Frederik Ešton Mlađi
Uvod
Ovo je priča o tome kako je nastao film „Trip“, snimljen sredinom sedamdesetih godina prošlog veka, koji beleži putovanje na istok grupe mladih ljudi.
Ti mladi ljudi su preci junaka TV serije u nastajanju („Ritam entropije“), koja opisuje rasulo našeg sveta.
Treća sezona serije, u kojoj se pominje „Trip“ opisuje rasulo SAD oko 2040. godine.
Ovde ćemo se nakratko podsetiti onoga što smo napisali o ovom filmu, putovanju, i njegovom cilju.
Šest mladih ljudi, uniformisanih u svom nekonformizmu, kao da su u vojsci, od odeće, do žargona i najmanjih gestova, kreće na put.
Sedaju u «Folksvagenov» kombi žute boje, islikan simbolima mira, crtežima cveća i leptirova, i kreću put Istoka.
Taj Istok je za njih isto tako maglovit kao i za junake knjige koja za njih predstavlja obaveznu lektiru – «Putovanje na Istok» Hermana Hesea.
Sve to zajedno – kombi, odeća, razgovori, lično uverenje u cilj putovanja («prosvetljenje»), itinerer, pre upućuju na vojni pohod organizovan u malim grupama, od kojih je ova njihova samo jedna od mnogih, nego na individualnu avanturu.
Možda je sve to zato što to i jeste bila neka vrsta pohoda, isplanirana ko zna gde, i ko zna od koga.
Jer, sve se to događa u doba Hladnog rata, doba rigidne ideološke uniformnosti s bilo koje strane fronta, čije još jedno odličje je vera u svemoć tajnih službi i nedokučivih komiteta koji odlučuju o sudbinama miliona.
Hladni rat – to je nagrublja moguća propaganda, koji svet deli po imaginarnim kategorijama, kao sekirom: Istok/Zapad, Komunizam/Liberalizam, Svetlost i Tama.
Hladni rat - to je histerična pretnja totalnim uništenjem.
Hladni rat: to je nadmetanje u progresivnosti – ko će pre u Budućnost.
Hladni rat - to je neprestani rat tajnih službi.
To je tajna kao osnov vladavine.
Need to Know.
Ili, da citiramo Iliju Čvorovića: „Šta ima da misliš? Ima ko da misli, Danice!“
Francuski film „Tajni agenti“ („Les Barbouzes“) gledao sam kada mi je bilo šest ili sedam godina u sada već mitskom bioskopu „Drina“ na ulici koja se tada nazivala „29. novembra“. U mom sećanju, stolice u bioskopu bile su drvene, pod je bio od linoleuma, a u desnom uglu ispod ekrana bila je peć bubnjara.
(Ovo pričam tek onako, da čitaocu ovih redova putem scenografskih detalja sugerišem skromnost okolnosti u kojima sam rastao, kao i samog doba.)
Sećam se da sam bio oduševljen. Film je bio taman toliko prepun besomučne jurnjave i gegova na prvu loptu, da je ispunjavao očekivanja hiperaktivnih osnovaca.
Jer počinje u stakato ritmu: u prvih par minuta, još dok nije ni počela špica, u vozu u pokretu dešava se niz od pet ili šest ubistava. I tako se nastavlja tokom celog filma – od smicalice do smicalice, od tuče do tuče, akcija traje neprestano.
Ono zbog čega se sećam ovog filma je nešto sasvim drugo: sam naslov.
„Tajni agenti“.
Režiser nam aktere predstavlja već u uvodnim sekvencama, sve s detaljnim biografijama i omiljenim ulogama koje igraju na zadatku.
Vidimo grupu ljudi koji, bilo da rade za francuski SDECE, nemački BND, ili KGB, svi imaju slična odela, držanje i ponašanje. Uz to, svi se i poznaju lično, a njihove biografije ne samo da su poznate nama, gledaocima, već su poznate i svakome od njih. (Jedino se prostačkim ponašanjem i primitivizmom izdvaja agent CIA, što je, pretpostavljam, bio kliše predstavljanja Amerikanaca u degolovskoj Francuskoj. Uostalom, setimo se drugog u nizu filmova o agentu OSS117, toj svojevrsnoj parodiji parodije, da bi nam to bilo potpuno jasno.)
Pa pošto svi ti tajni agenti nose istovetna odela, koja ih obeležavaju kao da nose uniforme, i međusobno se poznaju, čak je i meni u uzrastu u kojem sam gledao ovaj film bilo čudno zašto ih zovu tajni agenti.
Tada to još uvek nisam znao tako da formulišem, ali sam verovatno pomislio da je tajna upravo u tome što to nismo u stanju da dokučimo.
Vreme koje opisuje film „Tajni agent“, i vreme u kojem se događa putovanje po kojem je snimljen „Trip“ je vreme u kojem su ove tajanstvene organizacije percipirane kao nosioci „borbe sinova svetlosti prostiv sinova tame“.
To je vreme kada još uvek deo njih (da parafraziram Iliju Čvorovića: „U moje vreme ove naše mogao si da opaziš na kilometar – čizme, kožni kaputi, kačketi…“) kao da se trudi da bude opažen, dok se drugi deo trudi da bude neuhvatljiv.
Čime se zapravo bave ove avangarde progresa, s obe strane fronta?
Sudeći po stručnosti njihovih pripadnika, tako lepo prikazanoj u knjizi, i filmu „Naš čovek u Havani“, zapravo ničim.
Osim nagađanja ko je krtica u našim redovima, i beskonačnim naporom da se prikrije naša krtica u njihovim.
Pripreme
KGB, 14. odeljenje
Ovde ćemo morati da se podsetimo kako je nastalo 14. odeljenje KGB, jer je to neophodno da bismo razumeli dalju priču.
Uspostavljen 1923, Centar za vezu bio je mesto gde su se šifrovali i dešifrovali telegrami svih tajnih službi Sovjetskog Saveza. U okviru Centra za vezu je postojao Institut, koji se bavio talasnom teorijom materije, navodno preuzetom iz tibetanskih svetih spisa.
Institut se bavio i iznalaženjem univerzalnog ideografskog pisma.
Niko u institutu nije znao tibetanski jezik, ali je zato ova ustanova bila puna zanesenjaka koji su se i pre, i posle Revolucije, bavili Teozofijom, budizmom i renesansnim simbolima.
Institut je organizovao ekspediciju slikara Nikolaja Rjeriha na Himalaje. Nikolaj Rjerih je, između ostalog, oslikao unutrašnjost prvog budističkog hrama u Petrogradu, otvorenog 1915. godine.
Institut je čuvao spisak radio stanica koje su druge sovjetske ekspedicije posejale po himalajskim manastirima.
Svi njegovi osnivači su streljani, 1937. i 1938. godine.
1937. godine, Institut je zvanično rasformiran. Kako bi bio preimenovan u Četrnaesto odeljenje MGB, i nastavio da radi.
Ali, poučeni iskustvom svojih prethodnika, njegovi članovi sada su bili mnogo oprezniji. Da ovde upotrebimo terminologiju romana koji na najbolji način dočarava njegovo delovanje, „Piknik kraj puta“ braće Strugacki, dok su njihovi prethodnici bili stalkeri, njegovi sadašnji članovi bili su naučnici koji su merili njihove nalaze iz Zone.
Lavrentij Pavlovič Berija, čijom zaslugom je na ruševinama Instituta za vezu nastalo Četrnaesto odeljenje KGB, bio je idejni tvorac Plana Opruga.
Zato što je znao da je raspad Sovjetskog Saveza u budućnosti neminovan.
I zato što je želeo ne da ga spreči, jer to nije bilo moguće, već da ubrza proces njegovog ponovnog stvaranja posle neizbežne propasti.
Berija se bavio procesima, ne datumima. Pošto sve prelazi u svoju suprotnost, napravio je plan kojim se taj proces ubrzava, da bi onda došao do tačke odakle bi onda proces krenuo u obrnutom smeru.
Kao Jin i Jang.
Kao opruga, koja kad se sabije, dobija na energiji, pa se vraća još dalje od prvobitnog položaja.
Otuda i ime plana: Plan Opruga.
Kada je na mapi realnog sveta trebalo da se nađe ta tačka odakle bi krenuo povratak, neko se setio da se svojevremeno izvesna nemačka fizičarka, studentkinja Vernera Hajzenberga, bavila izučavanjem geofizike svetih mesta.
Poslat je upitnik svim agentima Četrnaestog odeljenja infiltriranim u religiozne i sektaške organizacije diljem sveta, u kojem su bile pobrojane osobine svetilišta na koje je trebalo da se obrati pažnja.
A onda im se javio Čokan Čingizovič Darganov, iz udaljenog manastira u Ladaku. Manastir je bio do te mere zabačen da su i manastir i Čokan već bili skoro zaboravljeni, a upitnik mu je poslat po inerciji.
Njegov odgovor je bio zapanjujući:
U manastiru se nalazio popis svih poznatih svetih mesta na svetu, sa odgovorima koji su bili mnogo iscrpniji od onih koje su sastavljači upitnika očekivali.
Sada je trebalo da se organizuje primopredaja, i nekome je palo na pamet da se kao pokriće organizuje jedno od onih bezbrojnih putovanja na istok Stazom hipija, koja su tada bila u modi.
To je bila zvanična verzija, koja se da lako opovrgnuti prostim uvidom u hronologiju.
Zato što je ekspedicija organizovana 1969. godine, a Novi Saraj, polazišna tačka Plana Opruga je krenuo da se gradi skoro dvadeset godina ranije.
Ali, u tom istom Novom Saraju (koji se tada zvao Novoarmejsk, i kojeg tada nije bilo na zvaničnim mapama), kao i na mnogim drugim mestima, zabeleženi su događaji kakvisu nedvosmisleno spadali u nadležnost Četrnaestog odeljenja.
Zgrada se nalazila na kraju grada, kraj potoka što vodi do kanala koji vodi u obližnju reku. Čovek je u njoj nestao, i nikada se više nije pojavio.
Bilo je više svedoka njegovog ulaska, a niko ga nije video da izlazi. Bar ne u Novoarmejsku.
Ali je zato viđen da izlazi iz iste takve zgrade u predgrađu Tomska, četiri meseca kasnije.
Jednostavno, izašao je pred mnogobrojnim svedocima, koji ga nikada nisu videli da u tu zgradu ulazi.
A takvih slučajeva u poslednjih osam godina bilo je sve više. Ljudi su ulazili u zgrade, sve odreda na kraju grada, i nestajali.
Pa se pojavljivali, u istim takvim zgradama, posle nekoliko nedelja, meseci, pa i godina.
A neki se nisu pojavili uopšte.
I niko od njih nije znao da kaže gde su bili, i šta su radili.
I nikakve veze među njima nije bilo, ma koliko je uporno tražili.
I niko nije mogao da nađe prostorije u kojima su nestajali, ni svedoke njihovog nestanka.
Jedino što su sada već hiljade svedoka u celoj zemlji mogle da posvedoče je da je otprilike u vreme njihovog nestanka moglo da se čuje jedva čujno zujanje, ili brujanje, i da je svetlost bila nekako drugačija, kao kada se nebo razvedrava posle kiše, u sumrak.
A kako je Rodionov saznao iz izveštaja koji je poslao Čokan Čingizovič Darganov (a koji, za razliku od onog o popisu svetih mesta, nije pokazao drugima), lama Dordžang iz tajanstvenog manastira u skrivenoj dolini posedovao je ključ ulaska u ovaj saobraćajni sistem koji se opirao našim mapama i kalendarima.
Što je Rodionova vratilo na same prapočetke institucije na čijem se čelu nalazio.
Pomislio je da će možda njemu, koji to niti je tražio, niti očekivao, poći za rukom ono što osnivačima Instituta nije: da nađe Šambalu.
Itinerer
General Rodionov čita izveštaje iz dvadesetih i tridesetih godina Dvadesetog veka.
Konsultuje mape i u njih unosi podatke iz izveštaja.
Odbacuje puteve koji se kreću sadašnjom teritorijom Sovjetskog Saveza.
Bira one kojima već putuju, ili mogu da putuju, hipici sa Zapada.
Pred njim je mreža manastira u kojima su ekspedicije s početka veka ostavile radio-stanice.
I operatere tih radio-stanica, i njihove naslednike.
Onda na mape unosi mesta u čijoj blizini operišu sovjetski agenti.
I tako dolazi do grubog itinerera.
Rešava da ništa ne prepusti slučaju. Želi da svaki susret, svaki razgovor, na ovom putovanju budu zabeleženi.
Zato što zna da ne postoji spontanost, i da je svaki od izabranih putnika potencijalna krtica neke od neprijateljskih službi.
Onda saziva predstavnike «bratskih» obaveštajnih službi.
Štazi, zbog izreke: «Mi ćemo da smislimo, Nemci će da naprave».
Čehoslovačku službu, jer bez obzira na nedavne nesporazume, kod njih još uvek postoje ljudi koji su radili u Prognostičkom odeljenju CK KP, tako bliskom po duhu Institutu na čijim osnovama je nastalo 14. Odeljenje KGB, da to ne može da bude slučajno.
Mađarske MIA III, jer ko bi bolje od Mađara, čiji istraživači već par vekova tragaju za prapostojbinom po celoj Srednjoj Aziji, Ruskom i Kineskom Turkestanu, znao da opiše lokalne prilike na planiranom putu?
Dr Hans Miler
Neko će sada reći: „Pa ovo je sve do te mere isplanirano, kao da su organizovali Nemci!“
To je zato što to i jesu organizovali Nemci.
Konkretno, major ŠTAZI, Dr Hans Miler.
Doktor filozofije prava sa univerziteta u Potsdamu.
Hans Miler bio je po osnovnom obrazovanju pravnik, ali je, izgleda, lokacija njegovog univerziteta, koji se nalazio u neposrednoj blizini filmskih studija u Babelsbergu i samom Potsdamu, uticala na njegovo interesovanje za film.
Uz to je, u biblioteci svog ujaka, bliskog saradnika Vilhelma Pika s kojim je, kao uostalom i Hans i njegovi roditelji, proveo rat u SSSR, u Saratovu, naišao na radove Valtera Benjamina i Zigfrida Krakauera, predratnih levičara koji su se bavili onim što je u godinama Hansovih studija na Zapadu počelo da se naziva „poetika prostora“.
Hansa su naročito zanimale ideje naznačene u opisu balkona u tekstu o Napulju Valtera Benjamina i traktat o funkciji hotelskog lobija Zigfrida Krakauera.
Jer, to se poklapalo i sa osnovnim idejama koje su opsedale Hansa: da je svaki uređeni prostor pre svega skup implicitnih ili eksplicitnih normi. Da, drugim rečima, samo imenovanje određenog prostora istovremeno znači određivanje skupa normi koje određuju ponašanje pojedinaca ili grupa ljudi u njemu.
Sledeći ovakva razmišljanja, Hans je zamišljao pojedinačne prostore kao što je, na primer, lekarska čekaonica, predvorje železničke stanice, hodnik voza, ili poslastičarnica, i na zidove ovih zamišljenih prostora kačio table sa propisanim pravilima ponašanja u njima. Te table bile su veoma detaljne, kao uputstva za korišćenje liftova ili kućni redovi koji su krasili ulaze svih zgrada u svim novim gradovima diljem Republike.
Hans je razmišljao i o filmu, kao mediju kojim se bavio i Krakauer, koji je tada bio na vrhuncu svoje karijere u Americi, bez obzira na svoju levičarsku prošlost.
Razmišljajući o filmu, Hans je shvatio da film nije ništa drugo nego praktična primena antičke i renesansne tehnike pamćenja, koja se zasnivala na smeštanju slika u uređene prostore (loci et imagines). To se, dakle, savršeno uklapalo u njegovo viđenje prostora, te je svaki film gledao kao niz scenografijaa u koji su upisani događaji koji potvrđuju ili mahom narušavaju njegovu osnovnu funkciju (tuča u liftu, ubistvo u kupatilu, jurnjava kroz hol železničke stanice, iskakanje iz voza).
Svoju doktorsku disertaciju je stoga nazvao „Normativna funkcija prostora.“
U disertaciji, koja je predstavljala nastavak dela Zigfrida Krakauera, nigde se nije usudio da pomene ime svog uzora. Jer, bez obzira na svoju levičarsku prošlost, Krakauer se u vreme kada je Hans pisao svoju disertaciju (1962.) nalazio u Americi, iz koje se, za razliku od Bertolta Brehta, nije vratio u Republiku.
Stoga je Krakauerove stavove u radu svugde zamenio odgovarajućim ili sličnim citatima iz klasika marksizma, tako da je, zapravo, napisao dva rada, od kojih bi se onaj neobjavljeni mogao da nazove „Delo Zigfrida Krakauera u ogledalu klasika marksizma“.
Bilo kako bilo, njegova disertacija dospela je do još jednog prijatelja njegovog ujaka, Markusa - Miše Volfa. (Miša Volf je tada počeo da pravi karijeru u Spoljnoj obaveštajnoj službi, što su svi u Hansovoj okolini znali, ali o čemu, razume se, niko nije pričao.)
Miša ga je pozvao na razgovor, posle kojeg su usledila redovne šetnje oko Vajsenzea. U tim šetnjama, Miša Volf je sa njim odmah prešao na razgovor o Benjaminu, Krakaueru, antičkoj mnemotehnici, Varburg Institutu, i njegovim saradnicima na Zapadu.
I objasnio mu da je pametno što nije pominjao prave izvore svoje inspiracije.
I predložio mu da produbi svoj rad primenom na praktične situacije.
Tako je nastao priručnik na šest stotina strana (s ilustracijama) pod nazivom: „Normativna funkcija prostora u planiranju operativnih akcija“, u kojem su se, osim opisa prostora i normi koje ih definišu iz Hansove disertacije, nalazila poglavlja kao što su „Uklapanje u normu u obavljanju operativnih zadataka“ i „Kršenje normi kao indikacija nepripadanja subjekta“, i slično.
A Hans Miler postao oficir ŠTAZIJA, zadužen za planiranje operativnih akcija.
Čime se bavi Odeljenje za planiranje operativnih akcija?
Klasifikacijom lica.
Klasifikacijom mesta.
Klasifikacijom sredstava.
Planiranjem kao ukrštanjem ovih parametara.
Planiranjem kao osnovom uspešnosti svake akcije.
Okupljanje
Gert
Gert, jedan od najuspešnijih „Romeo agenata“ istočnonemačke obaveštajne službe, zaduženih da zavode usamljene službenice NATO i njemu pridruženih organizacija, i od njih prikupljaju tajne podatke, vozi se svojim motorom ulicama Lajpciga.
Posle višemesečne obuke u Rusiji, tokom koje je usavršio svoj engleski, i bez preteranog razumevanja se načitao knjiga Hermana Hesea, Karlosa Kastanede i Lopsanga Rampe, vratio se na dvonedeljni odmor u rodni grad.
To što su mu se svi pojmovi iz knjiga koje je pročitao i zapadnih filmova koje je gledao pobrkali, njegovi instruktori nisu smatrali propustom, već prednošću.
(Naročito ga je zbunio snimak predstave „Kosa“ iz beogradskog Ateljea 212, pošto mu nije bilo jasno kakve veze ima mjuzikl posvećen američkoj omladini i njihovoj pobuni protiv mobilizacije za rat u Vijetnamu, sa omladinom socijalističke Jugoslavije. Na to su mu instruktori objasnili da on nije tu zbog ideoloških tananosti, već da bi naučio gestove, žargon i oblačenje.)
Jer Gert, koji će za koji dan početi da se zove Rendi, i ne treba ništa da razume. Ne razumeju ništa ni ostali milioni „dece cveća“, ali ih to ne sprečava da svoju unutrašnju istinu, koja je istina sveta, traže putujući na Istok.
Prognostičko odeljenje CK KP ČSSR
Posle neformalne provere koju je prošao na izletu na kojem je sa svojim šefom išao u berbu gljiva, Pavel je prebačen u specijalno prognostičko odeljenje. Specijalno odeljenje, ili Odeljenje broj dva Prognostičkog biroa CK KP ČSSR bilo je zaduženo da u kritičnim situacijama izrađuje analize koje prognostički aparat pretvara u zabeleške koje dostavlja Sekretarijatu.
Mašina za izradu scenarija funkcionisala je tako što su se, s vremena na vreme, članovi odeljenja okupljali po vikendicama, gde su ritualno obedovali čorbu od pečuraka. Kada bi došlo vreme pisanja analiza, oni su obrazlagali one koje su u svojim vizijama već doživeli, i ta stvarnost, stvarnija od svakodnevice, sama se nametala kao izvesna vizija budućnosti.
Tri sasvim ili delimično podudarne vizije smatrane su pouzdanom projekcijom budućnosti.
Pavelu se činilo, dok je bio pod dejstvom pečuraka, kao da gleda odlomke televizijskih izveštaja iz nepoznatih delova sveta, ili iz nepoznatih odlomaka budu nosti. Ponekad,prepoznao bi delić trga, ime ulice, spomenik, ili lik.
Sve češće je dobijao vizije koje su ga uznemiravale.
Tako je, cele 1967. godine uporno imao viziju sovjetskih tenkova kako zauzimaju centralne praške trgove.
Godine 1969, pošto su se obistinile njegove najcrnje vizije, otpušten je iz Centralnog komiteta, zajedno sa celom prognostičkom službom.
Otpušteni su iz političkih razloga, kao nepouzdani članovi Partije iz koje su isključeni, u masovnim čistkama koje su obeležile period normalizacije.
Niko se nikada nije osvrnuo, niti je ikada ikoga interesovalo šta su oni zapravo radili, i kakoje bilo ko od njih obavljao svoj posao.
Kada je otpušten iz aparata Centralnog komiteta KPČSSR, i izbačen iz Partije, preselio se u Jihlavu, i zaposlio u fabrici vrata i prozora.
Onda mu se jednog dana na vratima pojavio bivši kolega iz Odeljenja, i objasnio mu da se sprema putovanje na istok, te da će nekolicina mladih ljudi ponoviti, u drugačijim uslovima, i bez striktnih protokola kojih su se oni držali, njihov eksperiment sa predviđanjem. Pavelov zadatak, posle kojeg će ga ostaviti na miru, je da sistematski, kao što je to činio godinama, objedini te njihove vizije i sačini izveštaj o budućnosti.
I tako je Pavel krenuo da se sprema na put.
Za početak, prebacio se u Brisel.
Tamo se pridružio hipi komuni.
I postao Pol.
Za njega je bilo nebitno ko su, i kome (ako ikome) služe njegovi saputnici.
Njegovo je bilo da tačno zabeleži ono što je sam video, i ono što su mu pričali o sopstvenim vizijama.
U potrazi za prapostojbinom
Georg je dete mađarskih izbeglica u Cirihu.
Georg se, zapravo ne zove Georg. Zove se Arpad.
I nije dete mađarskih izbeglica. Arpad je agent mađarske obaveštajne službe.
Arpad je najbolji student katedre za antropologiju Ciriškog univerziteta. Osim što je magistrirao na temu legendi i običaja malo poznatih sibirskih plemena, priprema doktorat na temu velikih putopisaca osamnaestog i devetnaestog veka.
Koji su, kao i mnogi pre i posle njih, pa i Arpad sam, pokušavali da na mapi realnog sveta pronađu prapostojbinu Mađara.
U planinama Libana
Vanina izgleda kao da ima petnaest godina.
Izgleda kao još jedna u nizu tananih poludevojčica iz francuskih filmova, kao mešavina Mirej Dark, Brižit Bardo i Džejn Birkin.
Ima kratku kosu.
Nosi šorts, i mušku košulju vezanu oko struka.
Zabacuje tašnu laganim pokretom, kao da je nesvesna da svi muškarci prate njen ulazak u baštu bejrutskog restorana „Pećina golubova“.
Vanina je sestričina predstavnika francuske turističke agencije „Orijentalne misterije“ u Bejrutu.
Francuska turistička agencija „Orijentalne misterije“ je providno pokriće za predstavništvo obaveštajne službe SDECE.
I, kao što svi znaju da je njen predstavnik oficir SDECE, tako je svima jasno da je Vanina možda zaista njegova sestričina, a da najverovatnije nije.
A pošto izgleda kako izgleda, svi se pretvaraju da jeste.
Vanina ulazi u taj restoran u tom trenutku zato što je to bilo dogovoreno u okviru prethodnog zadatka, zbog kojeg je i došla u Bejrut.
A onda je zadatak sinoć promenjen, i njoj je naređeno da se prvim sledećim avionom vrati u Pariz.
Zadatak joj je bio da upozna, i da se zbliži s Ibrahimom Kolajlatom, vođom Progresističke naserističke partije Libana.
Umesto da se upozna sa Kolajlatom, koji sedi dva stola od nje i napadno gleda u njenom pravcu, Vanina ispija svoju kafu, i odlazi na aerodrom.
U Parizu, saznaje da je čeka dvomesečno putovanje u Ladak.
I dobija dosijee svojih saputnika.
MK Ultra
Evelin živi u komuni u San Francisku.
Evelin je bila na Vudstoku.
Evelin zna napamet sve pesme Dženis Džoplin.
Dok pevuši u sebi početne taktove White Rabbit, skoro da pred sobom vidi Grejs Slik koja kreće da peva, isprva tiho, pa onda sve odlučnije i glasnije, kao da maršira, ka krešendu ove himne „LSD generacije.“
Onda tačno u deset i šesnaest zazvoni telefon u govornici na uglu zapuštene ulice kraj koje stoji.
Podiže slušalicu.
Glas s druge strane kaže: „Žozefina“.
Tri dana kasnije, u konspirativnom stanu u Čikagu, odlaže dosijee svojih budućih drugova iz komune u Anderlehtu: Vanine, Dženi, Rendija, Džordža i Pola.
Levo od levljeg
Dženi je članica radikalne marksističke organizacije u Kelnu.
Dženi je puna pravedničkog gneva prema nacističkoj prošlosti svoje zemlje, i nedorečene uloge svojih roditelja u toj prošlosti.
Dženi je borac protiv svih nepravdi.
Dženi je borac za slobodu svih ugnjetenih naroda.
Dženi je protiv kolaborantske politike vlada zemalja upravo oslobođenh od jarma kolonijalizma.
Dženi je protiv birokratizovanih režima u zemljama socijalističkog lagera.
Za Dženi, ništa nije dovoljno levo.
Dženi drži beskonačne tirade.
Dženi sklapa i rasklapa pištolje i automate.
Dženi zna da napravi bombu od materijala koji se prodaje u svakoj samoposluzi.
Dženi sumnja u sve i svakoga, i niko joj nije dovoljno radikalan, i dovoljno revolucionaran.
Dženi radi za zapadnonemačku obaveštajnu službu BND.
I kada od svog novog ljubavnika Rendija, kojeg je upoznala u Kelnu mesec dana pre toga na protestu protiv rata u Vijetnamu, dobija poziv da sa njim otputuje u Brisel i pridruži se novoformiranoj komuni u Anderlehtu, isprva misli da prekine vezu.
A onda iz centrale u Pulahu dobija instrukciju da poziv obavezno prihvati.
Komuna u Anderlehtu
Šest mladih ljudi se mesecima druži u komuni u briselskom predgrađu Anderleht.
To su: Evelin, Dženi, Vanina, Rendi, Džordž i Pol.
Pričaju o putovanjima po imaginarnim geografijama i zaumlju.
Džordž im prepričava roman „Izgubljeni horizont“ sa manastirom Šangri-La u kojem su skupljene mudrosti celog sveta i svih epoha i u kojem je zaustavljeno vreme. Ne kaže da se radi o romanu, već ga prepričava kao da se radi o doživljajima sopstvenog ujaka.
Pol im priča o vizijama na LSD-u, koje se delimično podudaraju sa Evelininim vizijama tokom „leta ljubavi“ u San Francisku, i Vanininim doživljajima dok je isprobavala razne vrste hašiša u brdima iznad Bejruta.
Rendi mudro ćuti, i razmišlja koja će od novih drugarica da zameni Dženi, koja mu je već dosadila.
Onda, jedne večeri neko (kasnije niko ne može da se seti ko) predlaže da krenu na Istok. I, kao da su svi to čekali, kreću ubrzane pripreme, tokom kojih odmah nalaze i prevozno sredstvo, i opremu, i mape, i novac za put.
Jer, istovremeno Vaninu posećuje ujak iz Bejruta, Dženi nasleđuje tetku iz Hanovera, a Džordžu umire deda, predratni emigrant iz Rio de Žaneira.
Pol u knjižari na Bulevaru Sevastopolj nalazi mape i sveske s putovanja ranijih putnika, a Džordž u knjižari u centru nalazi svoj omiljeni putopis iz 19. veka.
A čuture, poljske krevete, i špiritusne šporete kupuju u radnji s rashodovanom NATO opremom na putu za Bergen.
Putovanje
Samo putovanje možemo sebi da predstavimo kao animirani niz Rjerihovih slika koje svojim jarkim bojama i jednostavnim crtežom podsećaju na plakate.
Pošto ga tako sigurno zamišljaju njegovi protagonisti.
To je i niz snimaka celomudrenih razgovora sniman kamerom „iz ruke“.
Možemo da prikažemo i liniju njihovog kretanja na mapi.
U svakom slučaju, putujući kroz pejzaže sveta i sopstvenih snova, naša družina stiže na cilj.
Poslednja soba
Kada na kraju putovanja, punog izmišljenih avantura i lažnih lutanja, tokom kojeg su se pripadnici prateće službe preobučeni u lokalne stanovnike potrudili da im se ne dogodi ništa, naši putnici najzad stižu na cilj.
Cilj je manastir u Ladaku (a mogao bi da bude i u Butanu, Sikimu, Nepalu, Tibetu ili Baskulu).
U tom manastiru dočekuje ih tajanstveni Beli lama, Čokan Čingizovič Darganov, operativac KGB u službi Četrnaestog odeljenja.
Beli lama im objašnjava da se u pećini nedaleko od manastira nalazi Poslednja soba, prostorija u kojoj svaki putnik, posle duhovnih priprema (a naši putnici su te pripreme obavili samim činom putovanja i uopšte, nalaženjem manastira) može da „stupi u druge svetove“ i da vidi „unutrašnju suštinu, svoju, i sveta“.
(Beli lama im, zapravo, prepričava završno poglavlje nedavno objavljene knjige „Piknik kraj puta“ braće Strugacki, koju mu je nedavno poslala Centrala redovnom kurirskom poštom.)
I onda ih uvodi u pećinu, i oni prolaze kroz vrata iza kojih sija svetlost.
Po izlasku iz Poslednje sobe, Beli lama ih ne pita šta su tamo videli.
Ali ih pita da li su videli Dordžanga.
Oni kažu da jesu.
Dordžang
Beli lama sanja Dordžanga.
Dordžang mu kaže:
„Duše nisu ništa drugo do zapisi u svetlosti koji su poslati sa matične planete ka mestima u Svemiru za koje su oni što su ih poslali smatrali da mogu da ih ugoste.
Duše su hologramske poruke poslate, pa rasute, po Zemlji, kada se odašiljač pokvario.
Neke su pale na udaljene i nepojamne svetove, gde su postale bića od vetra i plamena, neke su pale na svetove slične našem, neke su pale u vode, neke su pale na sunca.
Od tih što su pale na Zemlju, neke su pale u tela ljudi, neka su pale u tela zverinja.
Neke su postale biljke.
Neke su pale sada, neke su pale pre mnogo miliona godina.
A sve su poslate u isto vreme.“
Beli lama sanja Dordžanga, i vidi:
Svetlosne šare automobila i uličnih svetiljki počinju da se pretvaraju u znake, i ti znaci ukazuju na sve dublje slojeve stvarnosti. To je integralni račun svega što se može izraziti, i onoga što će tek biti u našem krugu poimanja.
Ulazi u sve viša, i suštastvenija nebesa, gde je svako prethodno tek predvorje sledećeg, gde je upravo otkrivena stvarnost tek nota u jednoj sve složenijoj harmoniji.
Prevodi pesme delfina na Sanskrit, pa odatle sve to prepevava na pčelinji zuj.
Sve ono što vidi prevodi na skraćenu formu, talase vremena opisuje talasima mora, hod od godinu dana predstavlja hodom od jednog minuta.
Vizije koje, fiksirajući ih, transformiše u slike su ubrzani opisi istorije sveta.
Ti, vrtlozi koji nisu ni stvarni, ni istovremeni sa stvarnim i usporenim kretanjima planeta i godišnjih doba, za njega su najuverljivije jemstvo postojanja stvarnih istorijskih i kosmičkih talasa i virova u koje uranja kad prevlada strah od gubljenja zauvek, i posle kojih se budi ozaren.
Beli lama sanja Dordžanga, idoživljava viziju istorije, i svoje uloge u njoj:
To je epifanija koja obuhvata celokupne istorijske cikluse i njihovo vraćanje.
Vidi džungle koje gutaju gradove i pustinje koje zatrpavaju kanale kojima su nekad plovili šlepovi.
Vidi kako se krče šume.
Vidi mora kojima plove brodovi.
Vidi kako na obalama reka narastaju gradovi.
Vidi sebe u svom tom kretanju i shvata da pitanje o smislu tog kretanja i svog položaja u njemu predstavlja samo ograničenje koje jezik nameće stvarnosti koja ga daleko nadilazi.
Povratak
Povratak je, kao i odlazak, prepun lažnih avantura, neveštog sviranja na gitari u hladnim noćima, i konfuznih razgovora.
I ćutanja, dok svako ponovo u sebi gleda ono što je video u Poslednjoj sobi.
Džordž vidi:
Pleme se kreće obodom šume. Ide za tragom krda mamuta, koje se probija put Istoka. Svake godine, sve je toplije, i led je tanji. Poslednji mamut propada kroz led, u kojem ostaje zaglavljen. Krdo nastavlja put. Pleme sad ima hrane za nekoliko meseci. Uz vatru, slušaju pesme šamana koji, vrteći se oko sebe u sve bešnjem ritmu, pušta urlike slične zavijanju vetra. Udara u bubanj. Oponaša krike ptica. I zvukove koje niko do tada nije čuo. I koje neće čuti hiljadama godina.
Vanina vidi:
Tri dana ona i njen ljubavnik (sada zna da je to Dordžang) ne izlaze iz hotelske sobe. Ne spavaju. Upoznali su sve detalje tela onog drugog. Znaju njihovu molekularnu strukturu, poreklo svih njihovih atoma, spirale kretanja svih energija koje su ih pokretale od nastanka do kraja sveta.
Vide ljubavnu igru svojih tela kao grubu metaforu ovih kosmičkih kretanja.
Znaju sve snove, sve vizije, sve zablude i ekstaze onog drugog. Znaju gde taj drugi odlazi, i odakle se vraća.
Znaju kako da mu prepoznaju tragove, da ga nađu na stanicama saobraćajnog sistema nevidljivog drugima.
Njihovi susreti (sadašnji,budući?) kao da se dešavaju van uobičajenog toka vremena, i oni sada svesno kreću da usklađuju svoje kretanje kroz to nešto drugo što doživljavaju kao svet iza sveta u svojim ekstazama
Dženi vidi:
Ilegalci žive u potkrovljima. Potkrovlja su jedan uređen svet, lavirint koji visi nad gradom. Potkrovlja imaju i po dva do tri sprata. U njima se, užurbano, pod neprestanim neonskim svetlima, kucaju saopštenja. Tu su radionice, i spavaonice, i skladišta, i streljane. Kuriri - akrobate prebacuju se iznad trgova i ulica.
Evelin vidi šumu:
Vidi naselje na krčevini koja je uvek bila iza horizonta njenih lutanja.
Vidi kolo androginih vilenjaka.
Vidi puteve koje su iskrčili džinovski puževi, što sijaju noću obasjani njihovom fosforescentnom sluzi.
Vidi pleme iz daleke budućnosti koje je ove životinje, mutirane od svih onih hemikalija koje su vekovima nekontrolisano isticale, koristi kao građevinske i ratne mašine.
Vidi njihove staje u podnožju zemljanih kula koje su izgrađene po ugledu na mravinjake.
Vidi dinosauruse koji lete, osedlani kao zmajevi iz priča njenog detinjstva.
Oni su jednog dana doleteli sa ostrvlja koje joj se priviđa na ivici horizonta.
Vizija koju je doživeo u Poslednjoj sobi za Pavela je bila nekako bledunjava, u poređenju sa epopejama koje je viđao, i u kojima je učestvovao na seansama pod halucinogenim gljivama. (To je bilo stoga što jačina psilocibina u njima nikako nije mogla da se unapred utvrdi, kako im je objašnjavao načelnik odeljenja tokom jedne od seansi.)
Ali, zadatak je zadatak, i Pavel se trudio da ispuni dug prema nepoznatom nalogodavcu.
Stoga je na povratnom putovanju iz Ladaka, Pavel pomno pamtio ono što su kao vizije njegovi saputnici videli u poslednjoj sobi. I sve to zabeležio, i uredno predao izveštaj svom kontaktu po povratku u Čehoslovačku.
Ni jedna od šest vizija, uključujući njegovu, nisu bile istovetne.
Pavel je stoga pomislio da su ili videli različite verzije budućnosti, ili njene različite delove.
Neko vreme Pavel se pitao kome su potrebni ti izveštaji, uključujući i ovaj njegov, kada je služba u okviru koje su nekada pisani i tumačeni prestala da postoji.
Jedino Rendi ne vidi ništa, jer njegov zadatak je bio da ostale putnike spoji, navede na put, i preuzme dokument.
A to što je video u Poslednjoj sobi su ionako halucinacije ništa vrednije pomena od konfuznih knjiga koje je morao da čita i filmova koje su ga terali da gleda dok se spremao za ovaj zadatak.
Sada se raduje povratku kući, zasluženom odmoru, i odlasku na nove zadatke.
Rekapitulacija
A sad da vidimo koje su scene koje bismo mogli da zapamtimo iz ovog filma, ili serije o njemu.
Recimo:
General Rodionov sedi u svojoj kancelariji. (Kancelarija se nalazi u zgradi koja spolja izgleda kao zapušteno skladište između Dunav stanice i Pančevačkog mosta.)
Čita izveštaj.
Prilazi ormanu, vadi fasciklu.
Čita.
Odlaže fasciklu.
Zove majora Barčenka.
Pita ga da mu referiše o najnovijim nestancima i pojavljivanjima.
Pokazuje mu izveštaj.
Barčenko kaže: „Možda je ovo rešenje.“
Rodionov mu kaže da moraju da nađu Dordžanga.
Kaže mu i da moraju da nađu način da se za to ne sazna.
Ili:
Gert se vozi ulicama Lajpciga.
Vanina ulazi u restoran na obali.
Evelin stoji kraj telefonske govornice.
Arpad šeta ulicama Ciriha.
Dženi nosi plakat sa parolom „Zaustavite rat!“ na demonstracijama ispred Kelnske katedrale.
Pol šeta stazom kraj drvoreda na obali reke.
A setili smo se i nečije tuđe mladosti, njenih snova i mitova.
Autor: Vladan Matić