ZA SVAKI SLUČAJ
Zurim u prepune police s knjigama i mislim kako danas nema pisaca kakvih je bilo u dva veka ranije, i da su sadašnji čitaoci pismeniji, i imaju zagonetan odnos prema klasici, pa i svarmeneoj knjževnosti. Znam neke koji bi rekli da ovo razumeju, a ja se kolebam kako razumeju, nisu savremenici klasika. A jednom ljudima zapne knjiga za oko, onda za ruku, ne retko i za naslov. Neko knjigu zavoli kad je ugleda, kao devojku, neko kad pročita. Ne jednom sam pomislio, kad sednem da pišem, čemu da dam prednost: istoriji, ljudskoj sreći ili tragediji, ljubavi ili mržnji, postoje čitave živopisne slike života koji je pred nama i onog koji se u prošlost survao. Ne tako retko se razgovara na skupovima i u bibliotekama, na književnim večerima, o ovome, tragajući gde današnji pisci prave greške, ali niko ne iznosi svoje slabosti pod reflektore. Jedan od kritičara je govorio da se književnost deli na dobru i onu rđavu, a danas je sve gej. Jedan pisac je pitao čitaoca, znalca knjiga i istorije, zašto radije čita klasike nego današnje mudrosere, a on je odgovorio: "Čekam da postanu klasici!"
Ne volim slatka piskarala, izgubljene likove, umeju da se prometnu u šonje. U ovo vreme pisci se ističu i površnošću, preskakanjem opisa prirode, ali kao da ovo rade i protiv svoje volje, kao da ih je interenet naterao da budu ono što nisu. I kada bi mi neki čitalac, pročitavši kakvu moju knjigu, priču, pesmu rekao da mu se stvar dopada, meni je neprijateno, našalim se: "Dobro je da ovo nisam čuo." Ne podnosim pisce koji nastoje da mi po svaku cenu podmetnu svoje delo da čitam, da mi ga prepričaju, kao da mi podmeću kukavičije jaje. Ima tu prijatelja s kojima pijem piće, očito spremnih da uzmu puške i unesu nemir. I ja sam, kao i mnogi drugi, spreman da zakunjam kad neko krene da me prisiljava da slušam što mi se ne suša. Toliko ima anegdota, prikaza susreta, pisaca sa čitaocima, da se desi da sve gube smisao. Ja se ponekad branim da treba voleti samo jednu knjigu, svoju ili tuđu, a time se jedna ili druga stavljaju u poziciju onog ko brani lik i delo, nema druge. A sada, da gledam tek dobijenu knjigu s ravnodušnim naslovim i takvim i koricama. Ne znam da li postoji razlog što je naslov ravnodušan i što je izgled korica takav. Taj pisac, još je živ, često se žali da ume da izabere pogrešnu temu za knjigu.
Da bi pokazao koliko sam i sam ravnodušan prema ovakvim knjigama, lomim se, da li da je odložim na policu ili poklonim antikvarima. Tokom jednog od žučnih izlaganja ovog pisca na TV o honorarima i sudbini knjige došao je u sukob sa izdavačem. Toliko je bilo neprijatno da je voditelj jedva razgovor priveo kraju. Ne volim ovaj beogradski vazduh, vlažan i pun magle, prizivam košavu. Doživljaja nikad dosta, a moram priznati da se nisam navikao ni na prženice i beli luk. Oko mena vlada tišina. Prekidanje je samo arlaukanje policijskih i ambulantnih sirena, koje imaju ulogu da mi kažu da sam u gradu, da mi nema spasa. Kuvam sebi kafu, odlazim do prozora i gledam na ulicu, buljim u drvo koje je uz prozor. Većina ljudi sada spava, a ja razmišljam, pišem. Taj voditelj koji je vodio razgovor na TV bio sam onda ja, ostao mi je ožiljak na duši. Mislim kako je ovo nekad bilo lepo, kad je književnost bila književnost, a sad je sve jadno i besmisleno. Tako ja provodim svoj spisatleljski posao. Trudim se da rečenice ne začinjavam ubojitim rečima, frazama da ne presolim s pridevima. U suštini sve ovo jeste sopstvena odluka, sate i dane, mesece i godine, provodim između sobe u kojoj pišem, kuhinje, toaleta i balkona na koji izlazim da se protegnem i udahnem zagađeni gradski vazduh. Laptop je pod svetlošću starinske stone lampe, baca svetlo i na hartije, dokumenta koja koristim. Pogled mi pada na jučerašnje novine, uzimam jedne, nazirem kakve se sve proklete nebuloze kriju iza mrkih naslova, koji najavljuju skandale, izveštavaju o ratovima, berzama, prevarama velikih IT kompanija, banaka i sličnih monstruma. Ni jedan naslov ne otkriva razlog zbog čega vredi živeti, pisati, voleti, verovati. Nema ničeg da bi me zainteresovalo. Desi se da danima sedim po ceo dan kod kuće, bez razloga.
Nema tajni u mojim rečenicama, trudim se da ne napravim pogrešku u kazivanju. Nedostatak dobrih knjiga tumači se tako da oni koji bi valjalo da pišu i umeju da pišu-ne pišu, a oni kojima ovo ne polazi za rukom ne prestaju da budu skribomani. Jedan koji skuplja prekomerno knjige veli da su tone hartije koju drži na policama njegova nepokretna imovina koju bi najradije zapalio. Taj govori o zagonetnom piscu: "Nije hrabar da dozvoli sebi da napiše dobru knjigu!" Onda o drugom kako nije dovoljno kukavica da pusti sebe da napiše gadosti i laži. Za jednog načitanog čoveka je rekao da je isuviše raskalašan, da izgleda ka da sve što čita-čita uzalud. Taj s prekomernim brojem knjiga ima knjižaru. "Promašaj", veli: "Bolje da voće i povrće prodajem!" Knjige koju deluju mirno neminovno propadaju, tvrdim, jer ih pojede dosada. Na nekakav način, buran život učinio je da je ovaj knjižar postao i pisac.
Odbacujem isečak iz novina o čoveku koji od života napravio razbibrigu, više je hedonista nego kockar, izruguje se ljudima koji vode politiku, pretvorio se u cinika. I onda čitam kupljena, ljubavna pisma između dva rata, gde bi pored ljubavne patnje, trebalo da preovlađuju i fine stvari. Devojka najvluje da jako želi decu, opisuje sunce, oblake, travu i cveće, govori šta je prethodne noći sanjala i anđela u prozoru. Očigledno je namerila da se uda, i na ovom istrajava u nekoliko pisama, ali, izgleda, s druge strane nema odgovora, ili ga ja, bar, u njenim pisimima ne prepoznajem. Onda govori koliko je u njega zaljubljena, da bi volela da se budi s njegovim mirisom pored sebe, i sladunjavo je sve, miris sapuna, ali je lepo pismo, bez obzira na banalnosti koje skriva i kazuje. Sve u svemu, trudim se da iskoristim deo baljezganja, kojim se nekad bavio običan svet, dok nije bilo interneta, mejlova, SMS poruka, isvega ovog što je donelo ovo vreme. Postoje trenuci kad pomislim da nemam pravo pravo da kopam po ovakvim papirima, a da i nema svrhe vraćati se tako daleko, da se preradi jedno vreme koje je čekalo naredni, najkrvaviji vek.
Slušam nekog zamlatu na TV, govori prilično dubokim glasom o globalizmu, veri, humanizmu. Nema sumnje da preteruje, a tada mu glas postaje piskav, pokušava da bude više ono što nije, vraća se nekim meni nepoznatim ljudima, citira ih, kao da gura klipove kukuruza u krunjač, a nesnošljiva buka na sve strane. Zašto ovo radi? Koju nedelju ranije izgubio je vlast u svojoj zemlji, i sad gleda da bude tajanstven, govori: "Nemili događaji od ljudi naprave socijalistu i komunistu!" On verujue da mladi odrastaju uz njegove poruke, da je u pravu kad ovako nastupa, a poruke su mu šuplje kao i on sam. Ne uživam u ovakvim govorima, ljudima, ali i ovde čovek može nešto, makar i bljutavo, saznati. Nisam mogao odrediti koliko je šarlatan ili siledžija.
A ima jedan pisac s kojim sam živeo svojevremeno vrata do vrata, i bili smo vajni prijatelji. Njegov otac, lekar, kupio mu je stan kad je video da hoće samo da piše, da od njega nema koristi. Ne jednom sam ga viđao na tremu, a onda je zorom odlazio u obližnju šumu i trčao do izmemoglosti, sve verujući da mu to jača i um, ne samo telo. Pričao je kako se u Indiji stalno vozio rikšom, da nema takvog događaja ovde, da je naučio da igra kriket, pomalo i tenis. Bio je ljubitelj protesta i nereda u gradu, nije propuštao ni jedan, događalo se da dođe kući i okrvavljen, da psuje sve po spisku. Terao je i mene da idemo na problematične zabave, a njegov mlađi brat izdavao je časopis sa stranim stripovima. On se rado falio da poznaje ovog ili onog pisca, glumca, reditelja. Jednom su na TV emitovali nekakav njegov prikaz ratnih događaja, nije moglo od njega da se živi, hvalio se honorarom, tvrdio da je vreme da počne da živi od svog rada, a ne da mu penzioner pripomaže. Ali, on zapravo, nije želeo da bude pisac, hteo je da svira u anonimnom orkestru, a bio je bez sluha. Kada je umro penzioner, nasledio je kuću, odao se baštovanluku, i tako živi.
Ne uspevam da sebe ubedim da pišem ono što treba, pa i ne vidim svrhu pisanja, jer malo je danas onih kojima pisanje knjiga donosi pare. Još ima onih koji misle da pisanjem skidaju pozamašan teret s leđa ili usnule duše. Hvata me melanholija, malodušnost. Svestan sam da živim u nepodnošljivom vremenu, ima svakojakih pervrezija, nasilja, otimanja, otuđenja od Boga "koga sam poznavao". Navođenje sudbine drugih pisaca iz okruženja tera me da posumnjam da imam prirodnu darovitost za pisca. I moj otac je, ipak, hteo da budem inženjer, ali ja ne volim zavrtnje, zupčanike, tocila. Nekad se meni čini da sam imao idilično detinjstvi i da u njemu treba da tražim izvore nadahnuća, i često se pitam zbog čega me je Bog ukleo da se bavim pisanjem. Navodno postoje trenuci, kada je čovek u nevolji, da vidi ceo svoj život, i odblesak svega što je iza njega. Tek kada sam počeo da živim od pisanja shvatio sam koliko život može da bude surov. Nisam ni sanjao da jednom treba sam sebi nešto da skuvam, da uključim mašinu za veš, da nameštam krevet. Da ovo postaje lagano nepodnošljivo, i gotovo da je svet sam sebi s one strane dobrih namera. I u čast tog uverenja, kao znak sopstvene nemoći, odlučujem se da skuvam šolju kafe, misleći kako je kafa valjan razlog zbog čega treba i vredi živeti.
Ponovo uzimam u ruke dobijenu knjigu, neću da je stavljam na policu ni poklanjam, odlučio sam da je čitam. Na zadnjoj strani korica piše da je reč o ljubavi dvoje siromašnih i lepih, a da devojka nije htela da se uda, kao i obično, za starca. Ali, venčanjem mladih nevolje nisu posustale. Tada se mlada teško razbolela , i starac za koga se nije udala nabavio joj lekove. I onda se zarekla, ako rodi sina da će mu dati starčevo ime. I ubrzo nakon toga je ozdravila i rodila sina. Adama. Često gledam uramljenu diplomu pokojnog dede, koji je bio inženjer, i prodao je patente u Americi i Nemačkoj, i mislim da on nije mogao da zamisli da će mu unuk biti pisac, onaj koji presipa reči iz šupljeg u prazno, onaj koji ima veru da je kultura potrebna narodu, i da ovaj njegov unuk se bori da se njegove napisane reči vrednuju na dužinu, širinu, ovde dubine nema, da gleda da se kroz život provuče kao pas kroz rosu, onaj koji nikoga ne pita od čega će da živi danas, od čega će sutra. Kada pokušavam da se setim dede, svog detinjstva, ne mogu sebi da predočim ništa ružno, kao da ničeg takvog nije bilo. Da, neki od događaja mogli bi i od mene, kao od onog političara koji je zglajzao, napraviti komunistu i socijalistu, da zauvek ostanem na strani nepravde. A pitaju me, oni koji nemaju drugog posla, gotovo sažaljivo-zašto pišem? Nemam odgovor, smejem se, kažem: Za svaki slučaj.
Autor: Ratko Dangubić