Stanje ovakvog kazivanja hrabo je odredio jedan koji nije smeo da se izjasni: “Nasilje nad literaturom, za nervni slom.” U vreme gradnje komunizma poredak se zvao socijalizam, i kasnilo sa se razvojem društva, imalo je ovo i opravdanje i cenu. Njih dvojica su išli drumom, pored fabrike kožne galanterije Merkur. Hodali su pažljivo po prilično davno postavljenoj kaldrmi, za koju ne vežu ni njih najbolje uspomene, i mogu da primete da asvalta još nema, da grdne neravnine prekrije. Onaj viši, krezubi, povremeno je profesora Majstorova tapšao po ramenu, kao da nešto odbrojava. Kada mu ovo dosadi, uzmeo da širi ruke i njima mlatara. On je govorio glasno i vatreno. Taj viši, krezubi, razmišljao je - onako:”Zbog čega sve vetar može da promeni pravac?” Onda krezubi govori da su pristigla burna vremena, ali su došla sama i ne zna se koliko su lepa, dobronamerna, jer ni ideologija ne može sve da stavi pod šapu. Takođe govori da je njemu život u socijalizmu lep i zanimljiv. On se, valjda, ovako rugao čarobnoj formuli koju vlast najavljuje, i njemu je nejasno kuda da usmeri brod o kome drug Broz govori, najlakše je obećavati ono što niko nije video. I od kada je komunizam postao budućnost u Palanci se govorilo o blagostanju koje čeka potomke, a živima, trunio je krezubi - kako bude dok ne crknu. On je govorio što misli, ne provocira profesora, jer su oba protiv komunizma, i mogla je škakljiva stvar da bude i prostija: “Važno je živeti u komunizmu, a može da se umre bilo gde, kad mora!” On se rugao kako će svi imati u komunizmu sve, a ne zna koji su u njemu svi, i šta je sve.
I izgledalo je kao da neko krezubog snabdeva idejama, jer su iskakale kao omađijane parolama. A profesor Majstorov je mudar i oprezan starac, pa je govorio kako se bolje vreme prilično zgužvalo, nikako se ne zna šta je iz Marksovog Kapitala, a šta je povetarac iz vila u koje su se Broz i Đilas uselili na Dedinju. Profesor Majstorov je, iz njemu znanih razlog, govorio da u kancelariji ima lepu kopiju litografije slikara iz Holandije, na kojoj je vešanje pobunjenika na nekom afričkom brodu. Usne profesora Majstorova su se skupljale u tajanstveni osmeh, a negde duboko u njegovim očima se ogledala jaka tuga: bio je čovek bez predrasuda, i krezubom je ponavljao da je najvažnije da je čovek štedljiv. Taj viši, krezubi, očigledno skoro pristigao u Palanku, po treći put je ponovio: “Lepo je ovde kod vas.” I on nije dao, nikako, profesoru da u priči negde zaturi razgovor o komunizmu i hteo je da pita kome treba budućnost kada se sada živi dobro, imaju prema potrebama i potrebe – odmeri se sve od šake do lakta. Njegovi su pre rata imali veliku vunovlačaru i krezubi nije mogao, nikako, da je prežali. Onda je govorio da je sreća da je sve u udžbenicima, a i na mladima da porade da se razrade zamisli, jer život se pretvara u veselje, prirodno, sasvim.
Krezubi je pominjao i klasnu borbu, koja se mora zaoštriti kako neprijatelj ne bi digao glavu i krenuo da gradi sam vunovlačare. Istina, profesor je bio u godinam kada mu se ne misli na budućnost, zna da komunizam nije zemlja dembelija, ali je shvatao da pored krezubog, rod mu je kakav-takav, nema od kuda da priziva pobedu razuma. Majstorov, proba da se izvuče, sutra mora u Novi Sad, drži predavanje na univerzitetu lepih umetnosti, a pridošlica, dakle - rođak, ga zadržava, oduzima mu vreme koje je odvojio da se pripremi za slušaoce u amfiteatru. A krezubi ni prostu uviđavnosti nema. Ne, nju sasvim nema. Nje nema već i zbog toga što je krezubi došao da pozajmi pare koje ne misli da vraća. Ne vraća on nikada. On je za sebe govorio da je obični građanin, i da je zgodno osetiti se da ne pripadaš ni ovom socijalizmuu koji se protegao. Kao u snovima, pored lepog trema, u dvorištu kuće Majstorova, lebdelo je paperje, nalik na one iglice maslačka, a profesor ima i trezven odnos prema realnosti, hteo bi da stvarnost sačuva.
Rečju, jedino je dobijanje para od profesora moglo rođaka da odstrani, i ne pomažu ni teški uzdasi, misao na sutrašnje predavanje se Majstorovu negde zaturila. I on je hteo da govori kako je sama umetnost sadržana u bezvremenoj sadašnjosti, koja može da bude lepa da lepša ne može da bane. Uostalom, on je studentima ranije govorio: ima li čega rđavog u bavljenju umetnosti? Za njega se smatralo da je što treba, delom, postigao u životu - ostvario, ali da se sa komunizmom posvađao. I govorio je da je dosta prakse da onaj koji ne voli komunizam ne može u njemu da živi. Hvala Bogu, penzija nije mala. I rođaci, kao ovaj krezubi, sve moj do mojega, bolje bi bilo da se malo od njih izmakne. Ima o komunizmu bezbroj viceva, šala, narod se svakako brani - recimo, koliko ima potrebe za brašnom, toliko i da se kaže – smeje se kao lud na brašno. Izgleda, ima svega što je i on sam o komunizmu morao da preuči.
Ili: baš u ovoj fabrici Merkur morao je da govori o dizajnu, a jedan radnik mu je rekao da se on bavi fantastikom, jer majstori su dovoljno pametni da sami osmisle kako svaka ženska ili muška torba izgleda, jer oni znaju šta u njoj može i treba da se prenese. I tako se jedno, na izgled normalno predavanje, pokazalo beskorisnim. Kuća Majstorova je blizu pijace. I ka kući su se, a da se niko ne zapita otkuda oni tu, primicala izabranog dana dva starca, više poznanici, manje prijatelji, slični anđelima, sa nadlakticama na sivim sakoima: došli su, kažu, da izvrše pretres, a da ne znaju šta traže. Nemaju loših namera, izvinjavaju se, ali priroda posla i vlasti im je takva da mora svugde u komunizmu da vlada red. Ima li on kakvog oružja? Nema. Eto, vidiš, kažu kako je lako biti lojalan državi, u tome i jeste stvar. A zabranjenih knjiga - ima li on zabranjenih kniga? E, oni znaju da ima. I one nisu samo njegova briga. Toga dana u kući je bilo stvaralački, prilična gužva, pa i neočekivanih ljudi.
Ali, jedno je profesor Majstorov morao da prizna, da je ideja napretka podstakla i njega da se malo okrene učenju i pitanju stvaralačkog poleta. I koristio je sve svoje snage i um, trošio raspoloživo vreme i resurse da propušteno nauči, jer pojam znanje je u socijalizmu prerastao u mit. On je na oltar umetnosti prineo svoje žrtve, između ostalog nije se ni oženio. Majstorov se, kada je sa starcima ostao sam, duboko zamislio. Onaj krezubi, ima rođaka u kući iza fabrike kožne galanterije Merkur: veče je bilo divno, odvukao se da obiđe rođake s izmamljenim parama od profesora. Dva starca, nalik na anđele, skoro prijatelji, ali manje poznanici, gledala su sliku na tremu, urađenu na malteru: prikazan je mladi satir koji leti. A taj mit o tome kako se profesor žrtvovao za umetnost podstakao je mnoge na divljenje, pa su mu se i starci, pritajeno i iskreno malo i divili.
Sve o socijalizmu i onim drugim vremenima, knjigama u biblioteci, nema zabranjenih, rekao je starcima Majstorov, saznao je iz istorije Stare Grčke, manje iz filmova i od ideologa. Povodom pretresa nije bilo posebnog razgovora, ni prekih – ni ljubaznih reči, što bi se reklo - ničeg neobičnog nema u genezi. Nije se vodio razgovor ni oko toga hoće li nešto o njemu lepo ili ružno napisati, nešto što se po sebi podrazumeva - da su starci posetili njegovu kuću.
Kad starci odoše, profesor uđe u kuću, i kad ugleda u ogledalu, na ramenima, konjsku glavu - pade mrtav. Tako se pokazalo da je sadašnjost u sukobu sa priviđenjima. Sestra Majstorova će kazivati: od svanuća do samrti brat je bio izgubljen, koprcao se u mreži neobičnih događaja, onih ravnodušnih kao šalterski službenici. I smrti, namrštio se inspektor Jakovljević, ima raznih. Kroz kapelu u Palanci prošli su silni, znani i neznani, poklonili se Majstorovu, pod ikonom. Jedino onog krezubog, navodno rođaka, koji je, hodao s profesorom, tapšao ga po ramenu, niko nije video.
Autor Ratko Dangubić