Pre nekoliko dana neumorni FB podsetio me je na rodjendane prijatelja za taj dan. Već izvesno vreme, sem baš bliskim prijateljima,nikome ne čestitam rodjendane preko fejsa, mislim u sebi, kako treba da te važne datume makar obeležimo tako što se čijemo uživo. Ovo jedno podsećanje nažalost više nije bilo moguće obeležiti nikako, ostalo je samo kao podatak u nikada ugašenom FB profilu . Podsećanje na rodjendan mog prijatelja i kolege Bogija.
Retko iza nekoga u generacijama bliskim mojoj ne ostane baš niko ko bi ga se makar na taj jedan dan u godini setio a eto, sa Bogijem, onda kada se i on preselio na drugu stranu se nekako desilo baš tako. Neka ovaj tekst bude mali prilog sećanju na dvoje izvanrednih ljudi, vizionara i izyzetnih inženjera Bogija i njegovu Zoricu Petrović.
Prvo sam upoznala Zoricu. Došla je u nekada veliku telekomunikacionu kompaniju sa grupom mladih inženjera odabranih medju puno dobrih. Posle mnogo godina u Pupinu, i sa ove udaljenosti, slobodno mogu da kažem da su bili medju najboljima koji su započeli rad na razvoju prve domaće digitalne telefonske centrale. Nedugo posle Yorice, rekla bih i da je ona tome kumovala, u Pupin je došao i Bogi . Bile su to dobre godine, godine rada na dobroj opremi, entuzijazma, pristojnih plata i druženja iz koga je ponikao i po neki brak. Dvoje mladih ljudi zaludjenih elektronikom, dugački radni dani, Bogijeva glava u oblaku dvanskog dima i sa uvek prepunim lončetom kafe. Pomalo nadrealna slika , kad se posmatra sa ove daljine , taj dim u kancelariji. No Bogija iz tog vremena ne mogu drugačije da se setim.
Zato mi je trenutak kada su njih dvoje zajedno dali otkaz bio potpuno iznenadjenje. Na oproštaju u maloj ličnoj ispovesti čula sam da su rešili da se okušaju kao u sopstvenoj firmi i da će deo poslova iz Pupina nastaviti da rade ‘od kuće’. Ona je činila ‘pametnim’ prazne motoroline čipove’ a Bogi je projektovao matične ploče na način, kako je sam tvrdio, trudeći se da ne pokvari Zoricin dizajn. Možda su već imali osećaj da industriji ne ide dobro, pa su medju prvima rešili da primene rezervni plan. Usledilo je nekoliko godina u kojima su i dalje intenzivno radili projeku digitalne centrale i uporno razvijali nova područja. Vidjali smo se povremeno, diskutovali šta i kako dalje. Bilo je to vreme sa puno rada i malo para, vreme neizvesnosti. Posla je bilo sve manje, ekipa se polako razilazila po svetu a njih dvoje su se bez mnogo pompe prebacili na sasvim drugu oblast, akustiku.
Nikad nisam pitala Bogija kada je i zašto to prelomio, ali su njih dvoje u svemu čega se uhvate u poslu išli ka tome da budu najbolji. To zahteva mnogo rada, ponekad i previše, zaboravljanje na odmor, jurnjavu da se u isto vreme pomogne starim roditeljima, njihove bolesti i smrti. Pamtim kako sam posle nekoliko godina borbe sa bolešću oca jedan dan dočekala Zoricin poziv u kome me ona pita za savet jer je i njena mama obolela od iste bolesti i kako nam je to bila tema poslednjih razgovora. Nisam mogla ni da pretpostavim da su to bili naši poslednji razgovori. Uporedo sa majčinom bolešću, Bogija je počelo da izdaje srce. Zorica je negovala jedno po jedno a onda je i nju bolest stiga iz zasede. U tišini, u ratu za život ipak je uspela matematički, na elegantan način reši neke veoma složene probleme vezane za dizajn malih akustičkih prostora bez uplitanja elektronike i tehnologije materijala.




Zauzeta sopstvenim borbama o njenom zdravlju nisam znala ništa dok me jednog jutra nije sačekala Bogijev poruka” Zorice više nije bilo medju nama. “Sklopiću kockice koliko im je bilo teško, tek sledećih godina, u razgovoru sa Bogijem, sklopiću kockice i koliko su njih dvoje uradili , čak i toj bolesti, slike projekata i gotovih muzičkih studija bile su impresivne.
Za nekoliko godina njihov način projektovanja i njihov rad postali su poznati u svetu, Bogi je u godinama rada i komunikacije sa muzičarima i akustičarima postao naširoko poznat. Strast sa kojom je sve to radio, preciznost, volja da svakome ko želi objasni potanko i principe i svoje ideje i poštovanje koje je stekao medju stručnjacima iz te oblasti bili su fascinantni.
Svestan da mu je zdravlje na kritičnoj ivici, čini se kao da je grabio svaki dan kao poslednji za rad ne štedeći se ni najmanje. Posle majčine smrti koju je kao i Zoricu predano negovao do poslednjeg dana ostao je manje, sem par prijatelja koje je euforično povremeno uvodio u svet svojih projekata-
Nekoliko meseci sam mu pomagala na nekoliko projekata, ali je bilo teško pratiti sve njegove zamisli. Još teže, nagovoriti ga da smanji tempo i prištedi se. Nije bilo načina da projekte uspori, da one neizgledne odbija, da smanji vreme pred računarom. A kao u nekom zahuktalom filmu, posle godina učenja broj ponuda za projektovanje studija je rastao, ocene gotovih studija su bile najveće, javljali su mu se sa ponudama iz svih delova sveta.
Ulazio iz jednog posla u drugi. Da bi pre 3 godine u jednom od tih divnih akustičnih prostora u Nišu, medju muzičkim i tehničkim instrumentima, dok je radio baš to što voli , njegovo srce samo prestalo da radi. Da je mogao da bira kako, možda bi tako i poželeo da ode, radeći. Da je mogao da bira , ostavio bi Bogi sebi ipak još koju godinu da svo to znanje i njegov i Zoricin način projektovanja muzičkih studija pretvori u ozbiljan udžbenik za šta je odavno imao ponuda nikad vremena.
Vreme je iscurelo mnogo brže nego što je i za sebe i za Zoricu mogao da pretpostavi i bilo je momenata kada sam bila ljuta na život. Posao bi čekao, nikad i nigde ne bi pobegao, ali to nije bio puki posao nego strast. A posle, dumam, možda je svakome od nas zaista zapisano koliko koraka i dana i životu mu preostaje, da nisu makar u poslu žurili ne bi ni to što su zamislili ostvarili i bili srećni sa tim što su umeli da urade.
Nama , prijateljima i poštovaocima onoga čime su se bavili ostaje medjutim žal što baš niko nije imao dovoljno znanja da nastavi da radi na njihov način. Meni, sada kada sam već penzioner, ali sa ne malim interesosvanjem da makar pratim vrtoglave nove stvari u tehnologiji, padne na pamet ponekad koliko bi se moji prijatelji radovali da su imali šansu da i oni to dožive . Ja Bogijev FB ne brišem, ako nigde više , neka ga u tom virtuelnom prostoru u kome je prilično uživao.
Autor teksta: Ljubica Turudić
fotografije i video: Milan Peca Nikolić
Neki čitaoci mi rekoše da su plakali čitajući tekst.
Bogi je posthumno svrstan među 4naj znčajnija inženjera današnjice. Pročitajte članak!
https://andymacdoor.com/en/acoustic-diffusers/141-diffuser-the-quest-for-the-best-acoustic-diffuser-pioneers-and-studies.html
OD DOKUMENTACIJE, ISTRAŽIVANJA, RADOVA, STUDIJA PROJEKATA NIJE NIŠTA SAČUVANO. STVARNO SMO VANDALI!