I jutros, kroz nakrive roletne, dok se bez njih budim u pekinškom stanu, tu gde su goli prozori zamagljena ogledala davnog života, namiguju usred zime, kao odolela latica trešnjinog cveta, čika Jole. Namiguje i psuje: “Jebem vam majku decju!”
Bio je – licem bogata kopa mitisera – pružni radnik pod brdom Kalvarija, u Zemunu. Tamo gde su vozovi tutnjali od Beograda ka zapadu, ka Zagrebu, ka Rijeci, dok su šezdesete neosetno uvrtale pupak jednom snu. Tamo gde je, kao mumlajuci mrki medved, čučala železnička postaja sa bradavicama blindiranih teretnih vagona, koje smo štipali, pozudno grabeći prvo groždje iz smederevskih staklenika.
Nismo bili lopovi.
Krali smo vozova sigurnost, krali putovanja, krali lik svakog putnika što odlazi, negde stiže, dok mi u pobrđu ostajemo, sa ofucanim mačkama što potajno dube rupe koje će poslednjim zamahom šapa zatrpati, da bezglasno skončaju.
Jedino smo, stvarno, krali karbid. A i to samo sa mesta na kojima su ga železničari već istresli iz svojih škiljavih lampi, kao iz izvrnutih džepova. Krali smo ostatke zivota. Kao zivot. I još verovali da život ipak nije samo to: malo istrešenog smrada iz sagorele lampe.
Karbid i kamenice – naš zivot.
Mlađi su po đubrištu Jelovca skupljali za nas limenke. Jedna ulovljena – car si! Udno đubrišta beše oveća bara. Leti u njoj oplićaloj, plivajući žablje, igrasmo vaterpolo. Donosiše mlađi s Jelovca i bakarne žice, mesing, aluminijum, odbačeni gus, gvoždjuriju, jer je jednom nedeljno Grmečkom ulicom prolazio “naš bioskop”, Ciga Baja, trubeći kroz usne razvlačene sve do prvih grebena Kalemegdana: “Kupujem baker, mesing, staro gvodžje…kupujeeem…!”
To beše život. A ne posle, kad su tom tako bogatom ulicom da su deca uvek mogla praviti kolače od blata, vikale podgojene ženturače, zdupasto usmrdele na zelenim korama zrelih plodova, kao usireni Mesec na piramidama: “Lubenice! Lubenice!” – a Ciga Baje, na dve rage, više nije bilo.
Sve što beše na đubrištu Jelovca pronađeno čekaše Ciga Baju u mom dvorištu. Niko drugi dvorište nije imao. Za bakar dobijasmo novac da platimo bioskopske karte: odgledamo ostatke zivota. Vidimo oca i majku na platnu. Lepe! Jer nas na svoje venčanje nisu pozvali. Da ih, u mraku, poljubimo. Zahvalni zbog njihove prve bračne noći. U kojoj ne skidaju prstenje. I ne otiru, sa zbačenim prekrivacem, začete zablude.
Kad ne bismo namakli dovoljno za celu družinu, u bioskop odlazih samo ja. Otrgnuta senka Velikog dvorišta. Car plena sa đubrista!
Taj je bioskop bio daleko. Kao i film. Ali uvek samo moji behu. Oba. Pravi zivot. Pošto bih se dva sata smucao po grbi brda Gardoša, oni bi me, po povratku, pitali: “Kakav je?” Molili: “Ispričaj nam film.”
Počinjah sa: “Ovako, pojavljuje se prvo prva slika…onda je na drugoj…”, i završavah, ne znam, sa opisom izmaštane izmišljotine . Ali bih na kraju uvek rekao: “Kraj!”
Gledaše me kao mi one odlaze.
Jednom, u stvarnom bioskopu, povikah: “Lažes, to sam ja rekao!” Nikom drugom do silnom Kirk Daglasu. Jer na završetku tog filma on reče: “Da je zemlja sva od zlata, ljudi bi se tukli za šačicu blata.” To je bilo, da, bas pri kraju filma, i tetkica sa baterijskom lampom nas nije iz sale izbacila. Moji drugovi se saglasiše: “Kirk Daglas je obican lazov!” Bilo je to smelo – još smo se secali tankog, kao providne i promrzle usne vojnickog peciva “Unrine” pomoci – ali Kirk Daglas je otad za nas bio žipon koji se ni uz štirak ne diže.
Ali, limenke! Prazne. To nas je ispunjavalo. Nikada ih nije bilo dovoljno. Ko bi ih najviše sakupio, mogao je jednom s nama u bioskop.
Limenke nam behu neophodne zbog čika Joleta. Ovako. U dve stavimo karbid. Noću se prikrademo nekom od vagona. Jedan spreda, drugi odostrag. Onda – ide čika Jole. Ide. Udara čekicem velikim poput budaka u točkove. Udara kao zubar u zub. “Zdrav”, kaže. Kad dođe nasred vagona, opali moj drugar spreda karbidnu limenku, a čika Jole poskoči I drekne: “Jebem vam majku dečju!” I taman potrči ka njemu, kad – opalim, otpozadi, i ja. On se ukoči, ukopa, drekne dvaput: “Da vam…” A mi – briši. Tamo, malo vise, gde mačke svoje rupe dube. Nežno. Poslednji put.
Nikako čika Jole nije razumeo kako se mi za zivot pripremamo. Jer karbidne lampe behu samo igra. A zivot, zahuktao, neumoljiv, programiran, na tračnicama, išao je strelovito ka nama. Bio je to voz!
Mi volesmo naše brdo. Ratovasmo protiv Crnog Velje, gospodara brda s druge strane prokopa, koje u sebi skrivase bunkere zaostale iz prvogdrugog svetskog rata – jer je svaki rat bio prvi koliko i drugi, i nismo baš poimali čemu ostali kad smo jednom vec pobedili – bunkere po kojima smo nedeljom, usred dana, igrali žmurke. Ogrebavši se katkad o trunčicu nečije lobanje. Kao o zaboravljeno pitanje.
Jedino voz nismo voleli. Ništa ni protiv njega nismo imali, ali kako je mogao tako, za sve gluv i slep, a uvek sigurno, samo dvema istim šinama da ide…
Noć beše za osvetu. Jedino svitanje naših istinskih života. Bezšinskih!
S Veljine strane brda, zaraslog u divlji bagrem, beše jarak. Tik uz dve železnicke pruge kojima hujaše brzi putnički vozovi. A u jarku, svake večeri – mi. Sa kamenicama u rukama. Što ne beše teško. Dlanom zagrabis kraj pruge i, eto ih.
U vozovima su bili oni što odlaze, dok mi, u mestu rastući, ostajemo. Kao embrioni. Ako ih ne porodimo, ako ne postanemo Veliki Ljudi, više nam ni majke ujutru neće pevušiti. Moramo postati Veliki, kao Veliki naši očevi, koji smelo odjezde na posao, a svečeri smrknuti s praga podvikuju: “Daj današnje ocene!”
Verovasmo, ako su dobre, neće zorom opet otići. Ostace – kao neodgledani film. U tom se filmu prvo pojavljuje prva slika I otac kaže: “Sine moj, ko ih sve… Hajd’mo danas ti i ja na Dunav, da pecamo.”
Ali na početku svakog jutra beše samo poslednja slika. Njihova predana, udarnička leđa. Kraj.
Kamenice su bile tvrda svitanja. Očinski sinska. Odgledana.
Velja je morao da preda jarak zbog broja dva. Preostalo je deset sekundi pre no što će se užareno oko lokomotive parnjače zabiti u nekoga od nas. I, netrepnuvši, reći: “Izem ti mušicu!” I nastaviti – dalekovido.
Bilo je to prvi put da su Veljina i moja družina na okupu. U jarku.
Ili on, ili ja!
Ko će, iskrsnuvsi na prugu, ciljajuci kamenicom to oko, ostati pred njim duže?
Deset, devet… Na tri, bacio se Velja natrag, u jarak, praznih saka.
Deset, devet… Na dva, skoturah se u jarak i ja.
I videh: u pretposlednjem vagonu, ispred poštanskog, sedokosi gospodin, smešeci se, čita pismo. Prva slika: “Dragi deda, jedva čekamo da dođeš kod nas na more, u Opatiju…:
Ostalih se slika nisam prisetio ni kad sam, posle, jednom u Opatiji bio.
“Dobro”, rekao je Velja, “jarak je odsad vaš.”
Beše Crni Velja pošten ratnik. Tad još nismo znali da će doci drukčiji ratovi.
Ali, nekoliko dana zatim, to se dogodi… Mora da su se mašinovođe žalile zbog, našim kamenicama, oćoravelih lokomotiva. Ili su se njima lokomotive potužile. Možda zapretile da će, kraj našeg jarka-katapulta, skrenuti sa pouzdanih tračnica. Njima je obećana sigurnost: “Ni mušica u oku.” Dosta im je ovakvog života!
Upasmo u zamku.
“Aaa-ah!”, čusmo poznati glas. Ali ovog puta kao da to beše omča o našem vratu. Koja se – “aaa-ah!” – steže.
Prasnu puška. Ili pištolj. Pravi. I neustrašiv, pobednički usklik: “Jebem vam majku dečju!” I ugledasmo dva fenjera i dve tamne senke zajurene k nama.
Strugnusmo uz brdo Crnog Velje. Samo da se bunkera dokopamo! Njegove smo zavoje znali bolje do đackih torbi. Protrčasmo kroz sve čitanke, udzbenike istorije, i izbismo kroz poslednju stranicu geografije, kroz treci izlaz bunkera, vazda ogrnut šibljem. Zaobilaznim puteljcima, spustivši se čak do Novog Beograda, kriomice se s Tošinog bunara uzverasmo uz našu stranu brda, do Grmečke, u kojoj kolači od blata još nisu bili ispečeni.
Sad nadmoćno sedimo više starih mačaka i gledamo s Kalvarije kako se s vremenom lampe železničara roje kraj bunkera na drugoj, Veljinoj strani brda. Bilo ih je deset, dvadeset, vec, bogme, i trideset. “Sta se to tamo događa?”, pitamo nevino. “Zagubila se u bunkeru neka deca”, šuška preko rasklimatanih zuba baba Mujka, poreklom Rumunka. “Kažu, čika Jole sedi pred bunkerom i samo zapomaže: ‘Izadj’te deso! Izadj’te deso iz mraka.’”
Odosmo da vidimo.
Železničari u bunar ulaze pribrano, a izlaze jednako vrteći i lampama i glavama: “Nigde ih čika Jole nema. Daj, de, nemoj plakati. Šta ti je? Ma, čovece, mora da su klisnuli.”
Ali, čika Jole bulji u svoju karbidnu lampu, krši ruke: “Molim vas, drugovi, idite u bunker još jednom. Jebem im… Molim vas, to su samo deca…”
Po ubledelom njegovom licu mitiseri poigravaju poput crnih mušica karaj fenjera. Brada mu uzdrhti kad god kaze: “Izađite deco.”
Okupilo se vec pedesetak očeva i majki. Neki ga teše: “Cika Jole, ma sva su nam deca na okupu, oni bunker znaju k’o rukav na košulji.” A on i dalje zuri u lampu, ponavlja: “Izadjite deco”, i opet: “Izadjite deco iz mraka”, i brada mu podrhtava kao čun otrgnut od obale.
Od te noći nismo više izlazili pred užarena oka lokomotiva. Niti zapalili ijednu karbidnu lampu. Crnom Velji vratismo jarak.
Čika Jole je posle dve godine unaprđjen u skretničara. Imao je malu nacionalnu zastavu. Dok bi putnički voz kraj njega odhukavao, stajao je mirno, sa zalepršanom zastavicom priljubljenom uz levi bok, i sa prstima, kao vojnik, uz desnu slepoočnicu. Pozdrav. Garant opštenarodne sigurnosti. Uvek na svom mestu.
Neki od nas vec pođose u srednje skole. Ka nagoveštajima sigurnih odredišta. “Dobar dan, čika Jole, kako je?”, uvek bismo rekli. “Zdravo da ste momci, gle kako narastoste! A, dobro je, dobro je”, namigivao bi, a za njim, u rudniku mitisera, ostajase neotkopan osmeh, kao prećutni oproštaj.
U studeno jedno praskozorje, kroz nakrive roletne moje sobe, dopre lelek, zaludno zapomaganje. Odozdo, kraj ofucanih mačaka.
Čika Joleta pregazi voz. Obe mu noge odseče.
Cela Kalvarija beše na sahrani. Sklopismo jednodnevno primirje: dođe i družina Crnog Velje.
Držani su govori. Saznasmo da se čika Jole zove Jovan.
Kad prvo busenje popada po kovčegu, neko zajeca: “Izadjite deco, izadjite iz mraka.” I mi, mi vec izdjikljali, mi prvi put obrijani, prihvatismo: “Izadjite deco, izadjite iz mraka.”
Tim smo ga rečima još držali za ruke.
Našeg zajedničkog oca.
Tog popodneva, sa grbe Gardoša, život mi se učini lomnim pred prvim svetlima Beograda u daljini. Pod mojim nogama, u Nikolajevskoj, stoji kuća na lakat. U njoj me je baba Stana kljukala kiselim mlekom. S druge strane ulice crkva. Tu mi ludi Djokica, dok se pop samo prekrsti, zabi kosku u glavu. Tu je zvonar potezao uze, tu su zidine Hunjadijeve tvrdjave drhturile, a spomen-kula se stuživala, plašeci se da svojom senkom pomuti molitvu Dunava.
Da li će sad, pred Veljinom i mojom suzom, zamreti naša ratovanja? Hoce li sasušiti? Ili će razrastati? Prerasti u brdsku ligu sukobljavanja?
“Izadjite deco, izadjite iz mraka!”
Opet, pri povratku, salete me druzina: “Kakav je bio film? Pričaj nam!”
“Ovako, društvo moje, pojavljuje se prvo prva slika. Jutro. Sve led na železničkoj stanici okovao. Na njoj čika Jole podiže skretnicu. Ali, nešto zapinje, nešto stvrdlo, nešto mu čudno. Vidi: neće zamrzli uvojak šine potpuno da legne, da se užlebi, s drugom šinom splete. A voz samo što nije došao. Onda ide druga slika: čika Jole ne zna šta će sa zastavicom, na kraju je stavlja u usta, kao Old Šeterhend nož, i trči do račve šina. Udara je cokulama. Udara. Jos jednom. Ponovo. Udaaaraaa! Ako šinu ne spoji, putnicki voz ce se zariti u teretnjak sa prvim groždjem iz smederevskih staklenika. I sedokosi gospodin, iz pretposlednjeg vagona, ispustice pismo unuke sa mora. I jedan će san kao plomba puci. I čika Jole udara cokulama svojim. Udara, udara, i udara. Uspeo je! Treća slika: uvojak promrzle, cokulama raskravljene šine, najednom se, kurvinjski, sklopi čelicnim zagrljajem oko njegovog nožnog zglavka. Voz tutnji. Čika Jole bi nogu da isčupa. Pokušava da strgne cokulu. Ali prsti mu skočanjeni. Ništa više ne može. Ništa! Ništaaa! I pred uzarenim okom voza on se, malo iskosen, odjednom uspravlja, i uspravlja lepršavu zastavicu uz svoj levi bok, i prste ruke desnoj slepoocnici primiče. Pozdrav! Uuuuu! – još je čuo. I – cka-cka-cka-cka-cka. I protutnja voz, ode ka sigurnom odredistu.
To je poslednja slika. Kraj!”
Autor: Petar Ilić