Čitav život, instinktivno oblećem oko slova, pratim ja njih i ona prate mene. Prvo sam studirala novinarstvo u Engleskoj, potom engleski jezik i književnost u Srbiji a potom sve nivoe školovanja iz oblasti grafičkog dizajna sa primarnim fokusom opet na slovima samo sa druge strane istog novčića - sa aspekta tipografije. Preko slova čitamo svet, ona spajaju ljude kroz vreme i prostor. To je veličanstveno ali očigledno. Manje očigledna je slojevitost i kompleksnost vizuelne reprezentacije slova. Taj dug put od mnogo hiljada godina da se crteži izbruše i sedimentiraju u današnje forme je impresivan i krije čitav univerzum u sebi. U današnjem svetu, rano učimo da pišemo ni neshvatajući da nas slova vezuju sa mnogim kulturama a niko nam ne predoči kako je do tih oblika došlo. Veliki broj indoevropskih jezika deli davno-zaboravljenu ili potisnutu prošlost da su naša pisma (ćirilica, latinica, grčko, hebrejsko, arapsko itd) zapravo potekli iz istog izvora i da su im klice iste. Niko nas u školi ne uči da u slovu m vidimo stilizovanu ustalasanu vodu jer je samo slovo tako i nastalo, pa i danas imamo reči море, mare i slične varijacije u raznim evropskim jezicima ali i arapsku reč maa kao i hebrejsku mayim koje obe znače voda. Stoga, mit o Vavilonskoj kuli možda nije mit o jeziku već alegorija o formi slova.
Na Filološkom fakultetu, uživala sam čitajući knjige profesora Ranka Bugarskog gde je na jedan lagan a dubok način pisao o kompleksnostima lingvistike i jezika. Razmatrao je intedisciplinarna polja sociolingvistike i psiholingvistike. U prvom, izučava se kako brojni društveni faktori, poput kulturnih normi, očekivanja i društvenog konteksta, oblikuju način na koji se jezik koristi. Istovremeno, proučava se kako sama upotreba jezika utiče na društvene procese. Konkretno, analiza se fokusira na razlike u jezičkim varijetetima među grupama koje se razlikuju prema nivou obrazovanja, društvenog statusa, I raznih drugih pripadnosti poput pola, dobi, etnosa i slično. S druge strane, psiholingvistika proučava psihološke aspekte jezika, povezanost jezika s psihološkim procesima i pojavama i istražuje korelaciju jezika i mišljenja. Posebno su zanimljive analize izgradnje jezičnih struktura na različitim nivoima i odnose u komunikaciji.
Lutajući kroz bečke muzeje pre gotovo ravno 15 godina, stigla sam do stalne zbirke Leopold muzeja. Tu je jedna od najvećih kolekcija dela austrijskog slikara Egona Šilea (nem. Egon Schiele). Pored uzbuđenja gledanja nečeg što sam na fakultetu učila iz knjiga a sad gledam na zidu – primetila sam jedan fenomen o kom nisam ni učila, ni razmišljala a koji me je dugo pratio. Njegovi potpisi na slikama su varirali od jako slobodnih do jako svedenih i geometrizovani. Za pojedine slike sam mogla da pomislim da su prateći deo estetike i stila toga momenta, više kao dekoracija a za neke druge potpuno nisam imala objašnjenje. Svakako, fotografisala sam krupni kadar slike, potom potpis a potom opis slike da bi se kasnije bavila time, što je više bio instinkt nego svesno promišljanje.
Godinama kasnije upisala sam doktorske studije s idejom da se istraživački rad bavi slovima i tipografijom – mojom večitom opsesijom. Tema je bila kako se vizuelna reprezentacija slova idealno uklapa u aktuelni momentum društva – kako tehničko-tehnološki, tako i vizuelni, psihološki, društveni... Uklapajući delove rada – arhitekturu, sociologiju, modu, dizajn, shvatila sam da se jedna davno zaboravljena puzla savršeno uklapa. Brže-bolje, pronašla sam SD karticu iz Beča i krenula da pravim paralele između slike, potpisa i života. Ako već postoji psiholingvistika, da li mogu da potražim tipo-psihologiju? Pokušala sam da napravim vremenski sled koji bi pratio njegov umetnički put i razvoj, privatni život i turbulentna vremena u kojima je proživeo svoj kratki život.
Egon Šile je rođen u Tulnu 12. juna 1890. godine i sa 16 godina se seli u Beč i upisuje slikarstvo i crtanje na Akademiji lepih umetnosti. Tad je njegov potpis, po automatizmu, samo prezime sa skraćenom godinom (samo zadnje dve cifre), gde je slovo S izduženo.
Tri godine kasnije se razočarao konzervativizmom bečke Akademije lepih umetnosti i napustio školovanje. Osniva Novu umetničku grupu sa drugim nezadovoljnim studentima 1909. godine, kad učestvuje na secesionističkoj izložbi Kunztšau (Kunstschau) u Beču. Ubrzo upoznaje slikara Gustava Klimta (nem. Gustav Klimt, 1862–1918), koji je nadalje uticao na njegov rad i život. Slikao je uglavnom u maniru secesije, pod Klimtovim uticajem. Već oko 1910. slika portrete, pejzaže u ekspresionističkom maniru i postaje tražen i prepoznatljiv autor. U ovom periodu njegov potpis postaje sastavni deo slike i kompozicije, umesto ispisa prezimena kao do tad postaje vrlo svedeni signum – znak sastavljen od inicijala koji čine formu zatvorenu sa tri strane i sa zadnje dve cifre godine dodate u nastavku.
Napušta Beč 1911. godine sa svojom muzom i ljubavnicom, sedamnaestogodišnjom Vali (nem. Walburga „Wally“ Neuzil), koja je prvo pozirala Klimtu, i živi u malim mestima – prvo u Češkom Krumlovu (Český Krumlov), rodnom mestu svoje majke, a potom se sele u Nolengbah (nem. Neulengbach), svega 35 kilometara udaljenog od Beča, gde ga hapse 1912. godine zbog zavođenja maloletnice. Prilikom pretresa ateljea, nađen je veliki broj erotskih crteža i slika, a sud ga ne osuđuje zbog zavođenja, već zbog pornografije. Tad je osuđen na 24 dana zatvora, koje je odslužio i vratio se u Beč. U tom periodu njegov potpis evoluira i postaje po prvi put puno ime i prezime iz verzala, što ostaje karakteristika do kraja života. Tokom 1911. godine slova S, C, L u punom imenu postaju izduženija i usaglašenih visina, dok su nasuprot njima E i N šira, a naredne godine njegov potpis polako počinje da dobija formu pečata – slova su izvučena ili izbrisana iz forme kružnog nanosa boje, i u negativu su. Može se možda raspravljati da li pojava potpuno zatvorene forme koja se od 1912. godine pa do smrti okružuje i zatvara njegov potpis koincidira sa njegovim boravkom u zatvoru iste godine.
Nastavlja da izlaže sa svojom Novom umetničkom grupom: u Pragu 1910, u Minhenu 1911. i Budimpešti 1912. godine. Prvu samostalnu izložbu imao je u Minhenu 1913. godine, a sledeću u Parizu naredne godine. U ovom periodu okviri oko njegovog potpisa postaju sve deblji i jasniji, dok 1914. slova i okvir ne postanu jedna masivna pravougaona celina i sastavni deo slike. U tom periodu se nad Austrougarskom nadvija Prvi svetski rat, koji zvanično počinje 28. juna 1914. godine, što možda doprinosi da se Šile i njegov potpis još više izoluju od spoljašnjeg sveta.
Šile se 1915. godine ženi komšinicom Edit Harms (nem. Edith Harms), koja je potekla iz srednjeg staleža i daleko je manje društveno osporavana od Vali, koja ga tad napušta, a ubrzo odlazi na front, gde radi kao bolničarka i umire u Splitu. Iste godine mobilisan je u austrijsku vojsku, prebačen je da služi u Pragu, bez dodira sa frontom, gde je nastavio da slika brzim tempom uglavnom portrete ruskih zarobljenih vojnika.
Veliku slavu doživeo je na 49. izložbi Secesije u Beču 1918. godine, kad je prihvaćeno čak pedeset radova. U Evropi tad hara španska groznica koja je do momenta kad je stigla u Beč odnela već 20 miliona života. Njegova supruga u šestom mesecu trudnoće oboljeva i umire.
Neutešni Egon umire tri dana posle nje, 31. oktobra 1918. godine, a poslednje delo koje je naslikao je „Srećna porodica“ gde je predstavio sebe, suprugu i dete 1918. godine. Potpis je s njegovog pisma neposredno pre smrti prikaz opet je drugačiji I prikaz njegovog stanja.
O životu i slikarstvu Egona Šilea postoje mnogi tekstovi, prikazi i monografije. Ja sam svoje istraživanje bazirala na kolekciji Leopold muzeja i jednom fragmetnu njegovih slika u pokušaju da pronađem vezu vizuelnog prikaza slova, psihologije i okolnosti ljudskog života. Kao što možda na širem planu slova govore o društvu u kome nastaju I funkcionišu, možda se jednako neka nit može pronaći na ontološkom nivou.
Autor: Jelena Drobac