U POTRAZI ZA BESKONAČNIM
Iv Klajn je francuski slikar, blizak minimalizmu i proto performansu. Umetnik koji je verovao samo u jednu boju i kome nije bila potrebna linija. Rano je počeo da se interesuje za džudo kao način intelektualnog i moralnog samousavršavanja i u nekoliko navrata boravio u Japanu. Bio je pod uticajem ezoteričnih učenja Maksa Hajndela danskog mistika koji je pošetkom dvadesetog veka delovao u Kanadi i Amaerici.
Slikao je bacačima plamena, sunđerima i nagim ženskim telima, paralelno sa Japanskom grupom akcionih slikara Gutai. 1956, u saradnji sa nekim hemičarima Klajn je pronašao veoma zasićenu, mat upijajuću prekomorsku plavu boju, koju je smatrao najsavršenijim izrazom plave. Plavi monohromi za Klajna su predstavljali čistu ideju. Sa tom International Klein Blue (IKB) je postigao svoj san. Plavi monohromi postaju suština monohromnog slikarstva dvadesetog veka.
Po Klajnu linija nije mogla asocira četvrtu, petu ili bilo koju drugu dimenziju i on bira slikanje plavom bojom jer je to po njegovom mišljenju najapstraktnija boja koja postoji: ‘’Plava je jedina boja bez dimenzije, ona je izvan dimenzija, dok druge boje to nisu... Sve boje nas asociraju na konkretne stvari... dok plava najviše podseća na more i nebo, što su najapstraktnije stvari u prirodi u okviru vidljivog i opipljivog.” Ovim rečima, Klajn ukazujuje na prazninu kao glavnog pokretača mašte.
Koristeći foto-montažu stvorio je radove poput „Skoka u prazno na kome se vidi kako strmoglavo pada na ulicu.
U hepeninzima, je pred publikom nanosio boju na nage ženske modele i njima slikao po platnu. Iako su Klajnove slike monohromacke, eksperimentisao je sa različitim načinima nanošenja boje: najpre i valjke valjcima, a zatim sunđerima kako bi izbegao svaki lični uticaj: “Zahvaljujući sunđerima, divljem i živom materijalu, moći ću da napravim portrete posmatrača mojih monohroma koji se, nakon što su putovali u plavetnilu mojih slika, vraćaju iz njega potpuno umočeni u osećajnost kao sunđeri.”
Tek 1956. kritičar Pjer Restanija definisao je teorijsku podlogu koja je omogućila da dođe do razumevanju Klajnove umetnosti u široj javnosti, a problem rada sa jednom jedinom bojom ušao je u parisku kulturnu svest.
Klajnovi prvi plavi monohromi izloženi su 1957. I tako otvorili njegovu plavu epohu izloćeni u galeriji Apoliner u Milanu. Izloženo je jedanaest platana obojenih u jednako plavu, IKB boju. Slike su bile pričvršćene za stubove postavljene na 20 cm od zida, da bi se istakla njihova prostorna neodređenost, a zatim je triumfalno izložba prenesena u Pariz. Klajnu je uspelo da francuska pošta prihvati plave monohromne markice u ograničennom tiražu za pozivnice.
Vođen eksperimentisanjem, klajn je počeo da slika ”živim četkicama”: ženske modele utapao je u plavu boju i njihovim telima premazivao platno. Ove radove nazivao je Antropometrije. Oni su izvođeni kao hepeninzi, u javnosti, praćeni jednotonom muzikom koja se sastoji od jednog akorda koji traje dvadeset minuta iza koga sledi duga tišina. Antropometrije su zabeležene i kao video-snimci tako da se Klajn może smatrati i nekom vrstom začetnika one grane video arta koja je svedočila hepeningu i performansu.
Zanimljivi su i pred konceptualni radovi „snimci kiše“: Klajn je vezivao svoja platna za krov automobila i vozio po kiši.
.