Da bih delovao zanimljivije nego što inače jesam, jedne avgustovske večeri 1989. godine, sedeći na dubrovačkim zidinama posle ukusne večere, nadahnuto sam ispričao životnu priču Hedvige Kisleer (Hedi Lamar) jednoj švajcarskoj dami. Imao samu u rukavu nekoliko takvih storija koje se slušaju bez daha. One su me uvek vadile iz škripca ako bih se iz radoznalosti, ili sticajem okolnosti našao u kakvom društvu kojem ni po čemu ne pripadam. Taj neverovatni spoj genijalne matematičarke i super ikone Holivuda iz nekih razloga malo ko je bio u stanju da uoči. Uža matematička javnost je znala jedno, ali zanemarivala drugo, a svet šou biznisa i glamura i onako nije obraćao pažnju ni na šta drugo sem na fizičku lepotu i harizmu. Previše i jednog i drugog u jednoj osobi je stvaralo tu „žutu mrlju” koja je sprečavala da se ova dva aspekta u javnoj sveri spoje. Postojalo je tu i nešto drugo, još tajanstvenije što je lebdelo nad sudbinom fatalne Bečlijke.
Osnovna linija priče je jednostavna: izuzetno nadarena devojčica, stopostotna sluhistkinja, ćerka bečkog bankara Frojdovog poznanika, odrasta u krutoj atmosferi. Dok joj otac razgovara sa psihoanalitičarem, ona, u nameri da obrati pažnju na sebe, uzima kompleksni džepni sat i rasklapa ga deo po deo prateći njihove reakcije. Kada očev manirima pritajeni gnev dostigne vrhunac, ona sat precizno sklapa i vraća u funkcionalno stanje, podešavajući tačno ne samo zemaljsko vreme već i mesečeve mene i položaje ostalih planeta sunčevog sistema. Fascinirani Frojd, shvatajući da ima pred sobom kapriciozno stvorenje izuzetnih sposobnosti, savetuje porodicu da devojčicu upišu elitnu podmorničku akademiju koja će razviti oba talenta i umiriti njen bujni temperament. Tako Hedviga sa jedva dvanaest godina postaje kadet.
Dok je krupan mesec lenjo izranjao iza horizonta mreškajuće pučine, a tople stene zidina grejale leđa, sa plimom me je sustizala iskonska čežnja keltskog barda da opčinim pripovedanjem. Otpio sam gutljaj konjaka sa ukusom koštice trešnje i nastavio.
U petnaestoj, šesnaestoj godini u Hedvigi se nešto snažno i prkosno ponovo probudilo, pa je u tajosti počela da uzima časove glume kod čuvenog reditelja Valtera Gropijusa. Dok je maskirana za taj prestup prolazila uskim prolazom pored Doroteuma iz kafea Havelka, diskretno je posmatrao lep muškarac. Skoro da je uvek bio tu, kao da je znao njen tajni raspored. Bio je to Džordž Antel, potomak čuvene loze lekara francuskih kraljeva, izbegle u Nju Orleans još u vreme Napoleona. Lud za muzikom, da bi isposlovao od porodice pristanak da studira u Beču, tadašnjem epicentru svetske medicine, upisao je napredne studije mamologije, medicinske grane koja je proučavala mlečne žlezde. Da bi u tome uspeo protiv volje porodice, pomogla mu je američka mornarica, s tim da za uzvrat prihvati da bude njihov promatrač i pasivni špijun.
Hedviga ga je primetila. Iako joj on nikada nije prišao, ipak nije krio da je strasno posmatra. Antel je pored ostalih strasti imao i još jednu retku pasiju. Zahvaljujući hirurškoj preciznosti i apsolutnom sluhu u slobodno vreme je gradio složene sisteme, koje su na bazi razmene tečnosti različitih gustina, na pravim muzičkim instrumentima, bile u stanju da izvode najsloženije kompozicije. Dok je posmatrao Hedvigu kako izrasta u čudo lepote u stanu iznad uredno je sklapao sistem koji je besprekorno izvodio Betovenov Gudački kvartet u c-molu. Onda je naglo nestao.
Toliko sam se udubio u pripovedanje da sam gotovo zaboravio na prisustvo novostečene prijateljice. Upoznao sam je jutros dok sam na terasi hotela pokušavao sam sa sobom da igram šah. Loše sam spavao, ali sam se još lošije probudio, ostajući dugo u graničnom stanju, ni u mučnom snu, ni na šupljoj javi. Nekako sam se doteturao do puste terase na hotelskoj plaži u nadi da će me kafa osvestiti i seo za sto na kome je stajala šahovska tabla sa postavljenim figurama. Slab sam šahista, ali mi je odnekuda došla ta suluda ideja da igram protiv samoga sebe. Kraj je leta, koso sunce počinje da biva prijatno dok iz hladovine mili neka blaga jeza, a talasi šumno valjaju isprane oblutke po rubu žala. Stari svet je počeo da se raspada, a slutio sam da će dolazeći biti još gori. Pometnja je puzeći počela da razgrađuje hologram. Prijateljstva su oslapila, ljubavi izbledele, misli otupele, uverenja nestala a zdrava sumnja postala strepnja. Kako da čovek nadmudri samoga sebe kada su mu i tabla i figure i potezi poznati i predvidljivi. Nisam više znao ni ko sam, niti sam imao želju da to dalje istražujem. Nisam živeo nigde, ništa nisam ostavio nedovršeno. Niko me nije čekao, ničega se nisam sećao, a ništa nisam zaboravio.
Primetio sam Grethen prvi put tek kada sam se okrenuo da vidim zašto mi ne stiže kafa. Sedela je za susednim stolom i čitala nešto kuckajući penkalom koju je vrtela među prstima. Jedva da sam obratio pažnju i dalje pokušavajući da igram protiv samoga sebe, a onda mi je došlo da i crne i bele figure pomeram pravilno, ali bez razmišljanja i ikakve strategije i partija je počela da se odvija. Posle izvesnog vremena na tabli primetih senku, a suvonjava ženska ruka pomeri crnog lovca i matira me u jednom potezu. Podigoh srdit pogled koji se susrete sa ozbiljnim licem sivih očiju ispod tankih naočara.
„Nadam se da ne ometam. Htela sam da pomognem. Radite nemoguću stvar.”
Bila je otmeno ružna, malo dužeg nosa, koščatih jagodica, visoka i mršava, nekako eksplicitno aseksualna, verovatno desetak godina starija od mene. Pristojna osoba više srednje klase, dovoljno hrabra da učini neobičan gest. Odavala je snažan a duhovit karakter, pa se sa zadrškom osmehnuh.
„Ako ste za jednu brzopoteznu na raspolaganju sam Vam.”
„Loš sam šahista, verujte.”
„Jedan od vas dvojice možda i nije, videćemo koji.” Reče Grethen i pridruži mi se nameštajući preduzimljivo figure nudeći bele.
„Vi ste sigurno profesionalac?” Vajkao sam se trudeći se da ne potpadam odmah pod uticaj njene preduzimljivosti.
„Nisam, mada sam nekada davno igrala za omladinsku reprezantaciju Švajcarske.”
„Nije to moglo biti tako davno. Predajem se.”
„Mi Švajcarci prilično precizno merimo vreme, a predaje nema bez borbe. Povucite potez.”
Uto stiže i moja kafa. Gubio sam katastrofalno, u šest-sedam poteza, iako mi je ostavljala sve moguće prilike. Zahvaljujući njenom šarmu brzo smo postali prisniji. Kada sam ipak nekako uspeo da dobijem partiju, ona ustade.
„Dosta je. Bolji ste ipak na rečima nego u šahu, u to ime Vas, ako ste slobodni, pozivam da zajedno večeramo.”
Klimnuh glavom u nedostatku boljeg poteza.
„Dakle, u pola osam se vidimo u holu.”
I ona u odlasku mahnu ne osvrćući se kao da se poznajemo sto godina.
Dok je mesec rastao jedan čamac se polako udaljavao ka lokrumu. Grethen je tiho prstom prelazila po rubu čaše za konjak očekujući nastavak priče.
Pošto je diplomirala, sa grupom čeških avangardista Hedviga je u najvećoj tajnosti snimila film „Ekstazi” u kome se prvi put u istoriji kinematografije pojavila potpuno obnažena plivajući u jezeru. Zakazala je premijeru na koju je pozvana bečka elita i tako izazvala nezapamćen skandal bacivši u oči srebrnu prašinu konzervativnoj zajednici. Da bi se skandal izbegao, osamnaestogodišnja Hedi se udala za magnata Fridriha Mendla koji je netom otkupio skoro sve kopije i negativ filma.
Mendl je bio na lošem glasu, ali uvažavan zbog veza i bogatstva. Spadao je među najbogatije ljude Habzuburške monarhije već u tridesetoj godini života. Bio je zle naravi, hladnokrvni sadista. Jevrejin koji je finansirao nadolazeću Nacističku stranku, fabrikant oružja i trgovac složenim računskim mašinama sa odličnim vezama u Italiji, Nemačkoj, Argentini. Poslovno povezan sa IBM-om, i sam je bio izvanredan matematičar, a pribojavali su ga se i najkrupniji industrijalci. Hedviga je za njega bila samo posrnuli divno vajani porcelanski trofej sa kojim nije još uvek imao jasne namere. Ponašao se kao lovac koji je golom rukom uhvatio risa. Prvo ju je predao prezbiterijanskim kaluđericama u samostanu na ostrvcu usred ledenog jezera. Morala je tri puta dnevno da se kupa ledenom vodom i podvrgava šibanju vrbovim mladicama, a ostatak vremena provodi u ulepšavanju, odevanju i ukrašavanju skupocenim nakitom koji je iznova skidala da bi ponovo bila kupana ledenom vodom. Dva puta je pokušala samoubistvo i probala da organizuje bekstvo uz pomoć frizerke koja ju je na kraju u strahu izdala. Ništa joj nije polazilo za rukom.
Činilo mi se da Grethen ne diše. Nikada do tada nisam imao tako pažljivog slušaoca. Upijala je svaki detalj priče, svaki valer atmosvere, ponirala u svaku crtu karaktera. Ni naj finiji sunđer joj nije bio ravan. Imao sam utisak da u osami čita štivo koje ju je opčinilo, a da je moj glas tek unutrašnji tok njenih misli. To mi je dalo moć da budem naročito ubedljiv, da akcentujem detalje pripisujući im višak značenja i dočaram splin vremena na čijoj su se pozadini precizno ocrtavali plastični karakteri retkih talenata i kompleksnih sudbina. Rasplamsala inspiracija je učinila da se osetim umetnikom. Konjak li je, mesec li je, mediteran li je? Šta li je_ Slutio sam da su se slično mogli osećati veliki barokni majstori stvarajući grandiozna dela a grethen me ni u pauzama nije prekidala. Nisam žurio znajući da je noć večna:
Posle izvesnog vremena Mendl je naredio da Hedi prisustvuje svečanim večerama na koje su pozivani krupni industrijalci, elita Vermahta, ambasadori i drugi moćnici koji su u dubokoj tajnosti pripremali rat. Prelepa Hedviga, otmenih manira, ukrašena pregrštima hladnih dragulja i najmoćnijima je oduzimala dah. Izmorena Mendlovim sadizmom i van scene se jedno vreme ponašala krotko, pa joj je on, verujući da joj je slomio duh, dodelio ulogu domaćice i dozvolio da pravi raspored gostiju za stolom. Pošto je bila superiorna u složenom računu, dozvolio joj je i da kalkuliše i prepisuje kompleksne proračune koje je razmenjivao sa poljskim artiljerijskim oficirima visokog ranga.
Pažljivo proučavajući Mendelove poslovne namere i navike oholih i nepoverljivih gostiju uspela je da organizuje da povremeno sedi pored admirala fon Denica, komandanta podmorničke flote, udarne snage Vermahta. U prilici mu je diskretno pokazala prsten u kome se nalazio jak otrov koji je imala nameru da pred svima popije. Denic je shvatio poruku, pa je preko svojih ađutanata uspeo da organizuje njeno bekstvo, ali je za uzvrat tražio da u inostranstvu špijunira za Kriegsmarine.
Grethen je slušala netremice povest o neverovatnom spoju, brilijantnog uma skrivenog iza harizmatične lepote. Skoro da je isekla jagodicu palca trljajući je o ošto brušeni dijamant koji je vrtela na domalom prstu prateći bez daha uvod u jednu od najuzbudljivijih špijunskih priča dvadesetog veka.
„Nastavi, nastavi molim te.”
„Dok je Denic za nju pripremao obaveštajni kor sastavljen od krojačica, garderoberki, korepetitora pres-atašea i personalnih asistenata, već obučenih i infiltriranih među britansku višu klasu, neretko naklonjenu nacistima, Hedviga je u Londonu ponovo susrela Frojda, koji je upravo emigrirao i prošla seansu dubinske analize. Preporođena je zablistala na sceni u nekoliko uloga gde ju je uočio MGM-ov producent Luis B. Mejer koji je tražio talente u Evropi Posle niza peripetija obrela se u Holivudu, a za njom je poletelo i jato Denicovih obaveštajaca.
Ali ni Amerikanci nisu bili nespremni. U to doba su čak i velike zvezde u pauzama između snimanja imale obavezu da koncertiraju. Tako je Hedi za klavirom, pred prepunom salom publike sa više od pola špijuna i kontraobaveštajaca, ponovo ugledal Antela. Naravno da nisu smeli ni da se pogledaju. Ali Antelu njena lepota i snažni duh nisu davali mira. Na sledećem koncertu je preparirao klavir za samo pola herca više i kada je primetio da njen osetljivi sluh čuje tu malu razliku, neprimetnu ostatku publike, počeo je da pravi skokove sa frekvencije na frekvenciju, a ona ga je glasom u tome pratila. Posle nešto vremena uspeli su na taj način da uspostave komunikaciju i stvore neki svoj jezik koji niko drugi nije mogao ni da primeti. Sistem šifrovanja je bio toliko sofisticiran da su simultano dok izvode neku klasičnu ariju mogli jedno drugom da prevode odlomke Šekspirovih komada sa engleskog na nemački ili Hajderlenove pesme u suprotnom smeru. Iza toga nije trebalo mnogo da među njima padne zavesa, a onda još manje da je Antel prevede na svoju stranu.
„Preteruješ, izmišljaš, ali ti je izmišljotina fantastična! Samo nastavi.” – javi se Grethen tražeći odsjaj meseca u čaši za konjak.
Već je besneo rat na Atlantiku. Fon Denicove podmornice su potapale desetine brodova koji su snabdevali Englesku ratnim materijalom. Ginulo je na stotine mornara dnevno. Tehnološko pitanje svih pitanja je bilo bezbedno šifrovano upravljanje radio torpedima, jedinom oružju koje se moglo suprostaviti superiornim podmornicama. Hedvigi je sinula ideja da za to iskoriste princip na kome su ona i Antel uspostavili svoj tajni jezik. Opisala je matematički princip (frekvency houping) i prijavila patent, a Antel je izradio i minijaturni prototip uređaja, pa su se zahvaljujući njenoj popularnosti našli u Centru za razvoj američke mornarice pri Pentagonu. Generali su se u početku smejali predlažući lepotici da je bolje da pomogne u prodaji ratnih obveznica ljubeći mlade mornare. Ipak su nekako, obzirom na ogromne gubitke, pristali na demonstraciju. Proba je izvršena u opitnom centru na jezeru Mičigen, a probni torpedo je prošao neometan. Vojska je posle toga konsultovala samog Alberta Ajnštajna da proceni rešenje. Genije im je odgovorio da je zamisao teorijski ispravna, ali da ne postoji tolika kalkulativna sila koja bi omogućila njenu praktičnu primenu. Smatro je da je to previše računa za rad u realnom vremenu. Nastupila je tišina. Antel je misteriozno poginuo u saobraćajnoj nesreći, a njena karijera je vrtoglavo krenula nizbrdo. Hedi se, posle par neuspešnih filmova koje je sama producirala, povukla u Caselberi na Floridi i počela da se utapa u burbonu.”
Beč dvadesetih, London tridesetih, Holivud četrdesetih, Florida šezdesetih, najuzbudljivije pozornice dvadesetog veka, sve je to hipnotizovalo Grethen. Prvi erotski film svih vremena, Frojd, Gropijus, Satanski Rihard Mendl, Fon Denic, Musolini, Luis B. Mayer, genijalni Džordž Antel, špijunaža u Holivudu, podfrekventni meta jezik, frekvency hoping, Ajnštajnova sumnja. Enigma…
Pošto se mesec ugasio u odsjaju njene minđuše, doručkovali smo ostrige na tek probuđenoj pijaci. Grethen je otputovala svojim poslom a ja na Mljet, zadovoljan utiskom koji je priča na nju ostavila pa sam sve ubrzo zaboravio uljuljkan čarobnim pejsažem rajskog ostrva.
Nikada do tada nisam uspeo do te mere da zaokupim nečiju pažnju tako duboko, ali tada još nisam znao da je Grethen filmska producentkinja, iako sam joj se predstavio kao bog zna kakav reditelj.
Nije prošlo ni tri nedelje a od nje mi je stigao poziv da dođem hitno u Veneciju. Preskup hotel, brzi čamci. Svet u belim smokinzima, ledene gospođe u dugim haljinama sa teškim ogrlicama koje naprave kniks kada vam na pozdrav pruže mlohavu ruku. Ni slutio nisam šta smera. Predstavljala me je neumorno sa nekim posebnim žarom u očima. Sutradan popodne dok smo ispijali hladnu sodu u Haris baru niotkuda me je upitala:
„Ko bi mogao da je igra?”
„Koga, šta?” Nađoh se u čudu.
„Šta misliš o Džodi Foster?”
„Staniite Grethen, polako, ne mislite valjda da…”
„Naravno da mislim, to je najbolja filmska priča koju sam ikada čula.”
„Gospođo, uz svo poštovanje, to je preveliki zalogaj čak i za MGM. Uostalom ona je još uvek živa, priču sam pročitao iz njene romansirane biografije „Extazy and me, my life as a woman” koja se može kupiti za pet dolara u boljoj antikvarnici, a ispričao sam Vam je tek da to veče ne budem dosadan. Ja filmove zamišljam na drugi način…”
„Svejedno, te noći sam videla film, najbolji koji vredi napraviti. Od sutra počinješ sa pisanjem filmske priče.”
Upornoj protestantkinji se nije dalo suprostaviti. Gotovo da me je uhapsila, a i onako nisam znao kuda bih sa sobom. Tragikomični bonvivan poreklom iz zemlje koja se raspada, opterećen obiljem beskorisnih znanja, sa jednom jedinom ne primenljivom veštinom. Reditelj, groteska!
Tako sam se našao u Neusatelu. Iznajmila mi je mali stan na padini sa balkonom, koji gleda na jezero. Uredila je da dva puta nedeljno dolazi Marokanka koja je punila frižider i sređivala krš i iznova po uglovima raspoređivala drvene feng-šui patke, dok je sa radnog stola u mene uporno buljio tekinstaliran crno-beli monitor Mekintoš računara, poslednji hit, tek stigao u Evropu.
Neustel je elegantan gradić sa oko tridesetak hiljada stanovnika, utisnut iza strmih obronaka planinskog masiva Jure i istoimenog jezera, na oko četiri stotine metara nadmorske visine.Tiho i otmeno mesto. Otadžbina precizne mehanike i apsinta. Gotovo idealnao za pisanje.
U početku sam se trudio da sredim građu. Pravio sam beleške i vadio citate iz biografije velike zvezde. Tada još nije bilo interneta. Naručivao sam fotokopije mikrofilmovanih novinskih članaka iz raznih biblioteka. Svaki novi detalj je bio film za sebe. Postepeno sam uviđao da mi je celovita priča sve dalja i dalja. Izmicala se kao fatamorgana. Ne volim biografske filmove, to nije moj teren. Gde je tu demijurgija neophodna svakomautentičnom delu?
Noću sam bazao pored jezera pustom rivom sve više verujući da sam blokiran njenom upornošću i da bi bilo dobro da nabavim psa sa kime bih mogao da razgovaram. Dva puta nedeljno sam telefaksom, koji je zujao kao bolesna osa i krivio papir, slao beleške njenoj antipatičnoj asistentkinji Džini. Ta rošava amerikanka me je izluđivala. Kancelarija joj je bila negde u Parizu. Neprekidno je grickala čips dok je razgovarala telefonom. Pedantno je izvršavala sve što sam joj tražio ili što bi joj Grethen naredila, ali je zračila gordim prezirom, ne propuštajući da uoči svaki pogrešan akcenat, ili bilo koju drugu grešku u mom, ne baš bog zna kakvom, engleskom. Jednom je zaboravila da pravilno spusti slušalicu, pa sam čuo kako na drugoj linii razgovara sa koleginicom:
„Ma pusti, opet onaj balkanski kreten. Nemoguće da ona veruje da će od tog balvana napraviti violinu. Bolje bi joj bilo da je za ličnu upotrebu priuštila sebi nekog košarkaša. Videla si kako ti Balkanci ubacuju trojke? Kažem ti, tip je odvratan, prevarant, uhvatio se za tu Lamar kao da je Greta Garbo, ili Marlena Ditrih. Veštica nikada neće naći budžet sa tu splačinu.”
Sledeći put sam zamolio Džini da malo bolje prouči frequency hopping, ili bar uputstvo za rukovanje telefonskom garniturom, ako već ima nameru da širi tajne svoje poslodavke po okolnim kancelarijama. Zanemela je uz jedno cvileće:
„Izvinite, neće se ponoviti.“
A kada sam tražio da mi nabavi košarkašku loptu i dres, učinilo mi se da su bubuljice na licu počele da joj prskavaju od jeda, pa je stala da jeca.
„Slušajte Vi Džoni ili Džini, šta ste već, i Vi ste meni odvratni, a i ja sam kao i Vi suprematista, prezirem rasu podlaca i spletkaroša, ali to ne predstavlja nikakvu smetnju za saradnju sve dok svoj posao obavljate tačno i u apsoplutnoj diskreciji.“
„Razumem.”
Toliko je drhtala da joj je slušalica kuckala o naočare kao da kuca morzeovim pismom. Nisam je potkazao, ali mi je nije ni bilo žao. Imao sam ozbiljnije probleme. Pisanje mi nije išlo.
Ubedio sam se da će mi pomoći da se vratim na mehaničku pisaću mašinu, pa sam u antikvarijatu nabavio Hermesov daktilo kabinet. Mašina je neodoljivo podsećala na Enigmu, famoznu Luftvafe-ovu napravu za šifrovanje. Okrugle tipke sa staklićima uokvirenim hromiranim ramovima ispod kojih su caklela čudno raspoređena slova su bile toliko bučne da su mi komšije pored vrata diskretno okačile kućni red. To kucanje, od koga bi brzo zabridele jagodice prstiju, me je jedno vreme zabavljalo. Osećao sam se kao da sam i sam na tajnom zadatku, pa šaljem zamršene poruke koje će spasiti svet. No, ni to nije pomoglo razvoju priče, sve je i dalje bilo predvidljivo i ravno.
Grethen entuzijazam nije napuštao. Nasuprot. Javljala mi se kasno noću telefonom iz Lunda i Sanvikena u toku smimanja TV sage o švedskoj kraljici Urliki Eleonori čiji je bila koproducent. Sa preteranim žarom je analizirala svaki pokušaj da konsolidujem priču i napnem dramski luk. Što sam postajao očajniji ona je bivala sve preduzimljivija. Kada sam joj ispričao dogodovštinu sa bukom koju je stvarala pisaća mašina, hitno mi je poslala skupoceno Breguet Classique wrigting penkalo sa zeleni mastilom.
Polovinom novembra sam odlučio da otputujem u Beč, ne bih li se nekako uživeo bar u ranu mladost svoje nesuđene junakinje. Tumarao sam po vlažnim ulicama kojima je diva prolazila, zastajao pred kapijama u koje je ulazila i gledao prozore iza kojih je mogla boraviti. Pio sam najbolju kafu u kafeu Havelka, zamišljajući da sam Antel dok je, kroz mutno staklo posmatra, kako krišom hitro grabi na časove glume kod. Jednom mi se tako u uskom prolazu ispred Doroteuma učinilo da sam se mimoišao sa zlokobnim avatarom Frica Mendla a posle toga samo što me u magli ne udari jutarnji tramvaj. Kada se malo sunca pojavilo iznad Šerbruna odlučih da se vratim u Neušatel i celu stvar prepustim mehaničkom pisanju, ali ni to nije pomoglo.
Od nervoze sam opet počeo da grizem zanoktice i anestetično spavam. Snovi su mi postajali sve strašniji. Proganjao me je Fric Mendl i prisiljavao da u konc-logoru sa pola igrališta ubacujem u koš trojke za život. Služio sam kao šetač avganistanskih hrtova Luisa Mejera, pa su mi se psi otrgli i odleteli iza oblaka. Ledeni starac je vrteo glavom igrajući mice sa svojom sestrom Goldom koja je nosila crni povez preko desnog oka. Upiškio sam se od straha u alpske špilhozne dok me je prekorno pitao na Ruskom:
”Кто привел тебя сюда мужик?”, A Golda dodavala na Jidišu:
„Izgleda da je i Marks u nekim stvarima bio u pravu.“
Najstrašnije mi je bilo dok sam se budio sanjajući da rošavoj Dženi cedim bubuljice. Ustajao bih obliven znojem i povraćao u sudoperu, šutirajući drvene feng-šui patke koje su mi se u mraku motale oko nogu. Izlazio bih onda na terasu i pokušavao da razumem, pre nego što mi te more izčeznu iz pamćenja, zašto se u njima pojavljuju svi osim Hedi, shvatajući postepeno da mi je nedohvatljiva u snu kao i na papiru. Jednom mi se učinilo da sam je krajem oka video u prolazu, pa sam za njom hitao u nedogled praznim hodnicima sve dok je nisam sustigao u ledenom kupatilu. Ispostavilo se da je to zapravo njena frizerka koja je zbacila bade-mantil i sa ponosom mi pokazivala grubim koncima isprošivano telo unakaženo mamološkim intervencijama. Frojd je uporno odbijao da me analizira i otkrije mi gde je nestala Hedi. Napisao mi je recept na kome je pisalo da je najbolje da se vratim tamo odakle sam i da sa šajkašima dovlačim svinje na Našmaht. Tvrdio je da imam kompleks manje vrednosti, a ja sam pocepao recept i rekao mu da on nije Alfred Adler i da se to njega ne tiče. Evo ga sad i Adler, ali Hedi nije bilo nigde. Izmicala se kao duga!
Danju sam po zidovima haotično lepio fragmente scena, dodavao nove i flomasterima u boji podvlačio replike. Što sam više radio stvar je postajala sve plića i haotičnija. Velika tema bez prave ideje. Ponornica koja pre nego poteče kao reka presuši. Previše fakata, previše događaja, preširok horizont. Osećao sam se kao pubertetlija koji ejakulira pre nego što započne ljubavna igra. Protagonistkinja, antagonisti, sukob, opstakl, peripetije, dijalozi, sve je bilo tu na dohvat ruke, ali je odbijalo da se složi u celinu. Neprekidno sam imao utisak da pišem feljton bez šanse da iza tih škrabotina vidim film.
Grethen je bila i dalje strpljiva i uporna. Hvalila je nagomilane detalje priče. Nazivala me je senzitivnim, razmaženim umetnikom i nalazila milion razloga da opravda nesposobnost da od krupnog kamena počnem brusiti dijamant. Objašnjavao sam joj da je sve što radim samo reciklaža postojećeg. Premeštanje kamena sa mesta na mesto. Ona bi odmahivala glavom i osmehivala se kao majka bezobraznom detetu koje odbija da popije riblje ulje:
„Ja sam film već videla. Napiši istim žarom samo ono što si mi one večeri ispričao.“
Što je bivala upornija, to se u meni priča više krunila, odbijala da se uobliči i dobije ono magično svojstvo koje nagoveštava uzbudljiv film. Kada bih sedao da pišem osećao sam se zatočenim u staklenu kuglu koja me deli od sveta u kome bitišu likovi i događa se radnja. Sve se to već dogodilo, spektakularnije od svakog filma. Činjenice, puke činjenice, složena fakta jednog neobičnog života u vratolomno doba. Ali gde je tu moj doprinos? Otkrivam imaginarnoj publici nešto što joj je nepoznato? Fascinantno i nepoznato i šta onda. To rade novinari, biografi, istoričari, gde je tu film? Trudio sam se da se podsetim kako to rade Bergman, Antonioni, Tarkovski, veliki pisci uostalom. Njih vodi ideja, dublji smisao oko koga se plete priča i rastu karakteri, a ovde je sve suprotno. Pokušavao sam da primenim razne zanatske trikove, da menjam uglove iz kojih prikazujem radnju, da pričam priču iz objektivnog ugla ili vizura pojedinih aktera u kojima je glavna junakinja predmet opservacije, fascinacije, mržnje ili zavisti. Dozirao sam ključne činjenice koje su u različitim trenucima mogla imati publika, protagonisti ili antagonisti, ne bih li stvorio kaskade napetosti ili iznenađenja. Zalud, celina je bivala sve praznija i praznija.
Rad je za Grethen bio sve, čak se i odmarala samo da bi radila. Delovala je kao duboko nesrećna osoba, iako to gotovo ničim nije pokazivala. Ibzenovski tip. Usamljena kao kržljav klen u borovoj šumi. Bila je imućna, ali štedljiva i skromna. Ni u čemu se nije razbacivala, ali je umela diskretno da koristi atribute luksuza kao neku vrstu štita. Stil ju je izdvajao iz bezlične mase. Nije imala nigde nikoga, ni roditelje ni porodicu, čak ni ljubimca, psa, mačku, papagaja, ni kaktus… Jednom mi je pomenula da joj je neko drag preminuo u od sarkoma, a pritom joj je ono malo razroko oko na koje je slabije videla vidno posivelo. Studirala je kibernetiku u Holandiji, a u filmsku industriju je ušla tako što je nasledila kompaniju u čijem su vlasništvu bila prava distribucije nordijskih filmova za američko i japansko tržište. Posao je već bio uhodan i davao joj dobru startnu poziciju. Taj neko ko je izčeznuvši stvorio sivu prazninu u njenom životu je slutim bio umetnik. Rasni filmadžija, pokretačka ličnost, najverovatnije snimatelj ili montažer, Nemac, Poljak, možda Mađar, nisam istraživao, ali se dalo naslutiti. Sva njena ljubav i srtaho-poštovanje prema filmskoj umetnosti proisticale su iz te neprozirne prošlosti i bili gotovo religiozne prirode. Vremenom je postala solidan producent učestvujući radom, vezama pa i novcem u malim Američko Evropskim koprodukcijama, ali je uporno težila nečemu značajnijem penjući se polako komplikovanim stepenicama tog zamršenog sveta.
Zašto se pažnja te čudne žene zadržala baš na meni nisam mogao ni da naslutim. Valjda joj je trebao bar taj kaktus. Možda ta Gi Debor-ovska ne pristalost, plutanje po egzistencijalističkoj praznini u praskozorje postmodernog doba? Odkud? Bivši pragmatična imala je precizan uvid u stanje sveta. Možda ju je zaintrigirala nekoristoljubiva mladalačka razmetljivost nedovoljno formiranog istočno evropskog intelektualca, bezazlena brbljivost i ravnodušnost spram materijalnog, sklonost ka uzaludnosti? Čežnja za veličinom, ili miris pinija na dubrovačkim zidinama? Možda sama priča? Ali priča se u ovom hladnom pejzažu strunila u prašinu kao kad dirneš u mumiju. Ni prah ni pepeo.
Grizla me je savest. Naš odnos od početka nije bio striktno poslovno definisan. Podsvesno sam je osećao kao neku vrstu mecene. Ali mecene odavno ne postoje, a i ako postoje rezarvisane su za one koji su u stanju da stvore nešto izuzetno. Što sam se više osećao kao parazit to više mi je bilo stalo da je ne izneverim i da joj uzvratim tako što bih efektivnom pričom potpomogao da realizuje svoje neumerene ambicije, ali to u umetnosti ne ide na taj način. Mašta crpi snagu iz nekih drugih dubina.
I onako tumaram po svetu da ne bih radio ništa konkretno, ništa što baš neću. Nije da sam bez talenta, veštine i znanja, ali sam oduvek isključivo istraživao jedino sebe najčešće u mislima, snovima, strahovima. Čak i ono što je od mene ostavilo traga u materijalu bilo je skica, proba kako se materijal pod uticajem misli, stanja ili emocija ponaša. Pokušaj provere da li to unutrašnje deluje na papir, filmsku traku, fotografiju, svejedno i kako taj trag posredno deluje na one apstraktne druge. Da li se i gde se zapravo susrećemo. Šta možemo da razmenimo, damo, primimo, priželjkujući da pojmim kako će recepcija, ako je uopšte ima, povratno delovati na to moje neizrecivo unutrašnje. Ni princ Gautama nije bio razmaženiji i naivniji kada je izašao iz palate. Naivnost i nije baš neki saveznik kada se nađeš pred golom ambicijom, pogotovo oako nije tvoja. Tako sam počeo da shvatam da je, iako prikrivena timidnim karakterom, preterana ambicija motiv koji upravlja Grethen. Ta strpljivost, trpežljivost, upornost i bezrazložni optimizam i nisu bili baš normalni.
Nisam sociopata i ne volim manipulacije ljudima, još manje sobom, bile one svesne, ili nesvesne. Osetio sam olakšanje shvatajući da moj mikro kosmos jednostavno ne korespondira sa pozornicom sveta i velikom igrom u kojoj je na ivici noža plesala Hedviga Kisler pa je mi je počela sazrevati misao da sve privedem kraju na najpristojniji mogući način. Odlučih da koliko toliko uredim do sada urađeno, predam Grethen i uteknem iz ovog sveta senki u kome tihi ljdi prave skupe satove i kompleksne glave krstarećih raketa, ispijajući popodne opora vina. No, i za to je trebao neki plan i dosta rada.
Mirnije sam pristupio poslu, ravnodušno uviđajući da tu ima mnogo više viška nego manjka, kao i da konstrukcija pre liči na prosečnu biografsku seriju, nego na kompaktan film, ali me to tada više nije plašilo. Jedino su prsti počeli da mi otiču od kucanja.
Lutao bih posle po hladnoći pored puste obale planinskog jezera, bacajući oblutke što dalje ne bi li skakutali po vodi, ali su ih nervozni talasi, koje je hladan vetar sa masiva Jure podizao, gutali tek što bi odskočili od nemirnu površinu dva, tri puta. Pokušavao sam ponekad da ponovo oživim Hedvigin lik. Hiper inteligentna, kobno lepa, kapriciozna, hladna u hladnom svetu, vrela kad gori, svoja. Ipak kamenčići su brzo tonuli i dalje.
Katkad bih svraćao u pust kafe na kraju rive koji je imao dobar italijanski espreso. Tamo je radila izuzetno dobro građena meleskinja. Podsećala je na Pam Grier. Primetio sam je tek kada mi je duhovitim opaskama stavila na znanje da joj je potrebno društvo. Imala je vitke noge, uzak struk, bujne grudi, nisku belih zuba, zvonki glas i kretala se gipko. Iako je delovala kao žena sa tajnom, diskretno zavodljiva, nisam reagovao na njen šarm opsednut svojom morom.
Dok je nebo visilo nad jezerom počeše da provejavaju prve pahulje. Promrzao bez šala i rukavica odlučih da se ugrejem uz kafu. Sedela je na visokoj barskoj stolici i čitala roman „Ljubavnik lejdi Četerli“. Kafe je bio prazan. Delovalo je kao da me nije ni primetila, pa sedoh do prozora, pored radijatora da se ugrejem. Kada mi oči izbledeše od tmurnog pejzaža okrenuh se da poručim. Gledala me je preko knjige verovatno već dosta dugo, onako samouverena ne skloni pogled. To me na neki način pokoleba pa ne izgovorih ništa. Ona se protegnu i osloni se na drugi kuk. Prizor kakav se retko viđa, Venera u cvatu, vrhunac prirode. Zatečen se vratih prozoru tražeći pogledom još uvek retke pahulje. No, predamnom zamirisa kafa i težak opojan parfem. Sela je na stolicu preko puta i prekrstila ruke preko korica Lorensovog romana.
„Šta li ti radiš u ovom domu za starce?“
Upita prisno. Mene ta njena lakoća kosnu.
„A zašto ti nisi na Jamajci rajska ptico?“
Pokušah da budem duhovit i prikrijem izvesnu inferiornost potisnut njenim inuendom. Ona se nasmeja otkrivajući zube na kojima je ostao trag od ruža:
„Tipična greška. Ja sam Islanđanka. Otac mi je ribar, a majka veterinarka, poreklom iz Senegala.“
„Freja u čokoladnoj verziji?“
Probah da dobijem poen na poznavanje nordijske mitologije.
„Sasvim sam zadovoljna činjenicom da ti prva asocijacija nije bila Grimhilda, ili kakva nigerijska Yoruba.“
Reče ona i stavi svoju šaku tik uz moju skoro me dodirujući prstima.
„Ja sam Gudrun, a ti tužni čoveče?“
Rekoh joj svoje ime ne pomerajući ruku sa hladne mermerne ploče, sve više svestan koliko je lepa.
„Posmatram danima kako kružiš pored ove neslane vode kao da tražiš potonuli drakkar. Ne reče šta radiš u ovoj otmenoj pustinji.“
„Pišem.“ Rekoh nesigurno, a Gudrun spusti ruku na moju.“
I tu mi sinu ideja, jedna od najgorih koja mi je ikada pala na pamet: Da pokušam da i njoj ispričam priču koja mi izmiče. Jak motiv mi možda ponovo povrati usahlu inspiraciju.
„Izgleda da ti baš i ne ide ta tvoja saga?
Žaoka me opeče, ali i podstaknu na odvažnu akciju pa se munjevito setih imena jedinog islandskog jela čije ime sam znao iz ukrštenih reči:
„Gudrun, ako si slobodna večeras pozivam te na večeru. Pripremiću nam Hrutspungar…“
Ona prsnu u zarazan smeh. Ramena su joj se tresla, ali me je i dalje držala za ruku, a ja shvatih da sam nešto lupio. Kada se povratila od smeha izgledala je zanosno.
„Mogu da zamislim kako juriš mlade jarčeve po liticama da im odsečeš jajca i spremiš večeru da bi me inpresionirao…“
Dok je brisala suze od napada smeha dodade.
„Neka bude karpačo i malo mocarele, pazim na liniju. Ja donosim vino.“
Brzo sam poskidao sve beleške sa zidova, pobacao feng šui patke u plakar, naručio fino rezan karpačo, svež bosiljak i najbolje maslinovo ulje, postavio escajg i svećnjak, ali sam se svo vreme osećao kao Onjegin pred dvoboj preturajući priču i tražeći najefektniju formu kojom ću je oboriti s’nogu u nadi da ću uspeti i da memorišem ono što priči na papiru toliko izmiče.
Pojavila se na vreme, tek što sam stigao da se sredim, noseći bocu Barbere i buteljku domaćeg apsinta. Ušetala je graciozno, ali ne više tako samouvereno. Nekako se stišala. Doterala se za susret, što joj je dalo pomalo provincijalnu notu. Stroga haljina, osrednji nakit.
Večerali smo gotovo u tišini, a ona je forsirala vino pažljivo dolivajući i sebi i meni čim bi se čaše ispraznile. Kao da je i ona imala tremu. Kada smo prešli na apsint ona me upita:
„I o čemu je ta tvoja saga, pesniče?“
„Nije saga nego film o jednoj izuzetnoj ženi…“
Duh iz boce mi dade krila, pa počeh detaljno da pričam životnu priču Hedvige Kisler upinjući se da deluje što uzbudljivije i da ponovo pokrenem u sebi onaj pripovedački žar koji sam imao kada sam je prvi put prepričao Grethen.
Posle ko zna koje čaše zanemeh primetivši da se Gudrun neizmerno dosađuje i da je gotovo zaspala. Grlo mi se osuši. Ona se prenu iz omame, pogleda me pogledom pomešanog sažaljenja i ljutnje, uzdahnu i upita:
„Izvini, gde je ovde kupatilo?“
Mraz mi je puzao niz kičmu kroz oblake apsinta na, ali joj pokazah. Ona zatvori vrata za sobom. U toj tišini se ne bih osećao gore ni da sam čekao smrtnu presudu. Iz kupatila se začu njen glas:
„Nije fer. Zašto mi nisi rekao da si gey?“
I tu se nešto životinjsko probudi u meni. Mrak mi pade na oči, pa se uhvatih za kvaku. Šta se dalje dešavalo ne znam, apsint je odradio svoje.
Sutradan oko podneva telefon je histerično zvonio. Glava me je bolela toliko da mi je bilo muka. Sve oko mene je bilo mokro. Nisam mogao ni da se maknem, a on je zvonio i zvonio. Gudrun je izčezla. Jedino su tragovi njenog teškog parfema lebdeli nad čaršafima. Skupih nekako snagu i pokušah da se pridignem, ali zgazih na krhotine razbijene vinske čaše kojih je bilo svuda naokolo. Bol je bio rezak, ujedno i olakšavajući. Prekrivao je bar grčeve u stomaku. Jedva izvadih staklo iz pete pa pođoh ka kupatilu da ispraznim želudac, posrćući među feng šui patkama i oborenim saksijama. Izgleda da je noć bila posebno teška. Stan bi izgledao bolje da je kroz njega protutnjala horda Vikinga.
Na ogledalu je stajala karminom ispisana poruka: Odličan Hrutspungur. Hvala. G. Sagoh se pod slavinu i pustih hladnu vodu da mi curi niz glavu i ukočeni vrat. Telefon je ponovo zvonio. Pokušah da smislim neku gadost koju bih sasuo u uvo bubuljičavoj Džini, ali se sa druge strane žice začu ravnomerni glas moje producentkinje:
„Opet si radio celu noć. Uspori malo. Pregorećeš…“
„Izvini još sam mamuran. Mogu li da te nazovem kasnije?
Probah da prikrijem svoje jadno stanje sve držeći se za petu koja je još pomalo krvarila.
„Donosim dobre vesti. Došla sam po tebe. Spremi se polako. Sutra imamo zakazan sastanak u Veveju sa jednom velikom zvezdom i još nekim važnim ljudima, Oduševljena je idejom, iznenadićeš se kada vidiš o kome se radi, ali neka to za sada ostane tajna.“
Zatečen progutah sopstvenu jabučicu da ne povratim žuč.
„Čekaj Grethen. Zlo mi je zaista. Stani. Nema tu još nikakve ideje…“
Nisam dopirao do nje, nije joj se dalo ni prići.
„Džini je sredila sinopsis.“ Pusti sad to i obrij se molim te da sutra ne izgledaš kao barbarogenije.“
Dok sam okrvavljenom rukom brisao ruž sa ogledala nisam u njemu mogao da vidim sebe već izmoždenu divlju zverčicu predugo zatvorenu u tesnom kavezu. Ličio sam na bolesnog ocelota spremnog da sebi prekrati skučeni život. Ipak počeh da se brijem osećajući da je došao trenutak istine.
Razgovor za ručkom je počeo naopako. Želudac mi je još uvek bio u jadnom stanju. Naručio sam samo Gontenbad vodu, a ona je zamolila da serviraju Oeil de Perdrix, lokalni roze šampanjac koji se u tom kraju pije u naročito svečanim prilikama. Sa oduševljenjem je objašnjavala poteze koje je preduzimala. Konstrukciju pred finansiranja i način na koji je želi da pridobije krupne američke partnere koristeći kredibilitet čuvene glumice koju ću sutra upoznati. Gorela je na svoj način, mirno ali je gorela. Prvi put sam video da ispoljava snažnu emociju i teško sam dolazio do reči.
„Grethen, otišla si predaleko.“
Noj oko zadrhta.
„Kako to misliš?“
„Scenario je osnov svake produkcije…“
„Naravno, u čemu je tu problem.“
„Tomas Man na stotinama strana genijalnih romana piše niočemu da bi tek na zadnjoj strani ipo došao do suštine.“
Pokušah zaobilaznim putem.
„Kakav sad Tomas Man?“
Osetih u njenom glasu nervozu.
„Ja ovde samo gomilam materijala a sve više gubim suštinu…“
Ona me dosta grubo prekide.
„Pa, Budi i ti onda Tomas Man.“
„Veliki pisac se ne postaje nego rađa, znaš to i sama.“
Grethen Planu.
„Porodi se onda već jednom, odrasti!“
Kelneri počeše da se osvrću.
„Saslušaj me Grethen. Ja više u ovome ne mogu da se snađem.“
„Sada mi to kažeš, kada sam sve stavila na tvoju kartu, nade, ugled, kontakte vreme!
Glas joj je zvonio praznom salom.
„Materijal ti je sređen. Nađi drugog pisca. Odustajem.“
Trudio sam se da delujem konačno.
„Ne dolazi u obzir. Prvo što sam ti rekla kada smo se sreli je da odustajanja nema.
„Imaš priču, ako ti je stalo do, nje tvoja je. Ne osećam je i ne umem sa njom da izađem na kraj. Zašto bih baš ja morao da je dovršim.“
Ona otpi gutljaj vina.
„Ne tiče te se. Nemam nameru više da diskutujem o tome.“
Oko joj je drhtalo i otišlo skroz u desno. Delovala je strašno, nisam mogao ni da zamislim da može da bude toliko silovita pa shvatih da moram da usporim.
Napolju je besnela prava oluja. Jezero je ječalo kao da će da proključa. Vetar je kovitlao vejavicu i po ćoškovima gomilao smetove, noseći nas po klizavom trotoaru. Grethen se onako štkljasta, zavijena u bundu savi i snažno pripi uz moju mišicu trudeći se da ne odleti. Stiskala me je toliko čvrsto da sam mislio da će mi krv stati. Bila je veoma ljuta. Ni nalik na sebe. Rečju, nisam imao kud.
Pred Muzejem ona skrenu na stepenice i povuče me za sobom. U prvom momentu sam mislio da želi da prođemo kroz zgradu jer se iza nje nalazila javna garaža, ali ona otrese sneg, pa odložismo odeću na garderobi. Grethen se ispravi i ponovo postade ona stara samouverena žena. Ćutali smo oboje prolazeći kroz nekoliko prvih salona pa uđosmo u jednu manju prostoriju u kojoj su se za mahagonijskim stolovima nalazile tri prastare lutke u gotovo prirodnoj veličini. Jedna je nešto crtala, druga je predstavljala ženu koja sedi za harmonijumom, a treći je bio dečak lepog lica za pisaćim stolom obučen u ljupko plišano odelce sa čipkanim okovratnikom po modi starih vremena. Njihova lica od lakiranog gipsa, veoma pažljivo oslikana su iz dubina vremena i dalje delovala živo i ubedljivo. Priđoh bliže da ih malo bolje razgledam i dalje ne shvatajući dublji smisao postavke. Lutke su bile pažljivo napravljene. Svaki detalj je izveden velikom veštinom, nokti, obrve, kosa, minijaturne kopče i vez na odelcima. Podsetiše me na one ukrasne preteče Barbika obučene u sto šarenih podsuknji, što trepću kada ih oborite na leđa, koje zuze drže na krevetima u gostinjskim spavaćim sobama.
Kada se okrenuh primetih da je Grethen nestala. Pade mi na um da se nahladila i otišla da potraži toalet, ali se ona ubrzo pojavi na sporednim vratima sa dostojanstvenim starčićem u laboratorijskom mantilu sa belim rukavicama na rukama. Bio je potpuno sed, i pomalo se tresao kao da je u ranoj fazi parkinsonove bolesti, ali su iza gotovo neprimetnih naočara zračile pametne oči. Starac mi klimnu glavom, predstavi se i bez odlaganja poče sa pričom koju je očigledno pričao stotinama puta, no ipak ne bez entuzijazma:
„Još pre nego što su Sjedinjene Američke Države postale država, naš sugrađanin časovničar i precizni mehaničar Pierre Jakuet-Droz napravio mašinu sa mogućnostima modernog računara. Android "Pisac" je izuzetna i prečesto zaboravljena anomalija svog doba. Čak se i njegov tvorac, plašio da bi mogao biti predat inkviziciji zbog čarobnjaštva kada ga je predstavljao na kraljevskim dvorovima Evrope.“
Starac me povede iza stola, otkopča na leđima kaputić lutke, ispod koga se ukaza neverovatno složen mehanizam, koji se sastojao od stotina nepravilnih bregastih osovina i zupčanika. On popravi rukavice, prinese ušati ključ, pa drhtravom rukom poče da navija snažnu spiralnu oprugu u trbuhu lutke. Zatim iz džepa izvadi neki papirić, baci pogled na njega i poče da na disku, ugrađenom u visini lutkinog struka, alatom sličnim zubarskom instrumentu, na niže potiskuje mesingana slova. Bio je precizniji od kardio hirurga i gotovo bogobojažljiv. Grethen je stajala sa strane i mirno nas posmatrala. Kada je završio kombinaciju starac me ponovo vrati pred lutku.
„Ovaj dečak je star dvesta pedeset godina. On logično simulira složene ljudske radnje bez elektromotora i čipova. Imate retku priliku da vidite složenost njegovog mehanizma i sistema upravljanja. Dok mu oči prate tekst pre nego što pokaže elegantno pisanje, vazdušnim meh, u glavi, mu omogućava da oduva prašinu sa papira. Može čak i da podigne ruku i da sa divljenjem pregleda svoj rad, ili da ispravi grešku. Nemoguće je ispred svog vremena, mašinska inteligencija, robot, štampač, sve u jednom..“
I tu on, skoro se klanjajući, na stočić stavi komad belog kartona ne veći od vizitkarte, a lutka se pomeri prisloni guščije pero i poče da piše. U tišini čuo se samo zvuk složenog mehanizma nalik onome koji imaju veliki kućni satovi, ali sa primesom otkucaja srca. Pisanje je trajalo tridesetak sekundi. Ne mogu reći da nisam bio impresioniran. Kada se pero podiže a automat smiri, starac uze kartončić i pogleda ga zadržavajući ga u ruci:
„Kasni osamnaesti vek je bio zlatno doba automata. Oni su zabavljali dvorove i pokrenuli duboka filozofska pitanja, ali ni jedan nije bio tako složen kao naš ’Pisac“. Bila je potrebna vanredna preciznost da se minijaturiziraju mehanički deloviu u tako mali prostor da bi se sinhronizovali složeni pokreti automata. Drago mi je da ste zahvaljujući ljubaznosti naše cenjene donatorke imali priliku da prisustvujete ovoj retkoj demonstraciji na originalnom modelu. Uveren sam da će te ovaj artefakt zadržati kao dragu uspomenu.“
I on mi pruži kartončić koji je android ispisao. Na njemu je lepim okruglim slovima pisalo: Extazy, my life as a woman. Podiđe me jeza kada se okrenuh prema Grethen. Ono oštećeno oko joj se još nije vratilo u uobičajeni položaj, a bila je i nekako isuviše mirna. Luda, potpuno luda! Sve potiskivano je proključalo u njoj spremno da eksplodira u erupciju nekontrolisanog gneva. Dok smo odlazili koraci su joj ljuto odzvanjali mermernim holom. Samo što varnice nisu sevale iz štikli. Prikupih se pa pokušah da je uzmem pod ruku.
„Grethen, zašto ovo radiš?“
Ona se izvi i oslobodi ruku.
„Ako može lutka, onda možeš i ti.“
Grabila je napred ubrzano ka zaleđenim stepenicama pa pođoh za njom ne bih li sprečio da se skrši na tim prkosnim štiklama. Oluja je delimično oslabila ali je gusto plavetnilo pomešano sa uličnim svetlom nagoveštavalo da će se uskoro spustiti božićni mrak. Požurih skupocenom bundom osećajući se kao da sam zatočenik jedne od onih snežnih kugli iz Nojgablonca.
Moćna mašina je grabila tek rasčišćen put pod sobom. U tesnoj kabini sportskog auta je dugo vladala napeta tišina. Pušilo mi se, ali to nije dolazilo u obzir pa sam se i dalje igrao onim kartončićem ne podižući pogled. Ona progovori tek kada se usudih da zapalim i povučem dubok dim.
„Kako ti se dopada moj novi auto?“
„Nisam imao pojma da je nov?“
Odgovorih neodlučan da li želim da prekidam tišinu.
„Zapravo i nije nov, ovo je original iz sedamdesetih ali su ga dugo restaurirali, tek sada su uspeli da ga dovedu u idealno stanje. Tri puta sam ga vraćala dok nisam uspela da dobiju originalnu boju.“
„Nisam znao da voliš crvenu.“
„Kažu da su crveni automobili uočljiviji u magli.“ Reče ona suvo.
Išli smo prema jugu ka jezeru Leman. Snažni farovi su u krivinama osvetljavali zaštitnu ogradu uskog lokalnog puta na kome jedva bilo saobraćaja, probijajući se kroz gustu vejavicu. Moćna mašina je na malom broju obrtaja zvučala zloslutno, kao da se motor buni što ne ide brže. I najmanji gas bi nas lepio za neudobna sedišta. Imao sam utisak da sedim na bombi. S vremena na vreme smo prolazili ispod vijadukata kojima je išao glavni auto put ka Lozani. U svakoj oštrijoj krivini me je iz unutrašnjeg džepa sakoa žuljao pasoš i nešto novca koji sam u njemu držao. Još jutros sam doneo čvrstu odluku da se ne vraćam među one drvene patke, a kuda idem niti sam znao, niti me je zanimalo. Samo dalje, što dalje iz ove snežne kugle. Znao sam da je ovaj razgovor samo zatišje pred novu buru pa sam se trudio da ga razvučem što duže ne bi li se eksplozija gneva dogodila u nekim boljim okolnostima.
Na jednoj uzbrdici Grethen stisnu gas a auto prokliza i tek što se ne prope, zanoseći nas i levo i desno.
„Nije li malo prejak.“
„Misliš za ženu?“
„Ne, ovaj motor bi mogao da pokreće i avion.“
„Višak snage nikada nije loš, ako umeš da ga obuzdaš.“
Reče ona i oštro uđe u sledeću krivinu.
„Mogli smo i glavnim putem? Brže bi smo stigli.“
„Ne žurimo. Probam auto. Interesuje me kako se ponaša. Uživam u vožnji.“
„ Klizavo je, a nevreme ne posustaje.“
Pokušah da zadržim racionalan tok razgovora. Roudster je gutao put, a ona je sve više dodavala gas ulazeći oštro u krivine, toliko da je bela traka ispod nas počela da izgleda neprekidno. Snažnoj mašini balansirane konstrukcije kao da je to prijalo. Potisak mi je lepio kičmu za sedište. Grethen otkopča dugme na vozačkim rukavicama, puštajući volan za trenutak i pogleda me iskosa.
„Nisam znala da si tolika kukavica.“
Provocirala je.
„Opreznost ne mora da bude loša osobina.“
„Nisam rekla da si oprezan, već da si kukavica.“
Nastavi ona stiskajući gas.
„Moguće, sasvim moguće, samo kada vidiš da je neko uplašen, fer reakcija je da ga bar ne provociraš.“
„Hoćeš da kažeš da ja nisam fer prema tebi?“
Prsnu ona u izveštačen smeh. Jedva da sam više imao prostora da sprečim prepirku.
„Ne, rekao sam da pre brzo voziš u lošim okolnostima. Vidiš i sama da je pod nama led.“
Ona ljuto promeni brzinu i prilagodi gas. Gume zaškripaše. Za tren ostavismo iza sebe manju kolonu automobila koja je milela kroz vejavicu. Ulične svetiljke nagovestiše da prolazimo kroz neko seoce. U daljini je sijala reklama brnzinske pumpe.
„Nemav više cigareta.“ Rekoh tiho ne očekujući da će Grethen na to obratiti pažnju, ali ona naglo skrete i parkira pred izlogom. Prodavac koji je sa božićnom kapicom, među suvenirima, izgledao kao Rudolf crvenog nosa me upozori da na pumpi pušenje nije dozvoljeno. Nije imao sitno pa ona uze i ono mirisno zeleno drvce i provuče karticu, a on se mrzovoljan odvuče da obriše šoferšajbnu.
Protutnjasmo kroz nekoliko sela priljubljenih uz krivudavi planinski put ćutke. Upaljač u autu je odbijao da se dovoljno užari i posle nekoliko pokušaja, pa sam vrteo ne upaljenu cigaretu među prstima.
„Prekini sa time. Nerviraš me!“
Grethen progovori promuklim glasom ledene gospodarice, a mene strpljenje izdade.
„Preterala si. Zaustavi smesta. Izlazim!“
Ona se okrete ka meni, ne obraćajući više pažnju:
„Ti, ti ne samo da si kukavica nego si izdajnik.“
Krajem oka primetih da se ispred nas uz uzbrdicu vuče velika cisterna čija crvena svetla su se mutno raspoznavala kroz vejavicu i umazanu šoferšajbnu.
„Pazi!“
Viknuh i u panici udarih šakom po sireni na volanu. Ona mi odgurnu ruku neslućenom snagom pa se dohvati menjača i dade gas. Roudster se prope munjevito se približavajući prikolici.
„Izdajnik!“
Siktala je izbezumljeno, ne spuštajući ruke na upravljač.
„Kukavica. Izdajnik!
Onda naglo savi i udari prvo od zadnji branik cisterne, jednom, još jednom, pa još jače, zatim ponovo savi na drugu stranu dodajući gas do daske pa udari autom sa od ogromne točkove mojom stranom. Zaiskriše varnice, a onda nas velika masa teretnjaka odbaci u stranu tako da roudster poče da se okreće oko po ledu oko sebe a onda i da tumba i ponovo udari od bok krstarice koja nas odbi i nabaci na zaštitnu metalnu ogradu. Sve je trajalo ni desetak sekundi ali je meni delovalo jako usporeno, super slo-mo. Donja vilica mi je ostala ukočena ali nisam čuo sopstveni krik, niti bilo koji zvuk. Zgrčen u polomljenu školjku sedišta ugledah kako traka metalne ograde otkida krov automobila, a onda mi ispred lica prolete njena odsečena glava. Vrtela se oko vrata i kao da me je gledala otvorenim i potpuno ravnodušnim očima, a onda začuh nagomilane zvukove, prasak tutnjavu, jeku čelika i sve nestade.
Probudila su me blještava svetla koja su mi bolno sekla utrobu i kosti. Aparati za varenje, rotaciona svetla policijskih automobila i ambulantnih kola. Dok su me vadili iz ogradom omotane olupine sekući čelik električnim klještima njeno obezglavljeno telo mi je ležalo preko obamrlih nogu. Judi sa šlemovima u fluoroscentnim odelima su pognuti tumarali naokolo. Helikopter se Ljuljao na vetru pokušavajući da što bolje osvetli mesto nesreće. Dadoše mi nešto intravenozno i prikljućiše me na infuziju, pa opet počeh da se gubim, pamteći jedino užasnuto lice Turčina vozača cisterne koji se još uvek držao za glavu dok su me pored njega pronosili.
A šta je bilo sa Hedi Lamar . Ništa što i onako ne liči na nju. Početkom šezdesetih posle Kubanske krize koja je svet dovela na rub nuklearne katastrofe na već tanak račun počeli su da joj stižu misteriozni honorari i dividende. Već duboko odana burbonu ona na to i nije obraćala naročitu pažnju. Svet je počeo da se ubrzava, tehnologija da se razvija, elektronske cevi i diode zamenjene su tranzistorima, a tranzistori mikro čipovima, računari su postajali sve moćniji i brži, ali je damu u već poodmaklim godinama stanje sveta sve manje zanimalo. Da bi koliko toliko održala koncentaciju praktikovala je u dokolici uz čašu, klavir i svoju staru pasiju višu matematiku. Početkom devedesetih ju je računovođa upozorio da su joj počele stizati ogromne svote novca, u malim iznosima iz tačkastih stalno promenljivih izvora. Prvo je posumnjala da su u pitanju filmske dividende. Ali njena slava je odavno potamnela, a filmovi otišli u istoriju. Prihodi od kinoteka, univerziteta i noar TV kanala sigurno nisu mogli biti tako veliki. To ju je zaintrigiralo pa je počela da istražuje. Čak je i burbon zapostavila, ali šta god da je pretpostavila stvar joj se izmicala, tajna je bila dobro zaključana. Totalna enkripcija. I tako je morala da prizna sebi da to mora imati veze sa njenim matematičkim metodom, međutim od toga nije mogla da odmakne dalje. Potpuno zaključano je zaista zaključano. Traganje bez rezultata joj se pretvorilo u opsesiju sve dok u izlogu luksuzne radnje nije primetila mobilni telefon koji se tek pojavio. Ušla je i na očigled prodavačice prisvojila aparat. Iskusna menadžerka radnje, videvši da je u pitanju bogata starija dama ju je zamolila da to ne radi i da joj vrati uređaj koji je tu samo za demonstraciju i još uvek nije ni za prodaju. Hedviga joj je stavila do znanja da je ta stvar njena i da slobodno može da pozove počasnog šerifa Caselberija da je uhapsi ili da se sa njom razjasni. Sirota prodavačica se našla na mukama.
Caselberi je malo ali čudno mesto okruženo jezercima i golf terenima u koje čak i država kada joj ponestane novca ’dobro izglanca cipele’ i dođe po pozajmicu. Počasni šerif je na takvim mestima veoma značajna funkcija od simboličke vrednosti na koju se postavljaju obično slavni penzionisani generali, tihe i tvrde ličnosti kakve bi mogle voditi čak i bitku kao što je bila ona kod Dien-Bien-Fu-a.
Kada se šerif napokon pojavio Hedviga je primetila da kasni a on je nju zamolio da mu se predstavi. Stara dama mu je odgovorila da se zove Hedviga Eva Marija Kisler, a da je njemu verovatno poznata kao Hedi Lamar. Šerif se prenuo, ustao i na zaprepašćenje prodavačice salutirao. Kada se ikonin pogled zaustavio na njegovom zbunjenom licu jedva je izustio:
„Gospođo, najveća mi je čast, na usluzi sam vam. Moram da vam kažem da sam karijeru završio u pentagonu kao štabni general i da sam svako jutro sedajući za svoj računar prvo video vašu sliku. Siguran sam da znate da glavni operativni softver američke vojske nosi vaše ime.“
Vratili su mobitel na svoje mesto i pod ruku odšetali niz aveniju visokih palmi. Legenda kaže da je i Hedvigina auto biografija „Ekstazy and me“ nastala tako što ju je preko čaše burbona ispričala počasnom šerifu fort Caselberi-ja.
A šta se zapravo desilo. Pošto su kompjuteri postali dovoljno da šifruju ogromnu količinu podataka ito sa odgovorom u realnom vremenu, vojska je prvo iskoristila Hedvigin patent za upravljanje balističkim raketama u doba Kubanske krize, na identičan način na koji su ona i Antel osmislili upravljanje torpedima. Posle dvadesetak godina rešenje je dobilo civilnu primenu, na njegovim osnovama razvijeni su i internet, mobilna telefonija i Wi-Fi. Kada je došlo do komercijalne primene na snagu je stupila i zaštita patenta na osnovu koje su iz nebrojenih izvora na divin račun počela da stižu značajna sredstva. Ozbiljna država je ozbiljna, naročito kada je u pitanju vlasništvo pa makar ono proisticalo iz patentnih i intelektualnih prava. Bar je to onda tako bilo.
Hedviga je ponovo zauzela svoje mesto među zvezdama devetnaestog januara dvehiljadite, u osamdeset petoj godini života. Do skora je na jednom groblju na Floridi postojao spomenik sa imenom Hedi Lamar ispod koga je pisalo: This is too deep for me. Jedno drugo obeležje sa imenom Hedwig Eva Maria Kiesler nalazi se na Bečkom groblju „ Wiener Zentralfriedhof“. Svratim tamo kada sam u prilici da na miru uživam u svojim neuspesima. Ispod oba spomenika grob je prazan. Velika dama je testamentarno zamolila da se njen pepeo prospe po vrtovima Šerbruna, omiljenom šetalištu njene mladosti. Iako je Austrija ozbiljna država sa ekološkim zakonima koji najstrožije zabranjuju prosipanje pepela na javnim površinama, neko je to nekako već krišom učinio. Hedi je prevelika zvezda da bi joj bilo ko mogao uskratiti poslednji prestup.
Kuda je vetar razneo prah sirote Grethen nikada nisam saznao. Lutajući jednom besciljno kuloarima Berlinskog filmskog festivala gotovo sam naleteo na Džini. Igrala je neku ulogu u organizaciji i bila šira nego što je duža, a okruglo lice su joj pokrivale debele naslage kamenog pudera. Htedoh da je upitam da li tužna žena počiva u Neušatelu, ali se ona potrudi da me ne vidi, mada nije mogla da u prolazu ne podigne nos. Nema veze, prezirala je i nju i mene, a moja zemlja je i onako, zahvaljujući građanskom ratu u kome je u krvi ogrezla , postala parija civilizovanog sveta. Gde da se izlaže neprijatnosti pred zvanicama. Uostalom bila je u pravu. Nisam bio dorastao ponuđenoj prilici. Evo ni sada kada Grethen odavno više nema ne umem da na zanimljiv način ispričam tu zamršenu priču o najlepšoj pametnoj ženi svih vremena.
Autor: Milan Peca Nikolić