„Mi živimo u onome što jeste, ali nalazimo hiljade načina da se sa time ne suočimo. Veliko pozorište snaži naše sposobnosti za to…“
Maj 1982. bio je nesnosno vlažan i hladan. Kiša je lila danima ne ostavljajući ikakvu nadu da će ikada prestati. Blede jagode i kisele sitne trešnje trulile su danima na kuhinjskom stolu. Gljive su počele da mi rastu iz ušiju od vlage, a ruke i vrat otekli od ujeda komaraca naraslih kao rode. Nikada nisam bio tužniji. Provlačio bih se kad-kad između kapi kiše, koliko da kupim duvan i potom satima sedeo bez ikakvih misli posmatrajući kroz prozor lipu čije su grane klonule pod teretom izdašne kiše, puštajući komarce da me ubadaju sve dok mrak predamnom ne ugasi sliku.
Nedavno je završeno snimanje filma po scenariju koji sam pisao i verovao da je na neki način moj, ali se to baš i nije tako ispostavilo, a i film je odlutao daleko od napisanog pod uticajem čaršijskih eksperata. Na traci je bledela gola osnovna radnja i par duhovitih replika koje se i danas pamte. Imao sam jedva dvadeset jednu godinu i nije mi bilo stalo do sebe već do onoga što radim. Nije me bolelo tih par slova na špici koliko to svođenje suštine priče na plitke političke aluzije naknadno učitane u horor tragikomediju. Nisam više mislio o tome, samo sam sedeo i zurio u prazan mrak. Niotkuda zazvoni telefon koji se nije oglašavao danima. Posle duže pauze oteklim prstima jedva podigoh bakelitnu slušalicu iz koje dopre sonorni ženski glas:
-Ometam li?
Jedva se pribrah onako tuđ samom sebi.
-Ne, ali verujem da ste pogrešili.
-Ni slučajno. Retko grešim. Čvrsto sam odlučila da te izvedem na večeru. Uzvrati glas samouvereno.
-Čekajte, ipak mislim da…
-Imaš pola sata da se spremiš. Čekaću te na parkingu pred ulazom.
-Ne razumem, ne znam sa kime…
-Ne sećaš se kome si nedavno u Klubu skoro prolio kafu u krilo?
-Izvinite, ja ovaj…
-Nemoj biti formalista još malo pa sam dole. Reče i spusti slušalicu.
Počeh navrat nanos da se sređujem i oblačim i dalje uveren da neko opet sa mnom zbija neslane šale kakve su u ta vremena bile duševna hrana među ciničnom ’elitom’. Ipak pronađoh najbolju košulju.
Pre nedelju dve nevoljno sam se našao u većem društvu ’kolega’ kojima smo mi mlađi služili kao neka vrsta kluba obožavalaca, ušati slušaoci, koji bi kada bi se usudili da oponiraju, ili samo uzmu reč, postajali mete svakojake šege. Kada bih se našao u takvim okolnostima rešavao sam to, ili ćutanjem, ili toliko otrovnim replikama da su me i najciničnijji uglavnom izbegavali. U neko doba se u društvu pojavi otmena i markantna dama pred kojom svi pokazaše veliki respekt. Mogla je imati ne više od trideset, trideset pet godina, i manire više srednje klase, veliko samopouzdanje i neku superiornu vedrinu. Kelneri su živnuli. Društvo se lomilo oko njene pažnje, ali ona se, verovatno znajući ih dobro, obrati meni citatom jednog Hajderlenovog stiha koji je aludirao na njihovu pripitost, a ja joj nesmotreno odgovorih narednom strofom i tako započesmo konverzaciju. To im se nije baš dopalo pa neko dobaci:
-Znaš mi njega zovemo Biblioteka Dvadeseti vek. -Sprdajući se sa nazivom Nolitove edicije kapitalnih teorijskih izdanja, što je trebalo da asocira na ’intelektualnu onaniju’.
-Razgovaramo o nemačkom pesniku iz osamnaestog veka. Sigurna sam da je to za tebe nedokučiva tema. Ali neko još malo pijaniji ne izdrža pa dodade:
-Nije li to previše perverzno, ti u osamnaestom a on u dvadesetom veku. Aludirajući na razliku u njenim i mojim godinama, pa počeše slatko da se smeju toj glupoj šali ali ih ona ugasi pogledom. Bi mi muka i od njih i od sebe pa odlučih da se povučem:
-Izvinite trebalo je već da krenem. - Ali neko od boema dobaci:
- Vidimo se dvadeset u prvom veku nadobudni. Refleksno se okrenuh i uto sruših vrelu kafu koja dami samo što ne polete u krilo. Svi poskakaše, pritrčaše kelneri da joj se nađu, a ni danas ne znam kako sam izašao i našao se na pljusku.
To je ipak bio njen glas. Otmena i moćna vendeta društvene klase kojoj ne pripadam, kojoj i ni ime neznam i sa kojom sam razmenio jedva nekoliko rečenica me nenadano poziva na večeru. Otkud? Zašto? Dok sam po mraku silazio niz stepenice skoro da sam poluglasno recitovao Bodlera:
„Dokoni mornari,
od zabave često love
albatrose, silne morske ptice
što po moru plove…“
Večerali smo tiho u prijatnom neobaveznom razgovoru bez velikih tema. Mislim da sam pred kraj bio sasvim opušten. Dok je po krovu njenog konvertabla pred mojim ulazom ponovo počela da dobuje kiša usudih se da upitam:
-Čemu ova pažnja? Ona skide vozačke rukavice i potraži tašnu.
-Uskoro odlazim odavde. Skupilo mi se u vremenom nekoliko dragih knjiga pa sam odlučila da ih poklonim. Ovo je poslednja, meni najdraža. Namenila sam je tebi.
I tako mi se u ruci nađe Most svetog kralja Luja Tortona Vajdlera. Zahvalih se zbunjen, a kada htedoh da izađem ona me zaustavi čvrsto me stisnuvši za nadlakticu:
-Možeš li nešto da mi obećaš?
-Recite, verovatno mogu.
-Piši.
-Da pišem?
-Da, ne osvrći se. Piši.
Nikada je više nisam sreo. Njeno ime sam otkrio na unutrašnjoj korici tanke knjižice, a posle dosta godina sam čuo da je posle te kišne noći zapravo otišla u zatvor zato što je kao finansijski direktor moćne firme obezbedila novac za snimanje nekog filma pa je to, iz bog te pita kojih razloga, ispalo naopako.
Dugo nisam ispunio dato obećanje baveći se egzistencijalnim trivijalnostima . Čak sam ga nekoliko puta i zaboravljao, ali sam na posletku, postavši sebi važniji od onoga što radim, seo i napisao nešto, ne tako dobro kao knjiga koju mi je poklonila, ipak sasvim siguran da bi joj se štivo dopalo. Ne marim i dalje da li će ga iko ikada čitati, šta će pisati na koricama i da li će se ikada naći na papiru. Znam da je nisam izneverio.
Pletući priču romana „Most svetog kralja Luja“ podeljenu u pet poglavlja, Torton Vajlder u nju unosi svoju osnovnu temu „odnos slučaja i sudbine“, otkrivajući se kao genijalan pripovedač sposoban da nenametljivo rukuje uglovima gledanja i slaganima paralelnih i sukscesivnih vremena. Dubokim poznavanjem psihe i filozofije on uspostavlja složenu vezu između realističkog prikazivanja i maštovitog oblikovanja. Snagom pesničke inspiracije ukazuje na kompleksnost vremena služeći se formama koje su na zalasku ekspresionizma izgledale gotovo senzacionalno. Mada kratak ovaj roman spada u remek dela čija dužina je u nesrazmeri sa njihovom lepotom i dubinom.
Tornton Vajlder (1897–1975) je jedna od ključnih ličnosti u istoriji književnosti dvadesetog veka. Jedini je pisac koji je osvojio Pulicerovu nagradu i za fikciju i za dramu. Pulicera je dobio za roman Most Svetog Kralja Luja (1927) i za drame Naš grad (1938) i Koža naših zuba (1942). Njegovi najčitaniji romani su Kabala, Androsova žena, Moje odredište neba, Martovske ide, Osmi dan i Teofil Sever, a drame Naš grad, Spašeni za dlaku, The Matchmaker (adaptiran kao mjuzikl Zdravo Doli!) i Alkestija, Srećno putovanje u Trenton i Kamden, Pulman Kar Hajavata, i Duga Božićna večera. Vajlder je rođen u Medisonu, Viskonsin 1897. godine. Detinjstvo je proveo u Kini, a školovao se u Berkliju, na Oberlin koledžu, Jejlu, na Američkoj akademiji u Rimu i Prinstonu.
Pored talenata dramaturga i romanopisca, Vajlder je bio uspešan esejista, prevodilac, predavač, libretista i scenarista. Godine 1942. godine zajedno sa Alfredom Hičkokom radi na klasičnom psiho-trileru Shadov of a Doubt. Prevodio je i adaptirao drame Ibzena, Sartra i Obeja. Govorio je nemački, francuski i španski, Istaživao je Džejmsa Džojsa i Lope de Vegu.
Uživao je u glumi i igrao glavne uloge u nekoliko svojih komada. Napisao je libreta za dve opere, jednu zasnovanu na Dugoj božićnoj večeri, koju je komponovao Pol Hindemit, a drugu po Alkestijadi (kompozitor Luis Talma).
Jedna od njegovih strasti bilo je pedagogija. Predavačku karijeru je započeo kao instruktor francuskog jezika u Nju Džersiju. Tokom tridesetih držao je kurseve klasike u prevodu i kompozicije na Univerzitetu u Čikagu, a pedesetih, je radio kao profesor poezije Čarlsa Eliota na Harvardu.
Dobitnik je zlatne medalje za fikciju Američke akademije umetnosti i književnosti, Predsedničke medalje slobode, Medalje za književnost američkog nacionalnog komiteta za književnost i Geteove nagrade.
Tokom Drugog svetskog rata, Vajlder je zbog prevodilačkih sposobnosti radio u obaveštajnoj službi vojnog vazduhoplovstva. Odlikovan je bronzanom zvezdom Legije za zasluge, Legijom časti i Ordenom Britanske imperije.
Od honorara za Mosta San Luis Reja, Vajlder je izgradio dom za sebe i porodicu u Konektikatu, iako često odsutan od kuće, tražeći mirna mesta za pisanje, uvek se vraćao u „Kuću koju je most sagradio“. Preminuo je 7 og decembra 1975. godine.
Bografske informacije prema: Penelope Niven, Thornton Vilder: A Life (2013).
Tekst: Milan Peca Nikolić