Za njega je svaki pojedinačni uspeh, i svaka sekvenca uspeha, njegovih radova, podjedanko važan kao uspeh i zemlje. Sam naučnik je posedovao poprilično ograničen broj informacija šta se u njegovoj nauci u svetu događa. Družio se sa radničkom klasom, ne krije da voli da potegne iz boce votku, dobio je vrhunsko obrazovanje na Lomonosovu, ali osim završenog doktorata i nije daleko odmakao sa doprinosom svekolikoj ruskoj i svetskoj nauci. I otmeno izgledaju naučnici koji putuju po svetu sa suprugama, njegovi savremenici, kao da su Parižani, a on suprugu, eto, nema. I što je najčudesnije, prebirajući po svojim manama i dobrim stranama, on je virtuozno uvrtio u glavu da je problem što suprugu nema, a nauka mu se ugnezdila imeđu dva polariteta: primenjene i nikakve. Oni pak koji ga znaju misle da se njemu posrećilo da bude i ovo što jeste. Ovo mišljenje je rasprostranjeno i među kolegama. Sigurno, moraju ruski naučnici da prate šta je sve u svetu otkriveno. Status naučnika i način na koji ih vlast proziva, nema sumnje, podvlače njihov položaj u društvu. Njegove su mnoge stvari podcenjene, a druge od njega i sakrivene. Rusi za mnoga otkrića ne znaju i misle da rade na tajnoj i opasnoj stvari. Ignjatij Grigorijevič Kislov je fizičar i astronom: odlaže violinu, uzima knjigu u ruke, počinje i da hoda. Korača tromo, i sudara se sa predmetima i zidovima. Očigledno je tesno za bes i nemir koji su ga obuzeli.
Ima on i boljih radova od onih koje je objavio. Uveren je do graničene mere da je spreman da izvede opite koji će jako promeniti budućnost Rusije i sveta, jer obični naučnici nisu u stanju da predvide ništa sem onoga što vide pred nosom. Uzdržavao se Kislov, s mukom, i da ne zaplače. Uprkos umoru koji ga savlada, u njegovim pokretim ima nečeg ritualnog i ne može se reći da nije okretan. Mahinalno kaže: Vreme je surovo. I u Institutu ga o malo čemu pitaju, nije da se odgovornim ne oseća, ali i potrebnim. Mlađi se, nema sumnje, izruguju s njim. “Deduška, ne govoriš o otkrićima”, prekorevala ga je vragolasta Ksenija. I onda bi izletela iz kabineta: volela je kada se on jako žesti. Zna i ona da ga u akademiji smatraju čudnim. I nije se osvrtala na povike, čula ga je jednom da pita: “A ko je pronašao rebrasto gumeno crevo i vatrogasne lestvice?” On je, nažalost, sopstvene pronalasake objašnjavao sa poteškoćama i sasvim mlako, a kruto.
Osim toga, nikako nije mogao da prihvati da dva naučnika istovremeno, u Rusiji i Americi, dođu do istog otkrića. Uzmimo tog, ime da mu ne spominje, koga svi hvale na sva zvona. Pa neće valjda tog prevaranta da stave na čelo Instituta. Najviše je Ignjatija Grigorijeviča Kislova mučilo saznanje da postoji nemoć reči da prenesu verno opis pojave u prirodi. Dan ili dva kasnije posle ispada mlađane Ksenije, on neće biti drugi čovek. Prezirao je ponuđenu vrstu lažne ravnodušnosti, lažnog mira. Žvaćući jutros parče suve ribe, Ignjatij je kružio, prilično odmoran, oko crnog stola. Vreme je činilo svoje, shvata da je bolje da se na nekim mestima i ne pojavljuje. Onda se uzjoguni, podvikne detinjasto: “A što da ne?” Dovoljno je da vreme prolazi. U priču, njom se naslađuje vetropir Ksenija spada i njegov otpor da se svetu poturi nerazumljiva Ajnštajnova jednačina: E = mxc2.
Ali on ume da pomene neke naučnike kojima se divi. Postoje stvari koje samo genije vidi. Zato će Kislov posle smrti da ode u Institut Svetog Petra, a ne na neka izmišljena mesta. Pred očima Ignjatiju peni pivo u čaši. Vi me vređate, obrecnuo se Ignjatij na Ajnštajnovu fotografiju među knjigama. Ne ulazimo svi neobrijani u crkvu. Izjednačiti energiju sa proizvodom mase i tamo nečega na kvadrat, uveren je Kislov, je glupost. Postoje dani i sati kada Ignjatij uopšte i ne pomisli na sebe i kada mu sve koči misli. Zna li on, pitao ga je davno Lenjin, šta je masa. Izgledalo je da nešto tera i druga Iljiča da razmišlja o ljudskoj prirodi. Simbolično ili stvarno, s ovim pitanjem Uljanov je provodio, priznaje, dane po kafanama u Švajcarskoj. Lenjin, izgleda, zamislio se Ignjatij, voli ljudsko meso na žaru: čovek je kolosalnog formata i dobro vari. I smatra da ne mora da odgovara na provokativna pitanja, on se bavi problemima koji nisu terorizam u nauci. Pročitao je Kislov knjiga, razgovarao je sa pametnim ljudima i ubeđen je da je trula Anštajnova formula nedovršena nejednačina, farsa.
Zahvaljujuću uspehu celog Instituta, koji rusku nauku prikazuje briljntnom, sada i ovde, misli da je moguće da se i sam još proslavi. Sve ide samo od sebe, slegao je ramenima Kislov. A pesimizam savladava maštanje o Albertovoj formuli dodatnim pitanjima: od nakaznog do apsurda. Reči će se sresti sa drugim rečima, kazao je vragolastoj Kseniji, i neće umeti jedne drugima da pomognu. Ksenija je onda, valjda zbog ljubavi, plakala, brišući oči svojim dugim, plavim, svilenim šalom. Žao joj je deduške, misli, ne smeta joj što je lud. Rusi nigde ne odstupaju, obraća se Ignjatij fotografiji Alberta. Ko izgura kamen na vrh nije Sizif. Ne treba se u svašta upuštati, misli Kislov: vreme leti, i on gleda u park, na ljude koji izlaze iz sive zgradurine sa zavežljajima i torbama. Njemu se, na kraju krajeva, dopada igra slova i brojeva. Oseća da je vrlo blizu rešenja. Izroniće, zna, odnekud.
On je mislio da njegovi radovi, za raziku od mnogih, mogu da dođu do mladih ljudi koji ih razumeju. A otpor Kislova Albertovoj formuli nije bez odjeka, ravan je nastupu poznate balerine u velikom teatru. I on ako razmišlja, opomenut je, svestan je da mora da ponudi drugačiju formulu, i svestan je rizika i svega drugog, a mora da objasni na čemu zasniva svoje sumnje. Ignjatij se ne seća više ko ga je gurnuo u ovu prezalogajenu priču u kojoj treba da se reši rebus. Tražio je Kislov i na licima ljudi znake nesreće. Pogled mu je ponekad bio usmeren u prazninu. Posmatrao je kako po malom jezeru plivaju ukočeni labudovi Bulgakova. Anštajnova formula, mislio je on, ne valja, ima cilj da sve dovede u nesklad. Bilo je kolega koji su ga opominjali da onaj koji više zna brže i stari. Njegove seanse mučenja sebe, svedene su na jednostavnost, niko osim njega ne bi mogao da izdrži. Kislov se ljutio na kolege, psihijatre. Nauka i odnos prema nauci su rebus nalik na pogrešno navijen sat: skočio je usred noći, uz urlik, uzeo olovku i dodao na desnu stranu jednačine – plus “K”, nije reč celu.
Sve ja moram da otkrijem, sve ja, derao se Kislov na sebe u ogledalu. Ćuti, i svi ćute. Nije sanjao da postoje ovakve igre brojeva i slova. Potpuno je iznova obuzet značajem i tragikom uloge u kojoj se našao. Kako se niko nije setio da “K”- komunizam spoji sa energijom? Na trenutak, neverovatno veliki za njega, posmatrao je svoje lice. Shvata da još ne zna ni sve o sebi. Proveo je sate misleći o slavi. Uz sve poštovanje prema kolegama iz Akademije, mnogu su ograničeni strahom – čak i najbolji. Naučnik je za života obeležen potrebom da uspe, i ne mora da liči na ljudsko biće. U sobi je sam: njegova senka se, od sunca koje zalazi, njiše na zidu. Važno je da formulu sa “K” što pre obelodani svetu. Živi, čini mu se, nikoga ne dira, i nalikuje na cigaretu: raduje se što je ostao u igri, iako lagano sagoreva. I šta tu stojiš, kaže sebi u ogledalu, hajde da se uhvatimo za ruke.
Ovakve priče, za razliku od vremena kada je živeo i stvarao paćenik Bulgakov, imaju priliku da ugledaju sada svetlost dana. Istina, ne zadugo, dobio je događaj i rep. Nakon objave formule Kislova, vlast je sve upakovala u ozbiljnu ideološku futrolu. Sećao se mrtav Vladimir Iljič Lenjin, nejasno, poznavao sam Kislova. Takav je život: svakom po nešto treba da se oprosti. “Dok sam ja muku mučio sa revolucijom, on je razmišljao o formulama i slavi.” Tražio ga je mrtav kada je objavljena proširena Anštajnovom formula. “Da, celu noć smo jednom, davno presedali u Cirihu, u kafani na Banhofu. Žao mi je što mu se izgubio trag.” I prave ideje druga Lenjina i sećanje ostale su na zemlji i nisu dospele nigde drugo. Živ Lenjin je voleo da kaže da nije samo vođa, nego i čovek. Njemu je bilo važno da mase shvate. I rekao je da mu teško padaju smrti saborca. Kada se seća nestalih prijatelja, kaže Uljanov, kao da kida latice sa lepog cveta. Kislov je razmišljao o njemu.
Fotografie: Sovjet Vizuals
Autor: Ratko Dangubić