Arabia Felix – tako su je zvali stari Rimljani. Na njenom tlu ovoga časa nema sreće. Sad tamo besni jedan nov, svetski rat, koji neće doneti sreću ni Arapima, ni modernim Rimljanima. Ali čim se ta kampanja okonča i stanje smiri, ponovo će krenuti poslovi, i doline Jordana i Eufrata, jemenske obale i saudijske oaze opet će opominjati putnike na svoje davno zasluženo ime.
U doba kada je moćni Rim odlučio da bude kum Arabiji, sjaj Vavilona već je bio potamneo, do osnivanja Bagdada trebalo je da protekne još nekoliko stoleća, ali u sirijskoj pustinji lepa kraljica Zenubija vladala je čarobnim gradom Palmirom i plodne doline i oaze davale su po tri žetve godišnje.
Za plemićke orgije na morskoj obali libanska vina hlađena su snegom s obližnje planine u sred vrelog leta i kedrove šume bile su nepregledne. Pustinjom s one strane Jordana kretala su se tolika stada ovaca i koza da im nije bio ravan ni broj zvezda na noćnom nebu istoka. I – ono najvažnije: površinom peščanih mora tekla je, prema Rimu, nepresušna karavanska reka od pretovarenih kamila koje su prenosile bisere iz Zaliva, kinesku svilu, persijsku keramiku i indijske začine...
Svoje usluge moćnom Rimu beduini su umeli da naplate tako, da na vratovima, rukama i nogama njihovih žena i kćeri i dan‑danas zveckaju ogrlice i narukvice iskovane rukom rimskih i dalmatinskih zlatara. Die Glückliche Arabia...
Legenda o čudnoj Arabiji uselila se i u naše živote, najpre kroz lično poznanstvo Kraljevića Marka s Crnim Arapinom i priče iz 1001 noći, pa kroz arapska slova kojima su do skora pisale, srpskim jezikom, mnoge časne starine po Bosni, dok ih je vlast, u popisima stanovništva, vodila kao nepismene, jer nisu znali ni ćirilicu, ni latinicu...
Legenda kao legenda – kako se uselila, tako se i iselila. Mi smo malo zaboravan narod, a imamo i prečih poslova preko glave. Ceo svet ide jednim putem, ne možemo ni mi doveka osim svih. Ko te pita za Arabiju, dosta je što je sve skupo i što nas na nju podseća (ako izuzmemo rat) musaka od plavog patlidžana, rođak koji nam pokazuje japansku šivaću mašinu i televizor donete iz Emirata dok nam priča o tegobnom radu na pedeset stepeni u hladu i – nafta. Nafta!
Nafta je kuljala u mlazevima i bujicama, plovila u tankerima i kotrljala se u buradima, dok nije osvojila čitav svet. Da bi je što bolje prodavali Arapi su morali da izgrade gradove i puteve, robne kuće i hotele, aerodrome i hidrocentrale, dvorce i farme i bunare za navodnjavanje. Bivši beduini postali su ponovo moćni i važni. Srećna Arabija ponovo se rodila na pepelu od sagorele nafte.
Zidar i arhitekta, armirač i mašinac, daktilograf i ekonomista, prevodilac i lekar, Amerikanac i Rus, Korejac i Jugović – svi su bili potrebni. I – svi su potekli na tu stranu. Karavani modernih nomada – ne onih turističkih, već onih koji traže posla i hleba – potekli su ponovo kao reka: ovoga puta u smeru pustinje. Tako je to počelo, tamo negde, ranih šezdesetih. A naš čovek kao naš čovek. Došao on, tako, da gradi veliku fabriku kraj velikog arapskog grada, a došli i Rusi, i Česi, i Nemci, i Francuzi. Svi na istom poslu, samo im barake grupisane po firmama i državama. Na goloj ledini, samo pesak, sunce i pustinjski vetar. Do grada nije ni blizu, noćni klubovi s trbušnim plesom skupi, ali – jednom se živi! Bilo ih je koji su se, posle godinu dana vratili bez dinara. Sve ostavili igračicama i kelnerima. Drugi se vratili i brže. Vratilo ih preduzeće. Ljudima bilo dosadno, posle deset sati rada na suncu seli da se kartaju, a nekog uhvate mangupi u makaze, pa svakog meseca izgubi po dve plate... Krajem meseca čeka se plata. Deo se transferiše u domovinu, porodici za život i na štednju, a deo se isplaćuje ljudima u lokalnoj valuti, na ruke. Ljudi tad uzmu od firme autobus, pa u grad.
Suk, tako se zove arapski bazar. Vri od naroda. Kroz gužvu se probijaju automobili koji trube, natovareni magarci njaču, žene s crnim ogrtačima i velovima preko lica, okolo štofovi, svila, tajvanski kasetofoni, kineski frotiri i posteljine, japanski fotoaparati, kamare pamučnog veša, japanski i nemački alat – sve čega kod nas nema. A plata nije loša – pet, kadšto i do deset puta veća nego u Jugi. Ko da ne kupuje! Jeste, ali kako? Arapski niko ne zna, ne zna taj narodski arapski ni prevodilac, to se na fakultetu ne uči. Kad tamo, a ono se pokaže da taj i taj dućan drži bivši student iz Beograda, ili Sarajeva! Svi odmah pohrle kod njega: svi, ne samo kupci. Odmah on postaje i učitelj ostalim dućandžijama u blizini i neće proći dugo a već svi trgovci u okolini znaju srpski toliko da mogu da razumeju nazive robe i da kažu cene, a neki, bogme, i da pohvale svoju robu, pokude komšijinu i da se cenkaju... Važno je da se para vrti!
Srećna Arabija ne da se lako. Tu negde, na Istoku, ljudi su nekad izmislili trgovinu. Promet robe i obrtanje para dođe mu kao glavni cilj njihovog života. A Amerikanac i Englez nisu mušterije, jer kod njih ima svega još i više, osim skupocenih tepiha i starog srebrnog posuđa koje dolazi iz Irana i Indije. Nisu prave mušterije ni oni iz istočne Evrope, plate im suviše male. Glavni faktori u suku su upravo Jugosloveni, kojih je i najviše, i koji su i najširi između prstiju... I to kako u suku, tako i u restoranu, o barovima, kad se malo nakite, da i ne govorimo!...
Strane jezike niko tada nije znao, a svet tuđi: niti zna Rus srpski, ni Francuz makedonski, niti Arapin slovenački. Sednu, tako, razne nacije da popiju po čašicu pred spavanje, a Rus uzme veliku čašu za vodu, pa natoči punu ljute rakije – Srbin tek došao s odmora i doneo pun balon. „Nemoj, tavarišć moj, tak mnogo“ – kaže mu Jugović, „eto nje votka, eto ljuta rakija, očenj strongaja!“ Pomešaju se srpski, ruski i engleski u nekoj novoj gramatici, ali – svi se lepo sporazumevaju.
Arapski svet leži na nafti, ali arapska pamet počiva na zlatu. Zlato je uvek bilo i ostalo glavna stvar u tom svetu. Delom zato što arapska žena, koja negde nema ni prava glasa, ima pravo na – nakit. To sveto njeno pravo niko ne sme da dirne i ona pri veridbi i udaji mora dobiti poprilično zlata od mladoženje, ma kako porodice siromašno živele. Sukovi kipte od zlata, masivnog i – mnogo jeftinijeg nego drugde u svetu. E sad, nije ni Jugović naivan. Odmah je on to izračunao. I krene tako, lepo, i njegova trgovina. Lančić – 10 grama, ogrlica – 20 grama, prsten – 7 grama, pa opet ogrlica – 150 grama... Kasetofon – kako kupi jedan sebi i jedan bratu, tako kupi i treći – za prodaju: da izvadi trošak za ona dva. Pa zašto on, bre, crnči na tom suncu i živi kao skot u baraci, gde hodnik smrdi na radne cokule, poređane noću uza zid!? Zašto jede u menzi stalno govedinu i ovčetinu, a kad već počne da sanja svake noći mlado pečeno prasence i komad slanine, do odmora ima još šest meseci!? Da je u Jugi na terenu imao bi barem uveče gde da ode, a tu, u toj pustinji, jednom‑dvaput mesečno vidi grad, pa i tada samo jurca po sukovima. Čak i ako je gradilište u samom gradu, opet je to, ljudi moji, jedan tuđi svet, u kojem se ženi ne može prići ni na pet metara; badava što je neko zgodan, a neko ne bi pitao ni šta košta... Džaba ti sve kad je glava u torbi!
Dune pustinjski vetar u sred leta, vazduh pocrveni od vreline sitnih piramida koje lete u kovitlacima i zavlače se u oči, uši i nos i škripe pod zubima. U sobi, pod prozorom, do jutra se stvori lepa kamarica peska – nikakav dihtung ne može ga zaustaviti. Klima uređaji zuje u inženjerskim barakama i hlade koliko‑toliko, u radničkim i ovako i onako: zavisi kakva je firma i kako je pogođen posao. Duša ište nešto, a ne zna šta je to, svi nekako nervozni – vetar je takvo čudo prirode koje stvara nervozu kod čoveka, odakle je da je.
Tako u zemljama gde ima pića, poput Iraka i Jordana. Ali u nekim drugim nema čak ni piva. Srećna Arabija ima svoju svetu knjigu Kuran, koja zabranjuje čoveku da pije vino i rakiju... Libija, Kuvajt, Sudan, Saudijska Arabija – zabranili su to i zakonom. Pića nema i ne sme se ni donositi. I opet Jugović ne bi bio to što jeste, kad se ne bi dosetio jadu. Gradilište je to, ima majstora od svake sorte. Kupe ljudi veliki ekspres lonac, onaj za menze, pa saviju spiralu od bakarne cevi, pa doliv, pa odliv, a na suku kupe suvih šljiva, ili suvog grožđa, ili makar kakvog voća, bar – pomorandže i limuna, koji su u bescenje. Ne prođe ni mesec dana, a destilacija radi. Curi šljivovica, loza, limunovača, urmovača... „Donesi, burazeru, ima da ti ispečem ljutu kô grom, ujam samo dvajes posto!“ Radnja radi, ljudi živnu, svisli bi da im nije da neki put lepo sednu, pa otpuste ventile. To, što direktori proganjaju ovog malog privrednika nije opasno: zna direktor da je taj važniji na gradilištu od glavnog inženjera! A što se ljudi ponekad napiju i prave gluposti u stranoj zemlji? E pa, je l’ ima to negde da živ čovek ne pravi gluposti? Nema, brate, ne može to biti ni u srećnoj Arabiji. Neka čoveka, kad se vrati kući s parama praviće – kuću.
Autor: Srpko Leštarić: