U Pariz sam stigao po magli sa teškim bronhitisom. U to doba se u gradu još uvek smelo ložiti- Vazduh je bio toliko zagađen da sam dve noći proveo spavajući sa maramicom natopljenom uljem od lavande preko lica, skoro u bunilu. Nešto me je snažno vuklo na jug, na Rivijeru iako je tamo trebalo da obavim mučan razgovor koji nikome ništa dobro nije mogao doneti. U Nici sam naglo prodisao. Ponovo mi se pušilo. Mediteran, blagodet sveta!
Dok sam ispijao dugu kafu sa mlekom na blagom suncu pade mi napamet da Rivijera i Kalifornija dele neku duboku vezu i da se ona ukorenila u sudbini filma. Da, Kan, palma,, crveni tepih, promenada, a onda pokušah da iz rasušene komode sećanja izvučem slike Američkih i francuskih filmova koji su naokolo snimani. Svetlo i pejzaž, to je amalgam koji ih spaja, i luksuz svakako. Nevoljno ustadoh da telefoniram i taman kad htedoh da ubacim žeton u prorez javne govornice kraj šanka protrese me snažna eksplozija, toliko snažna da su čaše na policama iza bara još neko vreme zvonile. Nasta panika, pa za ostalima izleteh napolje. Ni stotinak metara niže iz jednog od kafea kuljao je crni dim. Neko je podmetnuo eksploziju. Komšija Karlos? Cika i vriska. Vatrogasne sirene, ambulantna kola. Žandarmerija sa dugim cevima. Užurbani bolničari sa nosilima sa kojih ispod krvavog čaršafa visi mlitava ruka. Eto me u filmu kakav nisam poželeo.
U vozu za Saint-Jean-Cap-Ferrat koji se klatio tik uz obalu mrki CRS-ovci me dva tri puta prekidoše utonulog u lazurni pejzaž horizonta ritmično presecanog borovim stablima i pokojom ušuškanom vilom. Tada crveni pasoš još nije bio ozloglašen. Jurili su verovatno alžirce ili palestince kojih u praznim kupeima nije ni bilo. Život, film, život, kakva je razlika? Ako je film loš, jednostavno izađeš, a život pa…
Na stanici, ne većoj od tramvajske sam ponovo telefonirao, zbog adrese. Reče mi da taksisti kažem samo da stane kod vile Paradou i da se onda popnem još par stotina metara uzbrdo stepenicama pored kamenog zida i skrenem levo.
Mrki Sardinijac, melvilovski prototip sitne muvare se pravio da ne razume moj izgovor pa sam više puta morao da mu ponovim ime vile. On ljuto krete nezadovolja rutom tumbajući me koliko god je mogao i doveze me do široke zatvorene šetačke staze pored mora pa mi pokaza rukom na hrid na kojoj se pod suncem ljeskalo među četinarima ka moru nekoliko okrenutih vila u art nuvo stilu. „C'est ça.“ Reče i pokaza mi rukom taksimetar.
Staza se spuštala tik do mora pa ponovo kretala u brdo. Mirisalo je na staru borovinu, jod, more, večno proleće. Mogao bi čovek da poželi da staza vodi u beskraj i da večno hoda njom. Ugrejalo je. Uz brdo se oznojih pa skidoh sako i prebacih ga preko ramena. Gorki miris oleandra u cvatu me podesti da tu negde stanuje i smrt. Ona je uvek tu negde, ali mi se u ovom rajskom pejsažu činila kao da se malo umorila i prilegla poput Meksikancaca za sieste. Od napora hodanja uzbrdo pluća su mi ponovo škripala pa sam gutao halapljivo gusti plemeniti vazduh. Izbih nekako na usko raskršće shvatajući da me je gusar mirno mogao dovesti dotle kraćim putem, ali mu očigledno nisam bio simpatičan. Cigareta šta drugo. Sa podzida iznad mene kroz ogradu stade da kevće i reži neko ružno štene kao da mu smeta što pušim tu pred njegovom njuškom. Ugasih na pola ugledavši spomenuto stepenište pa krenuh uzbrdo. Sto dvesta trista kamenih stepenica, levo pa skreni, pa opet nekoliko. Ni beskraj ne izgleda kako ga čovek zamišlja. Izda te dok trepneš. Izda te kao upaljena pluća, kao iznemogle noge. Na kraju snage ipak stigoh pred adresu. Gorda kapija je bila zaključana. Pozvonih više puta. Nigde nikog. Žaluzine su bile spuštene i delovale kao da tako dugo stoje. Po stazi je trulelo odavno opalo lišće. Pomislih da postoji sporedni ulaz. Jok, Ništa. Nula. Bastion ogađen debelim podzidom. Pozvonih ponovo pa ljut sedoh na kameni prag kapije. Tako mi i treba. Ne radi mi ovo prvi put. Jednom duška, drugi put buška. Kad joj se prohte nestane, a sledeći put aranžira rezanje vena u toploj kupki. I šta mi to sve treba, aerodrom, avion, aerodrom, taksi, magla, loš hotel, metro, opet avion voz, eksplozija, kozje stepenište pod temperaturom trideset sedam sa pet. U lošem si filmu. Scenografija nije dovoljna. Ostavi kokice. Izađi. Poželi ludači da izabere onu drugu verziju kraja. Diži se, odlazi pre nego što razblažena veštačka krv počne da curu niz ovu zapuštenu stazu. Bacih pikavac daleko od sebe i gnevan počeh da se kotrljam niz stepenice. Umalo vrat nisam slomio. Posrtao sam i padao nekoliko puta, razbio koleno. Na dnu nekako stadoh da uzmem daha oslanjajući se na topao zid. Pneumonija je počinjala da uzima maha provocirana preteranim ne spavanjem umorom i gnevom. Podigoh glavu ne bih li lakše disao a ispred sebe ugledah neveliku memorijalnu tablu na kojoj je u pozeleneloj bronzi stajao lik starca sa natpisom „le Professeur Henri Chreatien physicien i to mi prezime svom silinom zaukupi pažnju groznicom pomućenog uma. Chreatien, Chreatien zvuči mi poznato, na vrh mi je jezika.
U Kanu orobih apoteku, natovarih se aminopirinima i sirupima i uzeh ubogu sobu u prvom pansionu na koji sam naišao. Groznica me je tresla još dva tri dana, temperatura se podigla preko trideset osam, čaršafi su se znojili podamnom. U bunilu, na granici jave i sna u potpunoj zbrci vremena mesta i labavo povezanih događaja, opijatičnih mora talas konfuzije me dovede pred profesora tehnologije filma dobročudnog Delibašića koji nas je pola semestra davio formatima. Četiri prema tri, zlatni presek, akademski format, Cinerama, Sinemakop ovaj Sinemaskop onaj, Panavision, Vistavision, Anastigmat, Hipergonar i tu mi sinu, razabrah se:
Henri Jacques Chrétien, francuski optičar i astronom, rođen je 2. februara 1879. Deo astronomske karijere proveo je u Opservatoriji u Nici, koja je bila blizu njegove kuće, Vile Paradu. Chretien je bio jedan od osnivača ’Instituta d'optikue theorikue et applikuee’ i profesor na Ecole superieure d'optikue poznat je po dva prilično različita dostignuća, iako su oba bila posledica njegovog dubokog poznavanja optike. Izumeo je refleksni teleskop u kome sistem sočiva mnogostruko uvećava sliku koja je primljena na dno konveksnog ogledala, a koji se danas koristi za velike teleskope. Radio je u opservatoriji Mount Vilson ranih 1910-ih, sa vrhunskim tehničarem teleskopa Džordžem Ričijem, i njih dvojica su smislili kako da preurede stari dizajn, teleskopa koji koriste hiperbolička ogledala, da im mnogostruko povećaju uvećanje i preciznost uvođenjem trećg korektivnog sočiva i dodatnog ogledala. Sijaset je optičkih efekata zbog koji teleskopska slika gubi na kvalitetu: sferna aberacija, kome, astigmatizmi a koje je i dizajn Ritchei-Chretien teleskopa eliminisao. Pored toga, imao je široko vidno polje i bio je relativno kompaktan. Riči, je pokušao da ubedi opservatorije da usvoje dizajn reflektora od 100 inča na Maunt Vilsonu i 200 inča na Maunt Palomaru, ali to mu nije uspelo. Prvi komercijalni teleskop Ritchei-Chretien, napravljen za američku mornaričku opservatoriju u Vašingtonu, a zatim prebačen u Flagstaff, gde se još uvek koristi a na kraju ga je usvojila većina velikih svetskih opservatorija, uključujući svemirski teleskop Hubble.
Chretienov drugi značajan optički doprinos bio je u kinematografiji. Ranih 1920-ih počeo je da eksperimentiše sa anamorfnim sočivima, a polovinom tridesetih je imao jedno, koje je nazvao Hipergonar. Anamorfno sočivo komprimuje sliku po horizontalno.
Hipergonar je mogao da prihvati široku sliku i da je komprimuje tako da stane na standardnu traku filma od 35 mm. Ako bi se potom projektovala kroz drugi set anamorfnih sočiva postavljenih obrnuto bila bi prikazana u prirodnoj širini . Chretien je 1926. patentirao proces pod nazivom Anamorfoskop, koji je davao sliku dvostruko širu od onih snimljenih konvencionalno. zahvaljujući Hipergonarovoj bočnoj kompresij (u vreme snimanja) i dilatacije (tokom projekcije).
Nije imao previše uspeha da ubedi francuske filmske stvaraoce da koriste njegov izum iako ga je predstavio 1937. Ali se u Sjedinjenim Državama, sa bumom televizije pedesetih pojavila potreba za spektakularizacijom kinematografskih tehnologija koje bi bioskop i dalje činile superiornim u odnosu na skromnu sliku lako isporučivu u dnevnu sobu. 1952. lansirana je Cinerama, složen i veoma skup proces projekcije na širokom ekranu koji je izgledao impresivno, ali je zahtevao spajanje slike sastavljene iz tri dela, više simultanih precizno kalibrisanih projektora, posebna platna i praktično potpuno nove bioskope.
Tventieth-Centuri Fox je čuo za Chretienov pronalazak, nabavio neke od njegovih sočiva i nastavio da razvija sopstveni proces za široki ekran, koristeći običan film, uz samo delić cene Cinerame. Optička kompanija Bausch & Lomb, zajedno sa Foksom, čekala je da istekne patent na hipergonarno sočivo da bi kupila sve postojeće primerke. Nazvali su ga CinemaScope, a Foks je u publicitetu naglasio značaj Chretiena, i uključio omalenog 73-godišnjeg naučnika reklamnu kampanju.
Prvi CinemaScop film bio je The Robe, sa Ričardom Bartonom i Džin Simons. Volt Dizni je odmah kupio prava, a 1954. godine je lansiran film 20.000 milja pod morem, sa Kirkom Daglasom i Džejmsom Mejsonom. Chretienov metoda nije dugo trajao. 1958. godine, zamenjen je unapređenim sistemom pod nazivom Panavision. Ali Chretien je ostao heroj u istoriji kinematografije zbog pronalaska prvog pristupačnog procesa za prikazivanje panoramskih filmova. Američka akademija filmske umetnosti i nauke dodelila je Kretjenu Oskara za zasluge 1954. Jedan mesečev krater je u njegovu čast krater nazvan Chretien.
Nikada više nisam otišao na Rivijeru. Neću ni u Kaliforniju. Ne pretendujem ni na Palmu ni na oskara, a i kako bih kada sam, kako neko dobronamerno reče „usmeni prenosilac kinematografije“. Dobro, ponekad nešto i zapišem.
Nedavno sam kupio jedan kratki mali teleskop i ponekad zurim u nebo. Kada mi se posreći da je krupan mesec tražim po njemu Chretienov krater, ali ga još nisam našao, a kad zatvorim oči jasno vidim zvezde, hromatska aberacija, astigmatizam, koma, šta li je?
PS: Ovaj tekst smo već objavljivali, ali me je na moje veliko iznenađenje najmanje troje ljudi koji nemaju nikakve veze sa filmskom tehnologijim zamolilo da ga ponovo objbim, ili im ga pošaljem direktno.Napisan je pre par godina trivijalnim povodom. Jedan trgovac foto opremom me je zamolio da nekolicini studenata kamere približim ideju širokog formata, pošto su se u to doba pojavile masovnije dostupne digitalne kamere sa open gate funkcijom koja omogućava snimanje u sinemaskopu. Ni napamet mi nije palo da bi priča mogla zanimati širu publiku, tim pre što mlade kolege nisu pokazale baš nikakav interes za nju. No evo, pa kome se čita…
Autor: Milan Peca Nikolić