I.
Ima ideja koje izgledaju kao da ih je izbacila poplava. Jedna od njih je kako da u jedno spojim tri različite priče. Svojevremeno sam potajno zamišljao da reči dolaze i odvode me u plavetnilo. I imam utisak kao da sam uronio u igrariju koja nema smisla: od sebe pravim buntovnika, pisca koji život pretvara u pesmu, upadljivu i jednostavanu kao list lovora na dlanu. I kao da je neko otvorio vrata i kazao: „Uđi.“ Divno se osećam, ali ne razumem odakle dolazi nemir, kao da me je neko uzeo i za ruku, poveo i kaže: “Baš mi je drago da si ovde. Kako si uspeo ovo da smisliš?“ Onda dolazi sećanje i predanje o trojici pecaroša na Begečkoj jami, zvali smo ih: tri tenora. Kod mene preovladava mišljenje i da sam poslednji Mohikanac za opisivanje trapavih događaja i razgovora. Spajanje događaja i ljudi s pecanja sa pozorišnim igrarijama nema sumnje da je rizično.
Smiruje me jeka zvona iz obližnjeg pravoslavnog hrama. Nekad zamišljam da se događaji koji se opisuju uglavnom pogrešno prenose na papir. Kao da se odvoji sve od aktera, pa oni okreću leđa, a za mene je trapavost predznak da je sudbina ustuknula. Napisao sam davno tri priče kojima pokušavam da dam drugi smisao. Kod nas je uvek, ciničan sam, neka godišnjica i neko nešto proslavlja. Dakle, rekli bi pesnici, udario pun mesec na treperavu glavu maslačka, i užas je u saznanju što ni jedan ni drugi, recitujem u sebi, nemaju kud. Za sebe mogu kazati da sam glumce i operske pevače poznavao. No, stvari ne traju večno: preko brda, u daljini, uvek je nešto uzbudljivo, tamo su tajne.
II.
/prepričano, prepravljeno i prepisano 1/ Ovde se prihvatam smisla prve priče i sadržaja. Vreme je komunizma. A kod nas kada želiš da se u vezi s nečim kao filozf izraziš, rizikuješ da tumače suprotno. Ne može se preko krivudavih misli doći do istine. Đavo me je, možda ne treba ovo da kažem, još kao dete, vukao da gledam iza scene lutke rumenih obraza, kose, boje suve trave, a sada sam se prihvatio nečega izvan svega - pojave tri tenora koje sam viđao na Begečkoj jami. Mogu sebi i drugima da ovde poklonim ustreptala pecaroška jutra, prizor kako sede na stolicama sa tri noge, sisaju bonbone, a ispred njih hrpa štapova, a na kolenima gumene kecelje, oko njih kutije sa mamcima, sretali smo se i u reske zime i u beskonačna jesenja jutra kad su delovali pospani, nekako iznureni, dok gaze po opalom lišću i prave svakojake šumove. Ne može se živeti u svetu knjiga, pravdam se sebi, a ne biti pisac ili knjiški moljac ili rod pacovu. A predstava koju sam gledao iza kulisa je minorna, sećam se da je garderober izvukao iz ormana pištolj i odvratno ga je bilo slušati i mogao se optužiti da je mlakonja. Dakle, u pitanju je mlak čovek i mutan, zadnje splačine, i nije tip kao većina. Ne želim da dižem moljčastu zavesu s prošlosti: govorim da sudbina nije moja sestra. Nema smisla razglabati o toj predstavi, besmisleno je objašnjavati da postoji čovek koji ne zna šta je svet iluzja, niti staje u porub na pantalonama baš sve.
Daklle, ja sada radim u pozorištu kao reditelj, i uneo sam nešto od mirisa vlasti i imam dobre, zbilja, vrlo dobre preporuke iz svih vremena, mirim se sa sudbinom - reditelj, a sada sanjar, pa, evo, i pisac. Danima, jutrima sam na pecanje odlazio, vraćam se na tenore, tri pecaroša, koja sam nazvao tri tenora jer su u operi imali nekakve male ili velike uloge. I čini mi se da poznajem njihove duše pecaroške kao svoj šuplji, prazni džep. Dovoljno je otići u pristojno pozorište – operu da bi čoveku stvari postale jasnije, ko su takvi onda bili. Šta sve ovo znači? Šta onda na ovo može da odgovori onaj koji neće da menja svoju ondašnju stvarnost za snove? Reditelj diže glavu: „Vreme se, dakle, rodilo slepo.“ I šta preostaje ovde da kažem? Ne mogu da bstvari sagledam u kafani. Ne može se zatvarajući oči ugledati što se ne vidi u stvarnosti: nije duša bela golubica. Po pozorištu sam se kretao kao po svojoj kući i sve video kao razrok čovek i shvatao udobno.
Ne mogu da se uzdržim da omiljene scene iz obilnog komada prepričam. Neko bi rekao da u tim delovima rukopisima nema nade? Nema čarolije u želji da mešam karte: priče i sećanja na režiju. I pamtim taj dijaloga u komadu koji sam svojevremeno režirao, i vadim detalje iz dubine vremena, namera je da ih spojim s pričama i tenorima pecarošima, „tri tenora bez bora“, javlja se nežnost, i izazov ima miris mokre zemlje uz jamu, a nema.
Pojava a. (odlomak).
Isti bez SEBE. Šta ćemo sada, šapuće, iza zavese, dadilja Irena. Opilo nas je šuštanje cvetova lipe. Isplakale smo se na grudima sudbine.
Ne ume ni ona da bude prisna kada treba. Odnos glume i patnje teško se mogu sagledati, jer gluma je opasnija i od najpijanijeg stanja.
Uveče, posle predstave, očekujući onoga što neće doći, svi sede na daskama oslobođenim rekvizita i gmižu pod reflektorima. Radite kako znate, mrmlja Invalid i izađe rđavo raspoložen. Vazduh se najeo dima. I psovke proleću, jednostavne, starinske. On je čudan, muklo će gledalac svega, prvi tenor, prateći Invalida pogledom. Navodno sanja pogibiju brata Konstantina. Preplašio se običnih stvari, zaobilaznih puteva. A prvi tenor govori na jami o tamnoj strani meseca i lista musav telefonski imenik.
Odjednom ustane pijana starica: Gospodin što je umirao, zbog brzog odlaska, nije stigao na vreme da umre. Seronje! Eh, paraziti!
Bradati upravnik teatra, koji voli nedovršenost i nejasna mesta, govori kako ima dana kad u lokvi vode može svoje lice da pozna. Mucavac donosi skripta iz arhiva i skida sa fascikla prašinu.
Ujka ili reditelj Ivan, izriče Mucavcu pohvalu.
Mucavac je vikao: Ssve s'su nas's n'napravili o-od s's-uvih g'g-rana i ledaa. Mucavac je i pesnik simbolista, govori šta je suština knjige kao božanstva.
A reditelj zagleda lica, nema nikoga kome bi mogao poveriti tajnu.
U pozadini je prazna kolevka usredsređenosti, a tama je puna priviđenja.
I još samo jedno pojavljivanje, mislite o nečem drugom, kazao je reditelj - ja, nije razjašnjeno: šta će, ćosavom, garderoberu pištolj?
Ivan voli Ničea.
Tragično, uistinu tragično.
Pojava b. (odlomak).
S one strane MIRISA.
U snu, priča o predstavi drugi tenor, zateče reditelj sebe da izlazi iz policije. Za njim se vukao sekretar ludnice Kostov i režao kao besan pas. Kada ga pop Kiril ugleda, prestade da prebira po kanti za smeće – izvadio je, kao da trijumfuje, masku Cezara.
Prema nameštaju, teško se može odrediti gde se glumci nalaze.
Kad odjednom, glupa scena, po sebi - sve se pretvara u paru i iščezava.
Pojava c. (odlomak).
Isti i ostali bez NADE.
Napolju zagrme i svi na sceni se uskomešaše. Ovde Svetlost! Ovde Svetlost! Kako me čujete? Kako me... Primam! I kazuje i ovo pored jame drugi tenor, dok drma štap,vele da snovi lažu; glas mu je nazalan. Uostalom, tišina vlada oko njih uz jamu, i ima uzrok. Pijana starica, umotana u zastavu kraljevske Srbije, valja se po blatu, travi i kazuje legendu o crnom labudu, ljubavi ženke i druga za ceo život, i ženka, kad ostane sama, izleće iz vode visoko, do bola, i s neba se, sklopivši krila, obrušava kao kamen.
I glavna uloga, veli drugi tenor, dežmekast je, bogat bojama, pravi korak, a pod čizmom mu krcnu ljudska, suva, kost. A božji pevači su ubačeni, pevaju: kao da su oni uz Begečku jamu.
Starica se pribrala. U komadu odred za streljanje je sastavljen pametno, kaže starica, u kraljevsku zastavu umotana, jedan naš i jedan đavolov. Umislila je da je božji namesnik. Ponavlja da joj je temperatura normalna: seća se stvari koje nisu vredne truda.
Domine u komadu su složene, kaže drugi tenor, kada se obori prva uloga, vadi karaša iz vode, padne, na kraju spomenik. I zakopča gumeni šinjel i ukopa se sa osmehom na usnama. Invalid se u komadu vratio, zna gde je katanac sreće. I cveće pada sa visine reflektora, scena nije samo scena nego i rupa za umobolne.
Niko ne zna gde je drugi tenor gledao prdstavu: ima bajanja i mesečine.
Ta-ta-raa-ra-ra-ri-rii, dolaze povici s vode od onih koji love ribu.
Jedan čamac stoji nasukan na sprudu u Dunavu, a reditelj je sve uvrnuo.
Reč maslačak prvi tenor je izgovorio naročito meko. Pas nagnu glavu i sluša govor suvih breza. Na licima tenora javljuju se poštanske marke. Prvi tenor deklamuje da se on ne potčinjava razumu.
/prepričano, prepravljeno i prepisano 2/ Prvi tenor pokušava iz nepregledne da izađe trske. Uvek su mu glasovni snovi imali boju, prometali se na ovu i na drugu stranu. Ko zna odakle, on zna da peva na crkvenoslovenskom, melodije koje danas malo kome nešto znače, utonule u tišinu vekova i crkvenih knjiga. Dozlogrdilo mu je sanjarenje, rado bih ga ostavio u komadu. Od kada se u stranu izmakao, odande sve gleda drugim očima. Dopada mu se druga obala, seća se detinjstva. Njegovi su s one strane Dunava.
Proveo bi drugi tenor u razmišljanju po sat uz vodu, najviše dva. Ima misli uz vodu koje ne obavezuju i sumorne su. I svraća drugi tenor u Klub pecaroša, na votku, strese se kad popije, mrmlja: Vreme je da krenem. Drugi tenor primenjuje na sve antropološke principe. Na kocima i konopima suše se mreže i rublje ribarki. A ljudi su se ovude, priseća se, nekada mučili. Koliko je besanih noći proveo gde ne treba i treba, u onim ubogim staništima, među sirotinjom. Prošlo je podne, prilično je toplo.
I reditelj - ja prepravljam: Ume nemir da se prišunja u letnje dane. Uvek se lomi san u čoveku ili mu se pričinjava. Danas uz vodu trećeg tenora nešto goni da bude smiren, i tužan. Odakle kod njega čežnja za svetlom, za veselošću, za revolucijama. Dođe mu da se rasplače, iskrsava slika sebe glumca – arapin sa kišobranom, sa učiteljem violine u pustinji. Prikazao mu se u sećanju učitelj ucveljenim, poniznijim. Sramota ga je da ga zamišlja odsutan. Za sve treba, smeši se u sećanju odbačeni učitelj, milujući decu, malo dobre volje. Na nasipu su se smestili onda i neki drugi koji u komadu nemaju uloge. Smejali su se, igrali. Cveta bagrem na imanju, vidi treći tenor prvog - šutira mrtvu pticu ili mrtvu ribu. Ah, dragi moj, rođeni, smešio mu se učitelj violine bez violine, nemoj me zaboraviti. Samo da zmiju ne nagazi.
A prvi tenor je bibliofil: Suša i knjige donesu mu nepodnošljivo mrtvilo i smrad. Mogu da dočaraju prijateljstvo, da se izgubi razum. Pošto se za svakog čoveka pretpostavlja da je nevin dok se ne proglasi za krivog, Svemogući se sažalio, da se ne smeju koji gledaju kako filigranskii po suncu s kišobranom hodaju, i Bog pusti plahu kišu u pustinju. Talas nežnosti preplavi dušu učitelja i on se, ima zapis, osvestio naveče. Oko trećeg tenora vlada tišina uz jamu, kao da je na ispucaloj zemlji. Ne sanja ni treći tenor sve što upeca. Nekakvi tanani duševni pokreti odveli su njega u svet uskovitlanih slika iz starih kuća. Nije bibliofil on, ne skuplja i ne guta knjige kao da halapljivo guta hranu. Po nasipu stajale su klimave klupe. Umoran, sedi drugi tenor na jednoj, pokušava da pobegne od pecaroških maštarija, zamora. Njegovo ime nije ponos nacije, ali voli da peva kao najrođeniji. Ima tugaljiva pojedinost o njemu: na svoj način epikurejac je postao.
A drugi tenor ima drugačiju biografiju: Trenutno olakšanje kod njega izazvano je skoro definisanom rečenicom. Za njega su note dar nebeski. Sve činjenice daju razlog pretpostavci da se u produženoj moždini nalazi centar za grčeve, negde je pročitao drugi tenor. U doba detinjstva drugog tenora nije postojala gestikulacija kod muzičara, mučilo ga je ovo. Smejte se, radujte se, govorio je deci drugi tenor, kao da vam se sve najlepše desilo. Ne može sve da bude ispravno, čudesno je: u njemu su ljudi uvek videli onoga koji je od Boga obdaren, a ovo je video i Bog, učitelj muzike. A zar je on samo čuvar obraza svoga? Sa druge obale dopiru zvuci tambura. Drugi tenor je odlučio da promeni biografiju. Neću, smešio se, imati koristi od pecanja, ni nevolje. Put kroz snove ume da bude pust, rekao je uzgred. A treći tenor sluša, odmahuje kratko rukom, pamet ne ide uporedo sa srcem. Ne želi da bude deo gomile čitača nota, izazovno se drži.
Odande, s nasipa, vidi se rupa puna vode u koju su se ulogorili gnjurci. S druge strane, kad izvadite prazne udice iz vode, nemojte žuriti da ih s mamcem odmah vratite u vodu. Malo je verovatno da nahranjena riba čeka novu glistu, rovca. Drugi tenor je život spiskao da bude bolji nego što jeste, ne zna kako uspeva. I saznanje da će uskoro revolucija, smeje se, ljude čini srećnim.
A prvi tenor je romantičar: Nije lepo pitati čoveka o onome što on u sebi potiskuje. On na sve primenjuje svoje antropološke principe, ne krije. Zatim je, savetovao je trećeg tenora, lovca na somove i štuke, koji ne šutira mrtve ptice i ribe, potrebno da se ode do crkve, da se kaže pred ikonom: oprostite za sve. On je molio učitelja, priča se gasi, da odloži kišobran u pustinji. Dugo gleda niz nasip: hoće li ga iko po dobru upamtiti? Razmišljajući o životu nije mogao da razazna šta je u njemu ispravno, a šta ne valja.
Kerovi su lajali, otimajući se sa izlizanih kaiševa, dok su on i učitelj sedeli uzdignute glave. Oko njih su zujale muve. On kao i da ne zna koji je danas dan. Prvi tenor, zvali su ga glumac, požele da zagrli stablo bagrema, da se priljubi uz njega, kora uz koru. Okolo je, sa setom gleda prvi tenor, dok ga poznanik, pecaroš, nudi cigarom, sve unakaženo, tuđe. On se zamislio: šta da radi sa biografijom? Uostalom, nije vreme da se objavljuju biografije: ne treba počinjati s tim nevoljama. Eto, smeši se prvi tenor: sudbina je idiot, romantičar. Od nečega mu je jezik baš utrnuo.
/prepričano, prepravljeno i prepisano 3/ Poput idiota ume treći tenor da provede sate zureći u plamen i dim zapaljen uz vodu gde peca, da se proteže kao mačak. Žali se da ga muči nesanica, da ga probada u grudima. Para i ribe je sve manje, snuždio se drugi tenor, a tuge i nevolja je više, piše roman: pakleno, neobično mesečarenje. Vratili su se iz Dubrovnika, primiču se peskoviti dani, ne zna uman čovek gde da se skrasi. Treba da znaš da roman ne može biti bez radnje, opominje ga prvi tenor. Poverovao si onima koji su pred tobom otvorili dušu. Prvi tenor nije prezao da za svoje misli pruži objašnjenje: kaže da je za operskog pevača pakleno vreme i da budni slede svoj san. Žuri da kaže da zna detalje iz života onoga u čije ime peva. Sede, opet, u Domu invalida u Palanci, uz kamin koji dimi, slabo vuče.
Ne voli treći tenor da gleda unazad na sve što se dogodilo, da razmišlja kako je sve moglo da bude drugačije i lepše. Dopušta da prvi tenor bolji pevač i pecaroš, iz ćutanja nasluti o čemu on razmišlja. Pa šta? I prvi pecaroš zna da on nije ni Domingo, ni Pavaoroti. Ne uspeva da razazna da li ovome žao što je tako? Neće da se nadmudruju, jer svima je poznato da nema potrebe, a ni koristi. Ne spavaju svi u paperju i perju i ne žive svi ljudi ni kao skakavci u žitu, rekao je prvi tenor. Nije dovoljno biti drzak i revolucionar. Prvi tenor sluša radio - ariju, jedva da pomera usne.
III.
Umesto jelovnika: Nema uvek uz piće veselja. Tri priče koje su prožimala druga imena, kroz koje su događaji i ljudi prolazili kao ožalošćeni, najzad su podignute, s tenorima su dobile drugi smisao i povezane su u privid. Sede njih dvojica dugo, odnosno ja sa sobom, u razvaljenoj fotelji od španske trske, sa masnim jastučićima iza leđa i mislim kakava je ova druželjibivost u kojoj pišem, prekrajam. Kao reditelj od ovoga mogu napraviti razne lagarije. Sebi odgovaram iskosa, iz svoje oskoljene glave: „Hej, ti!“
(Definicija na zidu Doma invalida:
Razdraženje živaca se provodi sa razdraženog mesta kroz živčano vlakno u vidu talasa, i to u oba smera.)
Da, reče zamišljeno prvi tenor, riba ne radi. Podsećaš me, kaže drugom tenoru, na doktora Frojda. Bilo kako bilo, od nekuda dopire pored jame miris bogorodičine trave, duboko diše prvi tenor. Treći tenor sve sluša sa strane, pa onda prsne nezdravo u smeh. Ruga mu se da stari, da ga obuzima samoća i tihi strah. Preporučuje da priča o znojenju. Malo je pecaroša koji poseduju umeće da čuvaju duh vremena koje odlazi. Ne treba kritičare omalovažavati, protuve su. Sva trojica su dremljivi mudraci, sa auustro-ugarskim perom na šeširu. I s tugom gledam sliku iznad moje ispucale komode: pepeljasta ptica se kupa u sremskoj prašini.
I tako: reč po reč, na kraju – ja sam ovde na početku. Nadahnut sumnjom da se mora vratiti italijansko vreme koje ima ptičije jelovnike.
Sva tri tenora se snebivaju: znaju da je ovo zadnja prilika da se opuste. Obuzela ih je malaksalost. Kakav jelovnik, nema plave ribe.
Sudbina nema duše: Išao reditelj, Bezbojni, priča prvi tenor o predstavi, iz mesta bez crkve u varoš s crkvom i sreo magarca. Prvi tenor je oklevao: Posmatrati, rekao je nabeđenom reditelju, Bezbojnom, znači živeti izvan stvarnosti. Kao da su sva trojica čekali šta će se dogoditi, vrebaju. Beže od provokacija. Kljakavog magarcu je i suzni vetar pozdravljao, zaneo se ovaj vetar.
Bog je mnoge zadužio, kazao je treći tenor. Pustio ih je da žive. Treba doktor koji će ispisati recept za čaj protiv bolova u grlu i stomaku.
Najbolje je laž govoriti onima koji ionako sve znaju. Polako posustajem s prepravljanjem. Dakle, odakle naziv svega ovoga tri soprana? Priča pojam ženskog roda, a ne bi bilo prikladno da se sve vrti oko soprana, a, onda ne bi bilo ni pecaroša tenora, ni Begečke jame. Zapravo svi su ovde želeli i čekali drugo. Ove večeri otvoriću svesku, skupljam obrve i ću sve prisno da prepirčam svojim rečima, i ono o Zlatnim dverima, vetru, Bogu, olinjalom magarcu. Ne postoji ni jedan razlog da tenori pecaju zajedno. Nastala je tišina i kao da su svi misle da ovo mora da bude trenutak za pamćenje. Treba ih detaljno opisati kada sede uz Begečku jamu i pevaju skaradne arije koje svi vole, tada se ribe skupljaju oko udica koje ne treba dodatno hraniti.
Prvi tenor se s vremena na vreme okreće - meni - reditelju i piscu, i pita: „Grize li?“ Ja klimam glavom i sležem ramenima. On prestane da klima glavom kad plovak radi: lizne kažiprst, okrenu list knjige koju čita dok peca. Njih trojica se prepiru oko nečega što se nije dogodilo: niko ne bi kazao da su oni tenori i prijatelji.
Ja imam osećaj da plivam na suvom, nikako da zbacim plašt nemoći objedinjavanja priča. Treba mi videti lice: nema duše, ni sudbina.
Dragoceni sat: U Domu invalida servirane su užegle kobasice sa masnim čorbuljkom od pečuraka, nisu ništa od riba taj dan ulovili. Niko ne zna gde žive, ni sa kim koji živi. Ne može se, mudruju, nebo rukom dohvatiti. Slutnje i sumnje im se vraćaju usporeno.
Dobra je zamisao za knjigu, kaže prvi tenor trećem. Drugi je preneražen onim što čuje, kao da se ova dvojica igraju s njim mačke i miša. Zna da nisu iskreni: mumlaju o pravednom gnevu molitve.
U pokretima tenora, iako su sva trojica debeli, ima elegancije, svojevrsne lakoće i prikrivene drame. Dan je uspostavljeno muklo grabio napred: primicala se ponoć, vreme je da se ja i rukopis razilaziđemo. Dragoceni sati su otišli u nepovrat, kamin u Domu se ugasio. Nema ni jedne prihvatljive igre koju bi mogla da se odigra. Osećam se u rukopisu suvišnim. Kao da je drugi tenor očekivao da mu ona dvojica pritekne u pomoć. Sudbina ga, poverio se nebu, proganja. Kakav važan zemaljski posao obavljam? Ne znam šta se očekuje od mene: da kupim konja, da jašem?
Autor: Ratko Dangubić