Žan – Mark Fogelhajm je potomak bankarske porodice iz Alzasa.
Upravo je saznao da je njegova ljubavnica Iveta agent obaveštajne službe Nove Akvitanije, i da joj je šef njegov školski drug Adrijen.
Kao i njegovi preci, Žan – Mark voli da ističe ljubav prema tradiciji. Ta tradicija koju hvali Žan – Mark podrazumeva društvo koje je, kako voli da naglasi, izraz prirodnog poretka, formirano u Evropi u jedanaestom veku.
Na ovom mestu neko bi pomislio da je Žan – Mark hrišćanin, i da njegova porodica potiče iz jedanaestog veka.
Ni jedno ni drugo nije tačno.
Jedino što je hrišćansko u vezi Žan – Marka je slučajno izabrano porodično prezime, preuzeto od naziva šumarka u blizini njihovog sela. U tom šumarku je, po jednom predanju, bezimeni imitator Sv. Franje Asiškog u trinaestom veku, razgovarao sa pticama. Po drugom, koje ne isključuje ovo prvo, u ranom šesnaestom veku, kada kreće uzdizanje porodice Fogelhajm, u taj šumarak sklonile su se ptice iz okolnih sela, popaljenih u verskim ratovima.
Bilo kako bilo, porodica Fogelhajm, koja je počela kao skromni zelenaški dućan podno obližnjeg zamka (takođe spaljenog u verskim ratovima), u tim je ratovima stekla početni kapital, i pretvorila se u banku koja je finansirala ratne avanture raznih biskupa i grofova.
Žan – Mark je bio taoista, što je postalo deo porodične tradicije od kad je njegov pradeda počeo da trguje sa Sovjetima.
Pradeda Fogelhajm je imao tesne veze sa Četrnaestim odeljenjem KGB, koje se bavilo izučavanjem talasne prirode materije, ne bi li na taj način otkrilo frekvenciju za ulazak u skrivene gradove Šambale.
(U svakoj tajnoj organizaciji, postoji deo koji predstavlja tajnu iza tajne, deo koji poseduje moć totalne revizije smisla celokupne organizacije.
I pošto je zvanična ideologija SSSR bio dijalektički marksizam (lenjinizam), onda je prirodno da se taj deo nalazi u okviru najracionalnije od svih njegovih organizacija, KGB, i da se bavi istraživanjem zaumnog.)
Pradeda Fogelhajm je kao deo porodičnog predanja prenosio svojim potomcima zapisana sećanja na posetu gradu po nazivu Novi Saraj.
U južnom delu srednjeg dela Sibira, u Altajskoj oblasti, južno od Barnaula, postojala je oblast koja se nekada zvala Novoarmejska, pa se preimenovala u Zlatnu Hordu.
Imala je svoju zastavu i predstavništva u okolnim zemljama, i nekoliko počasnih konzulata u administrativnom centru,
Bile je nepriznata od bilo koje države, dubioznog statusa unutar Rusije.
I kako dolikuje Zlatnoj Hordi, njen glavni administrativni centar zvao se Novi Saraj.
Za stvaranje Novog Saraja bio je zaslužan lično Lavrentij Pavlovič Berija.
Zato što je znao da je raspad Sovjetskog Saveza u budućnosti neminovan.
I zato što je želeo ne da ga spreči, jer to nije bilo moguće, već da ubrza proces njegovog ponovnog stvaranja posle neizbežne propasti.
(Jin i Jang, osnovna načela Taoizma. Koji je, u Berijinom tumačenju, bio istovetan sa marksističkom dijalektikom. Uostalom, zar veliki Staljin nije govorio kako se klasna borba pobedom proletarijata zapravo zaoštrava?)
Berija se bavio procesima, ne datumima. Pošto, po marksističkoj dijalektici i taoizmu, sve prelazi u svoju suprotnost, napravio je plan kojim se taj proces ubrzava, da bi onda prešao u svoju suprotnost. Kao opruga, koja kad se sabije, dobija na energiji, pa se vraća još dalje od prvobitnog položaja. Otuda ime plana po kojem je pravljen novi Saraj, taj simbol rasula i ponovnog uzdizanja: Plan Opruga.
U Novom Saraju, po pradedinim zapisima, u vreme njegove posete, besneo je rat restorana zatvorenog tipa, ili tajnih klubova.
(Taj rat je, za Žan-Marka, simbolički prikaz dotadašnje i potonje fragmentacije sveta.)
To je tada bio rat tajnih udruženja, koja ne mogu da se pozovu na postojeća diplomatska predstavništva, pošto ne predstavljaju države koje postoje.
Tako, Ergenekon i Vogulorsag su se borili za primat i pravo na predstavljanje zejedničke prošlosti među turkogovorećim i ugrofinskim narodima. Oba su iznutra bila dekorisana kao jurte, sa slikama kurgana i stela ispisanih nepoznatim pismima po zidovima. U oba su se služile neograničene količine mesa, i pio se kumis. Pevači ratničkih epova uz instrumente koji liče na gusle pevali su svoje beskonačne pesme.
Klub Džingiskan predstavljao je neutralan teren za pregovore.
Vlasnik lanca cvećara Nazdar, Koreanac iz Čimkenta koji je nekada studirao u Pragu i postao počasni član Sokola, kao glavnog konkurenta imao je klub koji su osnovali pavlodarski Nemci, Folksbund.
Klub Kameradšaft, koji je služio i kao neformalni konzulat pokojne DDR, ratovao je s Kulturbundom, u kojem su kelnerice u dirndlu služile pivo i kolenice, i u kojem su se iza ponoći orile poletne koračnice.
Dva najstarija kluba u gradu, poljski Prometej i Pilsudski, su se nalazili na ultratajnim lokacijama, pošto su bili u neprestanom ratu sa svima ostalima. Goste su tamo dovozili s povezom na očima. S vremena na vreme, sklapali su međusobno primirje da bi po ko zna koji put vodili istu debatu na temu tajne verzije Prometej plana, o tome da li se Međumorje zapravo nalazi između Crnog i Kaspijskog ili između Kaspijskog i Aralskog mora. U oba kluba služila se haringa na sto načina.
Ruski klubovi Fon Ungern i Čapajev nastavljali su nikad završen građanski rat.
I dva rivalska udruženja kozaka, navodno smeštena negde u Donjem Saraju, imali susvoje klubove: Car Nikolaj i Simon Petljura.
Bili su tu još i Hazarija, i Persepolis, i Merhaba Džouns i Kavkaska zatočenica, i mnogi drugi.
Svi ti restorani i klubovi, otelovljenja najluđih šovinističkih fantazija raznih naroda, sve s mapama i uniformisanim osobljem, bili su deo lanca čiji vlasnik je bio jedan od partnera pradede Fogelhajma Evgedin Bazarov.
Žan-Markov deda je, videvši krajem Dvadesetog veka kako tik uz zgradu Evropskog parlamenta u Briselu kreće da raste zgrada „Evropskih regija“, a poučen iskustvima svog oca i pričama o tome kako se sve to završilo u SSSR, odlučio je da se uključi u ovaj projekat. U zgradi sdašnjeg Briselskog mešihata se stoga još uvek nalazi tabla sa imenima najkrupnijih donatora, na kojoj on zauzima jedno od počasnih mesta.
Gledajući na TV-u nastupe američkog predsednika Džoa Bajdena, i istovremeno listajući stranice dnevnika svog dede posvećene sovjetskom lideru Leonidu Brežnjevu, Žan-Markov otac je 2022. godine odlučio da porodicu preseli u Njujork.
U skladu sa porodičnom tradicijom, Žan-Marka je ostavio u Francuskoj da završi školovanje.
Projekat „Evrope regija“ u koju je znatna sredstva uložio Žan-Markov deda bio je. međutim, do te mere uspešan, da je Žan-Mark svoje školovanje završio ne u Francuskoj, već u Novoj Akvitaniji.
Ono što je nekada čitao o Novom Saraju, Žan-Mark je sada direktno video u Novom Ročesteru, ograđenom naselju nedaleko od Njujorka.
Ratovi etno-bandi koje finansiraju tajanstveni sponzori, narko-dileri koji postaju nova aristokratija, nemoć, pa raspad državnih struktura, opšte rasulo…
Novi Srednji vek Žan – Mark je dočekao s radošću, uprkos činjenici da se njegova porodica uzdigla zapravo u periodu završetka jednog prethodnog Srednjeg veka.
Za njega, ovo je prirodno, pa prema tome i idealno stanje, i svet oko sebe on prevodi na pojmove koje zna iz istorije. Pa su tako bande koje haraju Njujorkom i Nju Ročesterom za njega nova aristokratija, pošto su počeci one stare, iz jedanaestog veka, kada se Evropa nakratko stabilizovala posle najezde Arapa, Mađara i Vikinga, zapravo neodoljivo podsećali na ove sadašnje. Grupe ljudi spremne da se late oružja usred opšte anarhije…
Rado je iščitavao obimno delo još jednog oduševljenog pobornika sličnog svetonazora, Vlastimila Vondruške, objavljeno pod eksplicitnim nazivom „Hronika iščeznuća Evrope, 1985-2054“:
„Ako treba da preživimo raspad civilizacijskih struktura, probleme s energijom i snabdevanjem, kao i nasilje i pljačke, koje sve to budu pratili, onda ne možemo da ostanemo sami. Isto kao u „Malevilu“, moramo da počnemo da gradimo novo društvo, ali nikako sa samo pet ili šest ljudi. Moramo da okupimo stotine, možda hiljade ljudi, spremnih za borbu, rad, i rađanje.“
„Znači treba da izgradimo sopstvenu malu državu?“
„Recimo nezavisni feudalni posed. Sa svim neophodnim. Kao u „Malevilu“. Svako će tu morati da obavlja svoju dužnost. A koto odbije, ili ne bude u stanju, moraće da napusti naš posed. Kažem naš, pošto će neko morati i da vlada tim društvom. Tvrdo i racionalno. Odavde, iz našeg Klumpenštajna.“
„Znači, igraćemose Srednjeg veka?“, osmehnula se pomalo skeptično.
„Ni u kom slučaju, draga moja, uopšte se nećemo igrati.Kad se sve raspadne, mi ćemo stvarno živeti u Srednjem veku. I upravo na to se možemo pripremiti uz tvoju pomoć.“
Kao i u Vondruškinoj knjizi, Žan-Mark sada u okolini Njujorka traži pogodno imanje da na njemu izgradi svoj posed.
Čiji simbol će biti njegov porodični grb: tri krošnje ariša s kućicama za ptice.
Autor: Vladan Matić