TO SMO NAS DVA
Kompozicija i video- Zoran Torma klavir - Cedoljub Bundalovic-Torma
PECANJE
Slušaj:
Kao odsjaj zečijeg oka
Što nakon vetra šake gasne
Nestaje dan. Nestaju polja
I vrhovi leskovog štapa
Nestaju naspram nestale vode.
Obale nestaju obe, a nas dva
Ne pita niko za put kroz šumu
Po kojoj zalutali kupači hode.
Čuješ li kako sa niti mokre
Još kaplje nestala voda?
To smo nas dva. Ja
Pod svodom očevih grudi
Na mokroj niti uz šarana,
S rukom uz zvono
Koje se samo oglašava
U ponoru brzine
Ka Obrenovcu
Iz nestale šume što se pomalja.
( 1981. Obrenovac - Srbija )
OLTAR
Meni se ovaj svet pokazao, najpre, kao dugačka i široka ulica, s jeseni i u proleće blatnjava, a u leto prašnjava. Zatim su tu bili kanali i nedogledne i ravne državne njive, žuti, četvorokrilni avioni za zaprašivanje. A još, u zimu, prve koje se sećam, već s novembra, visok sneg je pokrio sve nas. Moje zimske dana provodio sam u kuhinji, pod krovom kuće napravljene od ćebeta i stolica, u društvu dve olovke, obe tvrdog srca, i dve školske sveske, jedna prazna, druga u linije, sivih, rapavih korica. Moj ručak, uglavnom rezanci, slani ili slatki, jeo sam u kuhinjskom prozoru. Sa tog prozora imao sam dobar, čist, nepokvaren pogled na beli svet pred kućom, i dalje, preko velikog parka ispred opštinske kuće, i još dalje, prema školi. Jedno jutro, ponešen blistavim svetlom sa vrha okićene jelke i novogodišnjim uzbuđenjem, skočio sam u dubok sneg sa kućnog praga, kao da sam pretkazivao svoju dalju sudbinu. Nakon skoka, obučen u suvo i toplo, pod krovom or ćebeta, pisao sam o tom propadanju u sneg i njegovoj dubini u svesku sa linijama, a ilustracije sam crtao u svesku sa praznim listovima. Nisam znao sva slova, ako sam zanao i jedno, ali, ipak, nekako sam zabeležio to nejsano osećanje između hladnog i toplog, između mraka i svetla.
Prvih dana tog proleća, čim se vodostaj ustalio, moj otac, mlad i prav, počeo je da me uči da pecam. Pecali smo na kanalima poljoprivrednog dobra. Najviše se pecao karaš, i ja sam brzo naučio kako da ga bezbedno skinem sa udice. A kad smo napustili Baranju i kad smo se vratili u rodno mesto, pored karaša, većinom se pecao šaran. I umesto na kanalima, pecalo se na Savi, na Starači, na Tamnavi.
Tako se zvao taj rukavac bez izvora i bez ušća: Tamnava. Uvek mi je bilo teško da povežem reku Tamnavu sa tim rukavcem. Nedeljom i praznicima, pecali smo na Savi ili na Starači, a u predvečerja radnih dana na Tamnavi, zato što nam je bila najbliža. Pecalo se na plovak, sa belopoljske obale, sa leve strane drvenog mosta. U leto, velike krošnje voćnih stabala, uglavnom šljive, pravile su ugodan, mirišljav hlad. Na Starači, a pogotovo na Savi, bila bi samo nas dva, a na Tamnavi je uvek bilo mnoštvo ljudi, što pecaroša, što posmatrača. Moj otac bi razmenjivao kratke dosetke sa svima, i ja sam mislio da su svi oni bili očevi dobri prijatelji. Neki od njih su pecali ispod samog mosta i njihov glas se lomio drugačije, glasnije. Čujem te glasove i osećam mirise Tamnave, mirise suncem upeklih predvečerja, miris ribe na nizu, u mokroj travi, miris purka i miris mojeg oca koji se mešao sa svim tim mirisima.
Rukavac je odavno isušen. Ubrzo zatim i most je uklonjen i usko i kratko korito je nasuto zemljom i tucanim kamenom. Pred moj dalek put, prašnjavi drum je presvučen asfaltom, osvetljen lampama na visokim metalnim stubovima. A odskora, baš na mestu sa kojeg smo moj otac i ja pecali u društvu mnogih, podignuta je pristojna po svojoj veličini, lepa i nadahnujuća crkva: Crkva Sabora srpskih svetitelja.
Ne mogu da tvrdim zasigurno, ali po mojem neutemeljenom sečanju, i bez i najmanje simbolike, alegorije, metafore, itd., čini mi se da je crkveni oltar podignut baš na mestu gde sam ja, obhrven glađu i dosadom, često padao u dubok, detinji san koji i dan danas često sanjam. Sanjam srebrna tela riba koja mirno gutaju vazduh u mokroj travi. Onamo, prezrele šljive padaju preko plota. Glas mog oca i njegovih prijatelja se meša sa slikama. Ja bacim mekanu, prezrelu šljivu u tamnavsku vodu, a otac me prekoreva. Pecaroši mi prete šaljivim, preterano ozbiljniim pretnjama. Otac mi zove ime ispod mosta i njegov zvonki glas otvara nebo nad mojom glavom i ja vidim krila, siva i velika koja čine da se vazduh oko mene čas ohladi, a čas ugreje, da nebo čas potamni, a čas da se zasvetli. Ja se pridignem, a predamnom su bela kriška hleba i riba na žaru. Sednem na kamen da jedem, a noć se spušta da bi tišina mogla da ovlada.
( 2015 Hamilton Kanada )
Auror: Zoran Torma