„Ja sam prorok propadanja i pionir haosa, jer samo iz haosa nastaje nešto novo. „
Nakon napuštanja studija na Akademiji umetnosti u Pragu pred kraj pedesetih godina prošlog veka, Miroslav Tihi se nalik Diogenu povukao u izolaciji u rodnom gradu Kijov u Moravskoj. Od kraja 1960-ih počeo je da fotografiše uglavnom lokalne žene, delom i kamerama koje je pravio ručno od kojekakvih otpadaka. Prilično konvencionalni slikar pod uticajem kubizma napustio je slikarstvo fasciniran fotografijom , koju je otkrio kao „novi svet“.
Od kartona, plastike i otpadaka pravio je sopstvene primitivne kamere i da bi uštedeo novac, koristio ne perforirani 120 film od 60 mm koji je rezao na pola. Slikao je uglavnom žene koje je viđao na ulici, u parku ili iza ograde i bazena tako što bi u pogodnom trenutku dizao kameru ispod odrpane odeće tako da se na fotografijama često vide mrežaste strukture ograda kroz koje je posmatrao svoje modele.
Sve su to vrlo pažljiva opažanja žena i svakodnevnih trivijalnih aktivnosti. Ali ubrzo shvatite da su ove trivijalne situacije, kao što je neko sedi na klupi, žene koje čekaju autobus, neko skida majicu na bazenu, nekako izvanredne. Tihi je uspeo da ovoj banalnosti da osećaj izuzetnosti i retkosti. Svaki deo ženskog tela na njegovim slikama izgleda ezoterično. Najlonke između kolena i suknje ili kupaći kostim na njegovim slikama izgledaju nekako misteriozno. Njegov voajerizam je setan, sentimentalan i gotovo transcedentan. On je oduševljeni promatrač sopstvene pažnje.
Tele objektive je pravio od kartonskih tuba za namotavanje toalet papira ili plastičnihcevi i odbačenih dečijih plastičnih naočara, a transportne mehanizme od drvenih kalema za konac, starog lastiša i žabica za haltere. Nikada nije gledao kroz tražilo, zapravo ga njegove kartonske kamere nisu ni imale.
Na njegovim slikama vide se žene u iskrenim ne nameštenim pozama.
Tihi je sebi odredio dnevnu kvotu slika. Štampajući samo mali broj (pomoću kopir aparata koji je takođe napravio sam od kojekakvih odbačenih predmeta), ponekad ih je dorađivao olovkom, povremeno ih uokvirujući, potom je otiske ostavljao na podu svoje kuće, a da ih nikome ne bi pokazao. Nesklon da sledi društvene norme, počeo je da živi na ulici kao klošar. Njegov stan, zatrpan fotografijama, postao je smetlište.
Tihi je često hapšen jer se motao po lokalnom bazenu i krišom slikao. Činjenica da se sve ovo dešavalo pod represivnim komunističkim režimom dodala je postupaku auru pobune, bez obzira da li je on to nameravao. Vremenom su se meštani navikli na njegovo prisustvo i često bi se rado fotografisali ne verujući da te njegove sklepane kamere zaista funkcionalne uvereni da je u pitanju bezazleni ludak.
Njegov meki fokus, pogledi u prolazu na žene iz Kijova su iskrivljeni, neobično komponovani i loše odštampani — manjkavi zbog ograničenja primitivne opreme i niza namernih grešaka u obradi koje su imale za cilj da dodaju „poetske nesavršenosti“. Momenti ekspozicije i okvir kadra su neobično nadahnuto birani u trenutcima kada bi mu srce zastalo.
Erotičnost i začudnost njegovih radova proističe upravo iz njihove oduševljene ne savršenosti. Slike su pune grešaka nedovoljno ili preeksponirano, van fokusa, uprljane prašinom, umrljane nepažljivom obradom ali Tihi to objašnjava: „Greška. To je ono što čini poeziju.“
Otkrio ga je komšija Roman Buksbaum kasnih 1990-ih i uz pomoć Haralda Simana predstavio na Bijenalu u Sevilji 2004. Potom je usledila velika retrospektivu 2008. u Centru Žorž-Pompidu. ipak, Miroslav Tihi, buntovnik, nije želeo da se njegova dela javno prikazuju.
Kolekcija „Umetnici za Tihog — Tihi za umetnike“ fondacije Tichi Ocean je jedinstvena. Naziv fondacije je igra reči na češkom: Tichy Ocean znači „Tihi okean“. Jedinstvena je zbog svog porekla. Nastala je i još traje kao razmena. Umetnici iz celog sveta razmenjuju svoja umetnička dela za fotografiju Miroslava Tihog. Razmena je počela: 1992. godine, kada je Tihog u Kijovu posetio Arnulf Rajner, Tihi je odbio da mu bilo šta proda. Ali nije imao ništa protiv razmene. Od tada, veliki broj popularnih, svetski poznatih, manje poznatih, pa čak i nepoznatih umetnika menjalo je svoja dela za njegove fotografije. Svi razmenjeni radovi potiču od umetnika koji su poštovaoci Tihog.
Ono što je kod ovog izuzetnog umetnika fascinantno sastoji se u jednostavnoj činjenici da je život posvetio umetnosti koja je sama po sebi toliko izvesna da joj ne treba ni javnost ni priznanje. Strasna predanost koja pokazuje neodvojivost života u umetnosti. Život postaje umetnost i umetnički život, bez ikakvih kompromisa. Koji umetnik ne bi želeo da svoj život posveti takvom cilju? Želja je razlog za ovu fascinaciju. Ali želja je samo želja sve dok nije zadovoljena. Nakon što se zadovolji, nestaje kao jutarnja rosa. Ali može li se ova želja inspirisana Tihim ikada zadovoljiti?
Artforum International opisuje Tihog kao „ umetnika koji je praktično iznova izmislio fotografiju“, obnavljajući meki fokus, manipulisanu fotografiju kasnih 1800-ih, ne kao iskrivljavanje medija već kao nešto poput njegove suštine. Ono što se za njega radi nije samo trenutak snimanja već i fizičko hemijska aktivnost materijala, koji nikada nije u potpunosti stabilan.“
„Sve što vam je potrebno su želja za posmatranjem, loša kamera i da ne gledate kroz nju već u predmet svojih interesovanja , a ako želite da bidete slavni morate snimati lošije od bilo koga pre vas“: su reči ovog retkog umetnika koje jezgrovito sintetizuju njegov umetnički i životni postupak.
Miroslav Tihi je rođen 1926. u Netčicama Moravska – Čeehoslovačka a preminuo je 2011. Kijovu Češka.
Nik kejv o fotografijama Miroslava tihog
Priredio: Milan Peca Nikolić
Fantastične fotke i neverovatan lik! Nisam znao za njega...Divna priča!
uptavo sam poslao jedan svoj rad fondaciji Tihy ocean na trampu.