Imam pet, šest godina. Mlađa sestra je dobila šarlah, pa su me roditelji ostavili kod Nane u selu da se i ja ne zarazim. Koliko se sećam tada sam prvi put ostao sam. Imanjce je ušuškano između voćnjaka i bagrenjaka obraslog ostrugom i trnjem. Uokolo još nekoliko sličnih kuća od naboja odvojenih obalama, baštama i bagrenjacima u kojima tavore Nanini rođaci. Preko dana poneko i svrati da u plehanom tanjiru donese kuvani kukuruz, dinju ili da pozajmi nešto. Prži sunce, pčele zuje, zunzare se lepe za viseće trake, svinje cokću nad valovom žvaćući kore lubenica, a u najvećoj žezi se oglasi i po koja gugutka. Pod tremom kada sunce naiđe na tu stranu flaše sa višnjevačom zasijaju kao rubini iz bajke o Zoločki. Na travi se greje limeno korito sa vodom za kupanje dok Nana kiseli krastavce.
Predveče se kokoške popnu na dud, a rundov krene da njuši krtičnjake vukući na lancu račvasti panj. Ako u granju drvljanika oseti tvora raspomami se i laje sve dok prestravljeni smrdljivko ne šmugne u gustiš. Zatečen, stane da cvili i trlja njušku o piljevinu ne bi li se oslobodio smrada. Kad nana zalije cveće senke postanu kose i duge. Nebo pocrveni, od čega izbeljeni zidovi kuće i štale utonu u zlatno žutu, a uskoro sve poplavi i počne da gubi oblik. U selu nema ulica pa ni ulične rasvete. Tek ponegde se kroz granje ukaže žižak petrolejke iz komšijskih kuća, ali i on brzo utrne. Kada se spusti noć sve utone u plastičnu tamu, a krošnje voćnjaka dobiju sablazne oblike. Tamo nešto odnekud počne da raste i širi jezu.
U susednoj sobi ’odžakliji’ Nana katkad zahrče kao da ropće. Premorila se, trčeći okolo u strahu da mi se šta ne desi. Voli me, ali sam joj dojadio. Polomio sam joj cveće. Dva puta sam hteo da se popnem na bunar. Ujeo me je gusak dok sam po kaljuzi jurio guščiće. Predveče sam i po turu dobio, a onda sam plakao, nisam hteo da jedem i tražio sam da idem svojoj kući.
U šporetu još dogoreva žar, a ispod ikone Svetog Đorđa tinja kandilo. Gluvo je doba. Probudila me je neka zebnja, a išlo mi se na nošu. Ništa se ne miče, ponekad se samo iz čestara oglasi buljina. Mutne senke kao da mile po neravnim zidovima. A onda zakukurikaše petlovi, prvo slabašno i iz daleka, pa sve glasnije i bliže.
Još nije svanulo kada je Nana počela da me oblači. Mrzeo sam to mornarsko odelce. Ne sećam se zašto, ali u njemu sam se osećao glupo. Žuljalo me je iako je bilo preveliko. Morao sam na silu da popijem mleko koje je drukčije mirisalo. Da joj se ne bih odupirao Nana mi je dala da se igram Mustafom. Juče ga je kupila od ciganke torbarke koja joj je posle gledala u karte. Mustafa je bio igračkica napravljena od dve ping pong loptice. U jednoj je iznutra bio zalepljen komadić olova, tako da se Mustafa uvek vraćao na noge ako bi ga ko obrnuo na glavu. Imao je veoma tužno i pomalo zlokobno lice, ali je u detetu tim saltom mogao da izazove radost. Dok sam pokušavao da ga zasmejem, prevrnuo sam šolju sa mlekom i uflekao mornarsko odelce. Nana je bogoradala dok me je presvlačila i jedva mi je vratila Mustafu.
Jutro jedva da je počelo da se nazire kada smo krenuli. Puteljak je vodio kroz bagrenjak. Uska staza se jedva nazirala kroz gustiš, s’ vremena na vreme bi me pecnula neka kopriva po golim nogama, a ona bi me čvršće stezala za ruku i grabila dalje. Najednom je iz granja prhnulo jato divljih golubova, raspršivši se lepećuči krilima. Srce mi je stalo. Mislim da se i nana prenula pa me je podigla i neko vreme nosila u naručju. Pošto nisam bio baš lak zadihala se i spustila me kada smo izašli na makadam. Put je vodio ka železničkoj stanici koja nije bila ni kilometar daleko, a meni se činilo da smo već prešli pola tamnog vilajeta.
Još nije počelo da zori, ponovo mi se piškilo pa smo morali da stanemo pored krajputaša koji je jedva virio zakorovljen u obali i razvežemo komplikovane špilhozne. Nisam baš izdržao. Iza krivine je napušteno ciganjsko groblje. Tada još uvek nisam imao jasnu predstavu o tome šta je to zapravo groblje, ali me je neka nelagoda vukla nazad pa sam kočio koliko sam god mogao, tako da je Nana morala da me cima i vuče za sobom ponavljajući sto puta da tu nema ničega. Kada je prenuti zec, pred nama kukavički strugnuo iza jednog nakrivljenog spomenka u žbunje kupine nana skoro da je vrisnula a ja sam joj se zavukao u skute i ukopao se na mestu drhteći kao prut.
Na stanicu smo stigli pre svitanja kada je nebo tek počelo da se plavi. Nije bilo nigde nikoga sem skretničara koji je kunjao u kućici pored rampe. Čekaonice su bile zaključane, a peron je smrdeo na ugalj. Kraj zgrade su stajala neka rabadžiska kola pokrivena orošenom ciradom. Konj je mirno žvakao iz zobnice, ali kočijaša nije bilo nigde, Verovatno je spavao na dnu kola. Nana mi je nudila komad lepinje sa mladim kajmakom, a ja sam hteo da mi vrati Mustafu koga mi je bila oduzela. Ne prođe dugo, a začu se prvo pisak, a onda se uskotračnom prugom iz daleka pojavi i mala lokomotiva sva u pari i dimu. Debeli skretničar se trže istrča iz kućice i poče da spušta rampu, a iz stanice uvlačeći košulju u raspojasane pantalone izađe i otpravnik vozova sa crvenom šapkom i stade mirno. Konj zafrkta i stade da struže kopitom a pod ciradom nešto bezoblično krenu da se miče i rasteže.
Majušni vagon je bio polu prazan. Nekoliko putnika je kunjalo ili spavalo, naslonjeno na prozore ili svoje stvari. Debeli pop u crnoj mantiji, Jedna još deblja žena preko puta. Zuza u sto podsuknji sa cegerom, čovek sa kartonskim koferom i dva tri usnula gospodina sa suprugama koje su im sanjive visile na ramenima. Poneko bi kada je voz kretao protrljao oči i ponovo se vraćao u ne tako udoban, ali ipak prijatan san. Nana stavi svoj ceger ispod kolena i stisnu u rukama novčanik, pa me upozori da sedim lepo i držim se za ruku, jer voz može naglo da zakoči. Bio sam ljut na nju jer mi je ponovo oduzela Mustafu. Klupe od drvenih daščica nisu delovale baš udobno, a oko nogu sam se nenaviknut na hod već bio ojeo. Dok sam gledao kako rabadžijska kola gube utrku sa vozom činilo mi se da mi stojimo a tek osvanuli pejzaž sa kolima i kukuruznim poljem ide u nazad. Uto se pojavi i kondukter i uz raspravu o mojim godinama naplati Nani jednu ipo kartu, pa kada izbuši kartončiće tek onako dodade:
„Unučić?“ A nana mu nezadovoljna što me nije uspela švercovati mrzovoljno uzvrati.
„Taman posla. Čuvam đavolčića na nekoliko dana. Ne skrašava se. Na glavu mi se popeo. Vodim ga kod sestričine da danem dušom. Ona ima troje pa će se valjda i ovaj smiriti.“
Kondukter htede da me pomiluje po glavi, a ja se izmakoh i okrenuh ka prozoru tražeći pogledom u uzmičućem pejsažu zapregu koja je sve više zaostajala. Pored prozora prođe par kuća sa dvorištem u kome je kao žirafa stajala crvena vršalica, promače dug šumarak, lokomotiva ispusti oblak pare a začu se i pištaljka pa uđosmo u tunel a unutra zamirisa na dim. To zaranjanje u mrak me je više uzbudilo nego uplašilo. Verovatno je to bio prvi tunel koji sam doživeo.
Kada izronismo iz mraka u kupeu su bila još dvojica visokih i suvonjavih ljudi u identičnim crnim odelima sa šeširićima na glavama. Hodali su među klupama tamo amo po vagonu držeći se za ručke koje su visile sa plafona kao da traše gde je najzgodnije da sednu i nešto tiho govorili jedan drugom u uvo.
Okrenuh se prema nani pa kada videh da je i ona zaspala pokušah da joj iz džepa prsluka pažljivo izvučem Mustafu. Prsluk je bio tesan a džep predubok pa se Nana na moj dodir okrete na drugu stranu i stavi ruke preko stomaka a ja odustadoh.
Pogledavši u stranu na klupi ispred sebe ugledah jednog od one dvojice kako mi se osmehuje i teatralno podiže smešni šeširić. Oborih uplašen sluteći da me je spazio u mutnoj radnji. Međutim njemu se jednim pokretom ruke na licu nađe crveni klovnovski nos. To me zasmeja, a on pucnu prstom i mahnu rukom kraj mog uva i otuda ’izvadi’ petlića od šećera na čačkalici i ponudi mi ga. Kad krenuh da ga uzmem on ponovo odmahnu rukom a umesto lizalice se pojavi buket papirnog cveća sa koga se klatila drvena ptičica. Zatim skloni ruku i pruži mi drugu na čijem je dlanu opet bio onaj šećerni petlić, a kad posegnuh za njom on je povuče i vrti onu drugu u kojoj se nalazio moj Mustafa. Potpuno me je opčinio. Izmicao mi je Mustafu levo desno pritom se osvrćući oko sebe da bi me zavarao, pa kada skoro dohvatih igračku on prinese šaku licu i iz leve duplje izvadi stakleno oko i pruži mi je da ga uzmem. Zaledio sam se gledajući kako mu se sablazna kuglica ljuljuška na dlanu. Hteo sam da vrisnem ali mi se svo telo oduzelo a suvo grlo ostalo bez glasa. Uto voz zaroni u sledeći tunel.
Kada smo se ponovo obreli u već poodmaklom danu užasnut sam u šaci držao Mustafu. Klovna više nije bilo. Nestali su obojica. Grlo otpusti i ja poček da vrištim i ridam krijući se u nanin Skut. Uto voz naglo zakoči. Točkovi zaškripaše. Putnici samo što ne popadaše sa klupa. Nasta vika. I Nana se prenu i osvesti, protrese mi ramena i siknu ljuto:
„Sto puta sam ti rekla da se držiš za ono. Mogao si vrat slomiti. Šta tu cmizdriš, kukavice!“
Uto se pojavi kondukter.
„Ima li povređenih? Jeli neko od vas dirao kočnicu? Čujete li šta pitam? Jeli neko dirao kočnicu ovde.
Sanjivi putnici su gunđali i tražili stvari koje su se razletele kojekuda.
„Ja, ljudi, ljudi… Kakav ste vi to narod? Znate li vi kolika je za to kazna.“
I dalje sam cmizdrio i jecao. Nana kao zolja skoči na konduktera:
„Šta se ti tu dereš. Što ne vozite pažljivo. Vidi šta ste mu radili. Moglo je dete vrat da slomi pa da ja opet budem kriva. Platila sam lepo kartu ipo, a nema ni pet godina. Ajde ga sad ti smiri.“
Kondukter odmahnu rukom, dodade pripitom trgovačkom putniku beretku i kofer koji su odleteli daleko i povuče se.
Na sledećoj stanici lokomotiva se zaustavi da dotoči vodu i utovari ugalj dok se kondukter žustro raspravljao sa šefom. Niko nije izlazio, ali se u vagon popeše dva mrka milicionera. Pop poče da ječi i stenje a debela žena zakrešta:
„Drugovi, rebro mu je naprslo, mogli smo svi izginuti. Ovo je tragedija kako voze. Tragedija!“
Brka se nije dao omesti:
„Lične karte na pregled. Svi!“
Za njim je išao kondukter vukući ga za rame:
„Kažem vam neko je povukao kočniscu. Bila su tu dva usukana Rumuna. Cirkuzanti…“
„Pa gde su sad? Isparili?“
Brka se počeša po glavi, pa podiže glas?
„Neka svi putnici provere da li im nešto fali. Novčanici, novac, dokumenta, prstenje satovi.“
Nastade pometnja. Ljudi počeše da se hvataju za džepove, preturaju po tašnama i torbama. I Nanu spopade panika. Zavlačila je ruke u tašnu, pod suknju, pod bluzu. Neko je vikao da mu nema ovoga, neko onoga. Popu su odneli i epitrahilj i srebrnu kadionicu, debeloj venčani prsten, parovima sve što je vredelo… Brka se izvi iznad nane pa je sa one svoje milicionerske visine šeretski upita:
„Šta je strina kod tebe se nisu zavlačili gde ne treba?“
Ona ga gadno odmeri:
„Nemoj da si bezobrazan, ako si vlast nisi bog.“
„Nemoj ja tebe da odvedem u stanicu pa da te malo tamo pretresemo.“ Reče brka, ali joj ipak namignu, pa se obrati meni:
„A ti junačino, zašto cmizdriš, fali li tebi nešto, ili ti je maca pojela jezik?“
Ja sam i dalje jecao stežući u ispruženoj ruci Mustafu, pa briznuh u plač i bacih se u nanino krilo kad on pokuša kao da me pomiluje po glavi. Nana ne izdrža pa siknu:
„Pusti dete na miru, fitmije ti dušu popile. Da vi radite svoj posao ne bi vam lopovi vozove harali.“
Brka malo ustuknu, ali ipak otpljunu :
Znam ja takve dobro, stara si ti četnikuša, da nije ovog cmizdravca sad bi ti buvara guzicu ’ladila.“
Uto lokomotiva bučno otpusti oblak pare, a šef stanice pištaljkom dade znak za pokret. Red je red, pa makar bio i vozni.
Autor: Milan Peca Nikolič
Pogođena atmosfera, filmično, stilski izbrušeno, lep jezik. Priča koja se pamti.