U osnovnoj školi, nastavnica srpskohrvatskog jezika nam je jednom nedeljno davala domaći zadatak: da pišemo tekstove na zadate teme. Ove tekstove nikada nije pregledala. Jedino je, s vremena na vreme, prozivala nasumice izabranog učenika da pročita šta je napisao. Nije mi dugo trebalo da shvatim da ne moram ništa ni da pišem. Kada bi me prozvala, pomno bih piljio u praznu svesku i na licu mesta glasno izmišljao ono što sam navodno napisao. To je par puta prošlo. Dok se jednom nije toliko oduševila mojim ‘tekstom’ da me je pozvala da joj donesem svesku kako bi u nju upisala poruku za roditelje. Polako sam odšetao do njenog stola. Kada je otvorila svesku samo joj se glava malo pomerila unazad. Ni reč nije rekla. Uzela je penkalo i napisala: “Molim vas da sledećeg ponedeljka u 7 uveče dođete u školu na razgovor”. Podigla je pogled ka mom totalno crvenom licu i blago mi rekla: “Nemoj da zaboraviš da ovo pokažeš ocu i majci”.
Malo kada u životu sam osetio takav blam. Kada sam došao kući samo sam rekao mojima da ih nastavnica zove na razgovor ne pominjući razlog. Da ne bih rizikovao da me spreče da tokom vikenda igram fudbal od jutra do mraka. U ponedeljak uveče, kada se otac vratio sa razgovora, odmah sam shvatio da pokušava da ostavi utisak da je besen, iako je očigledno bio prilično ponosan. Nastavnica mu je rekla da imam neverovatnu imaginaciju i smisao za naraciju i da su svi domaći zadaci koje sam ‘čitao’ bili fantastični, a posebno ovaj poslednji kojim je bila totalno oduševljena. Ipak, rekla mu je, moraju da nađu način kako da me kazne da ne bih razvijao naviku da školu završavam sitnim prevarama. Pa su tako smislili da moram da napišem ne samo sve zadatke unazad, već još nekoliko dodatnih, i to samo za dve nedelje (što je značilo da moram da pišem jedan tekst na dan). Bio sam očajan! Tada nisam voleo ni da čitam, a kamoli da pišem. Kada bi me neko, u to vreme, pitao koje su mi najveće sposobnosti verovatno bih naveo: spoljni felš, makazice, lob, dribling u trku, šut glavom, forhend u pingiću, možda sviranje klavira…a, ako bih baš morao da navedem i neku ‘akademsku’ sposobnost, to bi sasvim sigurno bila matematika. Pisanje ni u ludilu. Zbog toga sam odmah ponudio ocu alternativnu kaznu: da me premlati a da mi nastavnica upiše keca u dnevnik. Ali, nije vredelo. Sadista nije odsustao od mučenja pisanjem.
Taj očekivani horor se pretvorio u jedno krajnje lepo iskustvo. Otkrio sam ne samo da imam neki talenat za pisanje, već i da u tome zaista uživam. Da li je tu bila u pitanju identifikacija sa agresorom ili nešto drugo, nikada nećemo saznati. U svakom slučaju, jedna laž, koja je proizvela kaznu, potpuno je promenila moju samopercepciju i time uticala na moj celokupni život.
Laž je veoma komplikovana tema. Čovek ponekad laže druge, ali takođe neretko laže i sebe samog. Svesne laži mogu biti izraz slabosti karaktera i pokušaj da se izbegnu konsekvence; mogu imati za cilj da se drugima predstavimo boljim nego što jesmo; ili da nekoga izmanipulišemo da uradi ono što želimo; možda da opravdamo zašto negde kasnimo ili nećemo ni doći; nekome je laganje omiljena ‘igra’; a ima i onih kojima je ‘kompulzija’. Čak i kada čovek samo preteruje, postoji rizik da to preterivanje preraste u laž. Ljudi lažima izvrću činjenice, izmišljaju događaje ili osećanja sa ciljem da nekoga obmanu.
Nesvesne ‘laži’, utoliko, možda i nisu prave laži. Ali svakako kreiraju određenu iluziju koja je namenjena tome da nekoga prevari. A taj neko nismo samo mi sami, već možda još više svi drugi oko nas. Kada potiskujemo nesvesne želje, obično to radimo zbog toga što one ugrožavaju ne samo našu sliku o sebi, već i sliku koju kreiramo drugima oko nas. Ta slika je lažna jer nas ne predstavlja onakvim kakvi zaista jesmo, ali - pošto je kreirana nesvesnim mehanizmima - više govori o našem moralu (pokušaju da se bude u skladu sa društvenim očekivanjima uprkos željama) nego o nemoralu, koji bi se manifestovao u direktnom laganju.
Laganje je, sasvim sigurno, etička tema, kao što je i psihološka, sociološka, antropološka, kognitivna, pa čak i pravna.To je previše tema da bi ih čovek obradio u jednom ovako kratkom tekstu. Da pomenem samo etičku dimenziju laganja. Kant je, na primer, smatrao da laganje nikada, bez izuzetka, ne može da bude etički izbor. Ovo je očigledno problematična tvrdnja. Recimo, kada su nacisti pitali mog dedu da li u svojoj kući krije jevreje i partizane, njegov negativni odgovor je bila čista laž, a, ipak, jedan veoma validan etički izbor, pošto bi istina značila smrt ljudi koje je pokušavao da spase. Da ne pričamo o tome da, psihoanalitički posmatrano, iz činjenica da lažemo sami sebe, pa tako i druge, direktno sledi da, u skladu sa kategoričkim imperativom (univerzalizovanjem maksima sopstvene volje), moramo prihvatiti da i drugi imaju pravo da, na sličan način, lažu nas same.
Meni je uvek bila najinteresantnija ova psihološka dimenzija kompulsivnog laganja, pošto sam imao par prijatelja koji su lagali pod ‘dobar dan’ i to najčešće, činilo mi se, bez ikakve potrebe. Šta je to što ih je nagonilo da lažu? Koji cilj su mislili da postižu?
Da bi ovo razumeli, hajde prvo da razjasnimo neke osnovne pojmove psihoanalize. U eseju o narcizmu, iz 1914. godine, Frojd je definisao ego-ideal kao unutrašnji imidž sebe samog koji odslikava ono što osoba želi da postane, na osnovu vizije drugih ljudi koje doživljava kao idealne. Ovaj idealni ego je objekt samoljublja i predstavlja substitut izgubljenog primarnog narcizma, kada je ego osećao neograničenu ljubav prema samome sebi, nevezano za bilo koji imidž ili simboličku predstavu o tome šta bi trebalo da bude. Frojd je uočio da odnos ega i ego-ideala uopšte nije harmoničan, već lako prerasta u konflikt, kada ego ne oseća da je u skladu sa sopstvenim ego-idealom. U kasnijoj fazi, Frojd ove osobine ego-ideala pripisuje super-egu, koji je, u neku ruku, interiorizovani autoritet, kanal preko koga se spoljašnja očekivanja pretaču u unutrašnje norme i osećanja, kao što su osećanje ponosa ili osećanje krivice. On može da podržava ego (Frojd daje primer humora, gde superego i ego deluju u skladu), ali može da bude i negativan, zahtevan i sklon kažnjavanju ega (kao, recimo, u slučajevima depresije).
Lakan je kasnije preimenovao ego-ideal u ‘idealni ego’ i opisao ga kao konstitutivno važan za uspostavljanje ega unutar imaginarne/simboličke realnosti koju za sebe konstruiše. Subjekt, ego, odredjen je jednom fundamentalnom disonancom, koja proističe iz nepovratno izgubljene neposrednosti primarnog narcizma. Taj nedostatak se nadoknađuje nekom idealnom simboličkom konstrukcijom sebe samog, koja, naravno, konstantno mora da se usaglašava sa principom realnosti, da bi se obezbedila operativna kompetentnost koja je neophodna za uspešno preživljavale u svetu.
Gledano iz ove perspektive, kompulsivno laganje predstavlja jednu od metoda izlaženja na kraj sa problemima koji nastaju iz neprevaziđenog a, s druge strane, nezadovoljenog narcizma. Radi se o mehanizmu ‘ospoljavanja’. Ego izvrtanjem stvarnosti u kontinuitetu pokušava da održi privid idealnosti. Svestan stvarnosti, koja je u neskladu sa idealom, on ne može neposredno da zadovolji narcistički poriv. Međutim, ospoljavanjem ego ideala, lažnim predstavljanjem kao da je u skladu sa onim što idealno želi da bude, Ego omogućuje sebi da sebe vidi ‘očima drugih’. S obzirom na to da narcistički ego odrasle osobe sebe voli samo ako je u skladu sa ego-idealom, njegova je pretpostavka da ga i drugi vole upravo zbog idealnosti. Ljubav drugih, koja je postignuta lažima, tako omogućuje zadovoljenje narcističke potrebe, čak i kada je Ego svestan da je, u stvarnosti, daleko od ego-ideala. Simbolička, narativna idealnost se, zbog toga, mora podržati svim ‘dozvoljenim’ i ‘nedozvoljenim’ sredstvima.
Odavde proizlazi kompulsivnost laganja: narcistički ego je direktno ugrožen svakim, pa i najmanjim utiskom neidealnosti. Neidealnost, u njegovim očima, proizvodi nevoljenost, a nevoljenost onemogućuje samoljublje, koje je vitalna potreba narcističkog Ega.
Meni je uvek bilo tužno kada vidim nekoga ko smatra da je uslov da bude voljen to da ga drugi vide kao ‘idealnog’. Jer, to najčešće uopšte nije slučaj. Ljude volimo ne samo zbog njihovih vrlina, već i zbog njihovih mana. Volimo ih takve kakvi jesu a ne kakvi se prave da mogu biti. Volimo ih i zbog ljubavi koju osećaju prema nama. Ova razmena pozitivnih emocija, bez obzira na neku spoljašnju kategorizaciju vrlina i mana – upravo i jeste ljubav. Ona ima svoju dinamiku koja uopšte ne zavisi od individualnih ego-ideala. Ali, jako je teško ubediti narcistički Ego odrasle osobe da je to zaista slučaj. Ne zato što u to, u principu, ne bi mogao da poveruje. Već zbog toga što takvo verovanje ugrožava narcističku osnovu njegovog identiteta.
Psihoanalitičari smatraju da ovakav narcistički sindrom odrasle osobe proističe iz, opravdanog ili neopravdanog, osećanja nevoljenosti u ranoj mladosti. Transfer prirodnog dečjeg samoljublja na identifikaciju odrasle osobe koja je prevladala narcizam, direktno zavisi od toga koliko se osećamo prihvaćenim i voljenim u ranoj mladosti.
Najveća greška koju neki roditelj može da napravi je da ovu ljubav uslovljava dečijim ponašanjem. Ovim se razvoj super-ega i ego-ideala postavlja u kontekst jedne komplikovane dinamike narcizma i njegovog ospoljavanja, koja dečiju potrebu da budu voljeni pretvara u neophodnost da budu percipirani kao ‘ispravni’ – bez obzira na ljubav koju roditelji stvarno osećaju prema njima. Time se otežava rano prevazilaženje narcizma i omogućuje razvoj mehanizama stvaranja iluzije ‘idealnosti’ koji, u nekim slučajevima, uključuju i osećanje neophodnosti kompulsivnog laganja. Nekada pomislim da me je ljubav roditelja za koju sam osećao da je neupitna čak i kada su me kažnjavali, pa makar i pisanjem, spasla od toga da postanem kompulsivni lažov. Zbog toga sam uvek verovao da je jedino što zaista možemo da pružimo svojoj deci, ako želimo da postanu srećne i samosvesne odrasle osobe: bezuslovna ljubav. Nije da će ih spasiti od mnogih problema koje im život neminovno donosi. Ali će im sasvim sigurno olakšati da se sa tim problemima nose. Narcistički sindrom, koji uključuje kompulsivno laganje, možda pomaže Egu da se u određenim trenucima oseća voljenijim, ali mu nikada ne razrešava bazični problem nevoljenosti.
Laž je kao analgetik. Čini da bol ne osećamo u određenom momentu. Ali, jedino pravo rešenje za problem nevoljenosti je – ljubav…
Autor: Slobodan Simović