Ne voli i ne prezire, ovo sam upamtio, bez razloga, ljude koji vole razloge. Kod njega je oštra ne samo misao, već se i ne boji da prozbori šta misli. Neodređenost, vidljiva doza samopouzdanja i rečitost ulepšavaju njegovu pojavu. On ima smireno lice, kakvo se viđa kod onih koji su preturili sijaset toga preko glave, svestan da u duši nosi i tuđe terete. Ne znam nazive suvih trava koje ga okružuju u kući, i oko njega miriše na bosiljak. I kao da miris dolazi iz duvara, iz greda. Onamo u Hercegovini, u srcu Ljubinja, a rekli bi oprezniji iza sedam brda i mora, jasno privodi kraju sažvakani život mudri Vasilj. On je, jednostavno, uspeo da bitisanje uskladi sa pojavam i načelima udaljenim od misterija, rakije, svekolikih uzbuđenja, pametni ljudi bi rekli daleko od iskušenja, blizu mitovima, predanjima, veri, razbacanom kamenju i zmijurinama. Voli da kaže u nedomici: „Ni riba, ni devojka!“ Onda se priseća kako su silne naše pesme ispevane pod krilima ove izreke. Jednom riba, jednom devojka, jednom sve odjednom, a sve jedno uz drugo. Niko ne zna koliko godina ima, navodno izgorela je krštenice s crkvenim knjigama, jedni mu pripisuje šezdeset i sedam, drugi blizu osamdeset. Nije, kako bi rekli u Ljubinju, gluv kao san, ne hvali se u kojima je bojevima bio. “Hajde, Vasilj, nismo ovolike međe prevalili da ne čujemo ništa.” Savete i ćutanja deli podjednako, čini dobra ljudima. Čak je promenio i moje misli o trudnim stvarima, ne odustajem da pričam o njemu koliko je pustio da se “niza stranu” kotrlja.
Kako se ophodi prema ljudima i smrti, reklo bi se da je vodio i monaški život, da je sledbenik poštovanja najbolje tradicije čiji su u Hercegovini koreni, pa i u njemu. Unuk mu je viđen inženjer za kompjutere u Beogradu, i obogatio se, kupio i grobnicu na Novom groblju, a njega goni da ga u nju sahrane, da s njim onamo ostavi svekoliki trag familije, a gde su ga ostavila imena i viđeni Hercegovci, pa je oko ovog s unukom Rajkom nastao priličan spor: neće on, ni mrtav, u zemlju u Beogradu. A jednu stvar mi je, mimo svega, rekao - da je sećanje najbolja potka vemena, i da od pređe sve zavisi. Ali postoji stvar, rekao je, koja se ne sme raditi. Ne treba se opirati sećanju, niti ga kititi. Ako se opirete, onda će vam život ispasti kao “džada” koji neko, ovde i onde, zatrpava, a onda vam život zatire. Onda se seti, uzgred, i prekrsti, pokojnog strica Milutina, koji je bio visoki kraljev oficir, odan zakletvi i narodu, koji je umakao posle raspada logora Dahau aprila-maja 1945 u Ameriku, a sahranjen je na njihovom groblju Rok Krik u Vašingtonu, strica koga je život tukao kao nikoga, najumnjiju glave u porodici, “a jedno je tugovati, drugo piti”. Dok govori, već usahle oči su uprte u mene, kao da se brani od svojih i tuđih misli. Po njemu, sećati se znači vežbati, kao što ljudi vežbaju da sačuvaju figuru, valjaju se po travi, premeću na gredama, tako i sećanje duši ne da da usahne. Sledeći njegove uzgredne misli - jednu po jednu, onda hrpu, čovek se razigrava i pomislio sam da ne treba da gubim vreme, da o njemu treba da sačinim trag. Oko njega je tapkao jalov krug nepoverljivih u vlast, jednom više, povremeno manje napetih. Njegov ker, valjda se odazivao na ime Jordan, leži njemu negde uz noge, i na jedno oko, rekao bi, žmirka, pomalo zločesto. Malo je ljudi koji izgledaju svetački kao Vasilj. Kada njegove misli prolepršaju pored ljudi, vidi se koliko ih dodirnu. Što god radimo, rekao je, svesno, i kako ne treba, radimo da se dodvorimo sećanju. Misli da o sećanju vredi odmereno govoriti. Ako se gleda unazad, dok se zna za ljudski trag, prepoznatljivo je da je svekoliko podređeno sećanju. Ne skanjiva se da kaže da živi u veku licemerja, Sodome i Gomore, dosade. Na njemu je kitnjast crni, izlizani žaket, reklo bi se od one vrste koju nose bogatiji uz more, u kome on deluje sasvim opušten, a među nogama mu je uvek kvrgav, oglodan štap, s kojim se očigledno i kerina igra. Sedi prekriženih nogu, cigareta mu je neprekidno među žutim prstima i gleda povremeno u čađav plafon, kao da otuda očekuje misli, proviđenja. Sve silne građevine, knjige, spomenici, sve je posvećeno i rađeno u slavu sećanja, razglaba. A sećanje je sve: sam život, vera, ljubav, mržnja, rad, ruševine, silni tragovi na zemljinoj kori, vera u Boga, sve je sećanje. Sve što radimo, radimo u slavu sećanja, jer sećanje su preci, potomci, savremenici. Pomislio sam, hajde odavde, tuđe misli opkole i satiru, pa deluju kao da hipnotiziraju čoveka, ma - čudesan je Vasilj. Na iskrivljenoj polici stajalo mnoštvo nagaravljenih, umašćenih knjiga, i rekao je: “U mom pamćenju vreme nije nikakva sila”, pa je onda vadio srbrni džepni sat iz žaketa, i pokazao da ne radi.
On deluje kao da je vek proživeo smerno i povučeno, a nema mnogo takvih biografija. I nekako, kao da je taj kućni prostor sećanja pripadao Vasilju. Po neravnim zidovima, i prilično visokom plafonu, bili su kojekakvi sudovi, lusteri i lampe, a ima i ikona na zidu, čak i freska na plafonu. Nasred sobe je oniska sećija, kakve se viđaju na gravirama iz Jeruzalema, a uz zid su dva ili tri ormana-komode kojima ni on ne zna poreklo. Koliko smo spremni da se sećamo, ne odustaje Vasilj, toliko smo uredili da potrajemo unazad i unapred, da verujemo da Bog postoji. “Ali, za onog ko se seća, nije li sećanje najuverljivije svedočenje da postoji.” Pazi, pazi dobro, savet mu je, gde gaziš, gde čučneš. Onda govori o blistavim ljudima, iz naroda, junacima, i reči mu odišu blagoslovom. Ja sedim, obično, u dnu sobe, gotovo u polutami, i kao da sam povremeno nešto iščekivao, gledao sam u njega kad ne gleda u mene.
Ali, sve ovo ne zapisjujem reda radi, uljudan sam i strpljiv koliko treba. Tamo su ulazili i potpuno pristojni ljudi, drugi nasmejani i s njima je govorio sporo i uverljivo. I kao da je uzrujanost nestajala kod ljudi kad od njega izađu, imao se utisak kao da pokupi njihove brige i da su spremni da udahnu baš sve što zatraži od njih. Svetac? Ha. Bio sam siguran da sve radi s najboljom voljom, da nije bilo ničega što se zove zadnja misao. Spreman je bio i da promeni mišljenje, da zakorači u mrak i izađe na svetlost dana. Za neke ljude on je kamenog srca, mogao bi se od njega odmah isklesati krst. Njegove misli manje govore o Bogu, poviše o nemogućem, jadima ljudi. Obdaren je da glumi, i tada mu sav glas zvuči, istovremeno, besmisleno i pomirljivo, posebno kad okrene leđa ranijem kazivanju, kao da priziljva ljude da misle kao on, jer samo tako mogu da spasu svoju dušu, da postoje i trepere.
Na zidu vise i fotografije, kopije gravira vojskovođa koje su vodile njegov narod, okićenih suvim, žutim i crvenim cvetovima, ordenjem, zovu se kako se zovu. Mi smo narod, utvrđuje, koji ume da se seća, da ne zaboravlja. I koliko zaboravljamo, toliko sebe brišemo iz pamćenja potomaka, vremena i osmehivanja. Oči mu malo poigravaju kada priča o bojevima, herojima, pobijenim, oseća se samopouzdano kad hvali prapretke i prenosi predanja, bilo je sećanja koja razbijaju jednoličnost narodnih pesama, ali se ni u snu nije usudio da ode onoliko daleko da ne može da se vrati u mitove. Kad nešto neko pita, što mu se manje dopada, izbegne odgovor, skoro da okrene glavu na drugu stranu. Od onih je koji misle da prava dobrota ne može biti do kraja ni od Boga priznata. U njegovim predanjima bi se rasplesale vile podjednako kao i veštice, mlati prikazama umašćenih i ušećerenih zastava, trube pobedničke i jerihonske trube. I dok oblizuje prste od priganice, nazdravlja s rakijom, pa razmišlja koju stvar da predoči sebi i drugima, tek onako. Za njega su mitovi, legende izvori nadahnuća, slabost, svekoliki bol i nada.
I on je od staraca koji znaju, rekao je unuku Rajku, gde će biti pokopan, da on i sada vidi šta će mu stajati iznad glave. Obišao je, ne jednom, mesto gde treba da ga sahrane, pa milovao svoj nadgrobni celac, pa nije rekao ni da je preuzak-ni prekratak, samo je mrmljao: “A, šta ako nikad ne umrem?” Pratioci mu, ni sestra, nisu ništa zamerali, ali bi zaklopili oči i uzdahnuli, znaju - nema sumnje da se ovo Rajku ne sviđa. Onda je rekao da će se bar naspavati na trudnom mestu, i bilo mu je žao što je rekao da neće umreti. Umeo je da se razljuti zbog načina kako je kažnjavao sebe. Zašto mora da priča ono što ne misli? Onda je učio mene da se suprostavljam sebi, da postanem jači. Jednog bi dana došao da ga slušam iz znatiželje, drugog s blokom Lipa, za koji je on govorio da ga imaju svi oni koji rade za organe i vlast, ukratko - doušnici. Što stariji biva, manje je ostajao oprezan, nije se bojao svoga cinizma. U njegovim šalama i upozorenjima nazire se zamršen svet, ravnodušan, bez radosti, i ovde kao da je i obrazac za dobar “komad” njegove mudrosti, a onda je postajao potišten i nije govorio satima, premda bi pokatkad upro prstom ili štapom u kakav predmet, odmahnuo glavom, na primer - da mu se doda kesa s duvanom, i sećao se američkog urušenog rudnika.
Njegovi nisu dali, ni u snu, da bude neuredan, uvek je valjano obučen, sam je mirisao na jasmin ili beturan, ne razlikujem ove mirise, mada ne znam kako se kupao i gde. U Hercegovini se, od kad znaju za duvan, puši na sve strane, zavija se “škija” u šta ima, a najmanje u ćate. Nekakav trgovac iz Trsta, hvali se, doneo mu je mašinicu za savijanje cigareta RIZLA i ćate, onda na svom skaradnom engleskom izgovara: ROLLING MACHINE. Najviše vremena provodi uz gumno, puši, govori kako je na gumnu video vanzemaljce, i da su oni videli njega, igrali kolo s njim, i dali mu pamet koju ima, i da su nosili zavrate, a voli da zabavlja dečurliju, hoće da ih uveri da govori istinu, pa “promeni ploču” i opaža da se nakrivio zid u omeđini, da treba kupiti sena za zimu, a ovo je ukućanima poruka da srede nakrivljeno, kupe negde stog. I ručak i večera jeli su se u tišini, bez ikakve priče, jer njemu je jelo svetinja, dar od Boga, i kada bi kakva nejač zaplakala, majka je morala da dete izvede od sinije, a Vasilj promrsi: “Žuvot je pred njim, nije mu lako!” Ukućani su sve shvatali kako su shvatali, neki bi se jedva kratko pogledali, ali bavljenje jelom se nije prekidalo, dok se sudovi ne pokupe za pranje.A kad se nasmeje, s povodom i bez razloga, svi se grohotom nasmeju. On je igru veseljenja, naročito dece, izvodio, kao da se šala njega ne tiče. A kad nije bilo kafe, nuđena je bela kafa, prga s varenikom, koja nikoga od gostiju nije radovala, pa ni samog Vasilja, ali su izbegavane nelagodnosti koje izostajanje očekivane kafe donosi. Uvek u krevet Vasilj odlazi prvi, a ovo je znak da i deca legnu Sa sobom je nosio veliki, vruć oblutak i umašćenu knjiga, i, uz sveću ili lampu, kasnije žarulju, čitao bi i zaspao, a svetlo bi “utrnula” snaha, ona koja poslednja leže. Nije legao u posebnoj pidžami, obično je legao u majici i prtenicama. Šalio se da on predobro u snu izgleda i bez naročite preobuke. Ima, prećutne, gotovo vrlo krute poglede o podeli poslova na one kućne i sve pristigle druge, ali to nije značilo da je žene manje cenio. On je, kao što je svima znano, bio veliki ljubitelj vukova, pa je, ponekad, na svoj način i zanovetao: “Ja o vukovima govorim kao ljudima, o sebi kao vuku.” U kući su svi imali posla, čak se i deci, ako ne idu u školu ili ne uče, davalo da čuvaju šta živo, paze da stoka ne napravi štetu, razvali ogradu.
Do daljeg, vidljivo da je hercegovački stasit, nemiran duh, pomalo nalik na Vladiku Njegoša, besprekoran govor i pokreti povremeno lede u žilama krv. Za Vasilja se u Hercegovini vezuje još jedno pripovedanje. Tvrdio je da je, dok je bio u Amarici, kopao ugalj u rudniku, da je i leteo jednom u balonu. Navodno su njega i naprasitog Irca uzeli kao kuniće da isprobaju balon, pa ako letenje uspe, onda i da poleti kakav srećnik koji je u Teksasu potrefio naftu. Ovakvih priča ima svuda, ali Vasiljeva je znana i posebna. Tada je bilo raznorazih ljudi koji su leteli u nesigurnim balonima, od onih koje su nazivali ludim, do bogatih avanturista, glumaca, pa do onih kji su osmislili da ovako uzimaju dolare ljudima. Znao je Vasilj da je opasno, ali Irac je bio vičan ovoj raboti, i ranije je poleteo, pa su preleteli pored fabrike sapuna i dimnjaka, pa su leteli preko velike livade pune goveda, pa preko šume i polja kokuruza, a Vasilj je jedva čekao da slete i uzme, sa srećom, one obećane dolare. Kada su se obreli u blizini povelike farme, Irac je pre vremena iskočio i nagrdio nogu, a Vasilj se ugruvao da se jedva izvukao iz korpe. On nije znao tada da balon može da eksplodira, zapali se. Tako je Vasilj opisivao svoju rizično uzletanje, i koliko je vetar zoran, pa može da odnese balon “nikuda”, da oprosti Bog, u đavolju mater. “Kakav padobran”, zgranjavao se Vasilj: “Samo ti - Bog, i Irac!” Sećao se da su ljudi trčali za balonom, mahali kapama, šeširima. Ovo je Vasilj smatrao najrizičnijim kockanjem u životu, ali i prosvetljenjem, jer se sedeći na pletenoj stolici osećao kao Bog.
Ima u Hercegovini i bogatijih, hrabrijih, mudrijih od Vasilja, ali niko s toliko saosećajnosti, zabavnije ne priča, malo opijen i sobom. Objašnjava i veli da su od Hercgovaca svakojaki pravili Rimljane, Grke, Turke, Švabe, a niko nije ni pokušao da od Hercegovaca pravi Hercegovce. A ponekad bi se Vasilj osokolio da govori i o bedi u Americi, on je video u Čikagu silu prosjaka, lopova, sirotinju, koju ulica hrani i brani. A kada je on pokušavao da objasni odakle je, shvatio je da malo ko zna da upre prstom na globusu u Hevropu, a o Hercegovini i da ne govori. Na svu sreću, znao je i sam gde mu je gnezdo, i družio se sa ljudima koji su sanjali da se povrate u Hercegovinu. Jedan je od onih koji i posle 1945. odlazili u crkvu i na groblje, pali sveće, znajući kako je sav taj odnos prema Brozu i Đidu postavio, ali ne kako će se i završiti, prikazjući se kao da Bog i vera postoje isključivo za njega. Jasno je da mnogo čita, vrlo je škrt kada su u pitanju misli o vlasti i novotarijama. I umom suprotnost je Hercegovini, a pristaje mu da je Vasilj. On nije lak na hvaljenju.
Ne ide potok od katrana, nego od vode, varenike, izruguje sebe i filozofiju. Ovo je, zapravo, jedan kratak prikaz njegove figure, voli da ga vide kakvi su bili i preci koji su u Hercegovini na groblju, drago mu je da beležim što vidim, šta govori, najbolje zna da o nikome pre njega nije ovde ostavljen ovakav zapis. Zanimljivo je da Vasilj nikad nije dao da mu se knjiga odnese iz kuće, jedva je popu koju davao. A, zašto neće da ga pokopaju u Beogradu? pitam. Neće, rekao je otvoreno da mu protuve kroz vek - dva vade i bacaju kosti u kakvu rupu, dođe vreme kad neće biti nikoga od njegovih da grobno parcelu zakupi. I dalje, bar jednom nedeljno, idem da ga slušam i gledam, ponesem kafe, cukera u kocki ili liker, da čujem jedru, zaigranu misao, a sam se sebi ruga, jer povremeno ubacuje u rečenice skaradne engleske reči, pokazujući nemoć i znanje, i pretvara se u sramežljiovog starca. Nikave sumnje nema da čeka da umre, prisiljavajući sebe da sebe sluša, kao da sedi sam sebi nasuprot, skidajući sa rubaške nevodljive mrve, pepeo od cigarete i tragove duvana. Objašnjava da mu je teško izaći na kraj i s kerom, a kamoli sa životom. Onda kaže kako su narodne pesme religijska misao, sveto pismo, a kad klimne glavom ovo znači da tako i misli. I guslaš li, pitam ga. Ne gusla odavno, ne veruje da će ponovo zapevati uz vlastito ognjište, bar on. Vreme s njim nije uzalud protraćeno, ima se šta ostaviti na žutom papiru, u Lipa bloku.
Autor: Ratko Dangubić