjigu koju će čitati druga deca. Mogla bi se produžiti priča o maštanju Medene, ali ovde ovo nije važno. Medena i njena mama su upakovane knjige poklonili školi u zabiti dede, kombi je sve odvezao kuda treba, kako je mama i obećala, a i ostale knjige nisu prodavali, pa su njih poklonili zabavištu. Da li je to nešto, o čemu sam u mom snu mislio, i da li mogu knjige ovako da sačuvaju? Na mnogima od devojčicinih knjiga ostalo ime medene, tako da deca koja ih čitaju, znaju ko je prvi knjige čitao. Neki snovi, uvek su ovo bili snovi, bude nadu. Medena, koja je sada kreator odeće i maneken, pokušala je u jednom od razgovora da se seti izgubljene knjige koja priča, ali brzo je izbledela nit sećanja. Nema u razgovoru ni nagoveštaja bajke, ni antibajke. I sve je ovo negde u onom mom čipu, dok stojim pred izlogom u kome su nekad stajale knjige, a sada parfemi.
III.
Kada izgovorim reč poruka, primetim da više nisam sanjao san sa drvećem kao knjigama. Pokušavam da ovo objasnim, pošto malo ko bi mogao da razume o čemu se radi. Ko zna šta bi Andersen rekao da čita ovako nešto, jer Andersen je jedan ozbiljan pisac. Sada u mojoj biografiji stoji da sam od kad znam za sebe imao strast prema knjigama, da je ovo određena nelogičnost, da sam počeo i da izmišljam bajke. Ono što sa tim snom nije izgledalo ozbiljno zapravo je postalo za mene važno, jer pisac ako hoće da ne poriče stvarnost mora da utekne u bajku. Na ovaj način se otkrivaju i nedostaci realnosti, jer je čoveku lakše da nešto zamisli nego da prizna da mu ovo postoji pred nosom. Kada dovoljno dugo mislimo da nešto ne postoji, ono se javlja kao izmišljeno. Činilo se i Medenoj da ulazi u knjige, u bajke, kao u gradove, šumu, u voz, i razgovor za novine je imao i tvrdnju da je majka malenu učila da čita na raznim jezicima, da strankinja nigde ne bude.
Od malena je Medena pamtila što je čitala, jer nije čitala, ona je hodala kroz knjige. Mogla je da se seti događaja, kuća, bitke i imena poginulih, nevidljiva je stizala, i ne treba suviše strogo sudite o ovome i njenom razgovoru za novine. Do osamnaeste majci je govorila s čudnim narečjem engleski, nemački. Zadivila je majku znanjem o muzejima, pa galerijama, tvrđavama, pristaništima na rekama i morima, upotrebljavala je i blagi sleng. Molila je majku da o njenom daru nikome ne govori, bila je enciklopedija, a majka je, slušajući je, poverovala da je ostala u snovima, ili nekako drugačije, na svim onim mestima, gde je slušala koncerte, opere. Nije jasno da li je majci i nagovestila tajnu s dedinom knjigom, ili je majka ovu tajnu o daru Medene odnela u grob, jer ona ovo nije ni pored kim govorila, a i bez majke nije mogla ni da prepriča sadržaj bajke koju je slušala. Dobro, ovo može da ostane i kao manje uspeo rukopis, kakav-takav, ali ima u njemu bajke.
Autor: Ratko Dangubić